NISU ZABORAVLJENI Priča o Ivanu Gudelju i Željku Vidošu: U svakoj generaciji postoje dečki koje se pamti; a kakvi su tek oni momci bili...

Svaki grad pamti svoje dečke s korza ili "asfalta", one koji su na neki način obilježili svoju generaciju, dečke o kojima se prepričavaju ili ispredaju priče i različite zgode i doživljaji. Zasigurno nema osobe koja je ratne '91 izlazila u Vukovaru, a koja među takve mladiće ne bi svrstala Ivana Gudelja i Željka Vidoša.

Ivan Gudelj, za obitelj Ivica, rođen je 17. prosinca 1967. godine u Vukovaru, kao stariji sin Smilje rođ. Pavić i Mihajla Gudelja. Nakon razvoda roditelja, kao četverogodišnjak ostaje živjeti s ocem koji se ženi Danicom rođ. Radonić, a koja će nadalje kao brižna pomajka s puno ljubavi odgajati Ivana.

Po ocu i pomajci Danici, Ivan će imati još jednog brata – Nenada. Pohađat će OŠ ''Ivo Lola Ribar'', danas OŠ ''Dragutina Tadijanovića'', a potom završiti srednju ekonomsku.

Nakon odsluženja vojnog roka u bivšoj državi, u mornarici u Puli, radit će različite sezonske poslove, povremeno konobariti, a pred sam rat radit će kod privatnika u trgovačkom poduzeću. U slobodno vrijeme bavit će se veslanjem, a oni koji su ga poznavali opisat će ga kao jednog od najzgodnijih mladića generacije, izrazito popularnog u društvu.

Željko Vidoš, za obitelj Željo, rođen je 24. veljače 1969. u Vukovaru kao stariji od dvojice sinova Mare rođ. Rajšić i Ivice Vidoša. Osnovnu školu pohađat će u obližnjoj OŠ ''Stjepan Supanc'', danas OŠ ''Antuna Bauera'', a potom će, iako će odreda svi koji su ga poznavali govoriti o njegovoj natprosječnoj inteligenciji, zanemariti daljnje školovanje.

Do početka ratnih sukoba radit će sezonski i povremene poslove, a o njegovoj specifičnoj naravi posvjedočit će brojni prijatelji koji ga se sjećaju s osmijehom, pa tako i blizak prijatelj, kasnije suborac i logoraš srpskih koncentracijskih logora, Mladen Novak – Mrakan:

''Neobičan, poseban, specifičan, natprosječno inteligentan, izuzetno duhovit, lijep, baš lijep momak. Anegdote o njemu bi se mogle pričati danima, a nas koji smo ga poznavali, tjerale bi i u smijeh i u suze. Kad bi nešto odlučio napraviti, nije bilo sile koja bi ga u tome spriječila. Sjećam se, jednom prigodom, tih je godina bio popularan ples breakdance u Studentskom centru gdje je bila diskoteka, prijavio se na natjecanje. Kada je rekao što namjerava, bilo mi je smiješno, no ubrzo sam ga sreo, kroz smiješak mi je rekao – 'Rođo, pobijedio sam!'. Takav je bio.

Genijalac, boem, mangup, ali ekstra, ekstra frend. Po izgledu vukovarski Jim Morrison, nije on imao novca, nije bio tatin sin, nije vozio automobil, a imao je najljepše djevojke pored sebe, uvijek. Dotjeran, namirisan, no za trenutka bi se obračunao s onima koji su tlačili slabije, pa taman da je i sam bio dobar s njima.

Posljednji put sam ga vidio kad su se on i Hrvoja Krivić došli kod mene u stan okupati. Pojavili su se nekim starim francuskim, rasklimanim kamionom iz donacije. Gledao sam ga, razjačao se, skratio kosu. Zapjevao mi je, i sad se naježim kad se prisjetim onu pjesmu Bijelog dugmeta, ''Jer, kad ostariš…''

I čut' ću kad ti se moje ime omakne
I krene polako, sama od sebe
Posljednja suza za mene…
Jedan za drugim vozovi polako prolaze…

A onda me je zagrlio i rekao. 'Rođo, ne daj na se, da smo živi i zdravi, ali ja ti starost neću dočekati…'. Kao da je predosjećao. Nikada ga više nisam vidio. Divna, izgubljena duša, nikada ga nisam prežalio''. 

U organizaciju obrane Vukovara Ivan Gudelj i Željko Vidoš uključili su se od samoga početka, kada su ratni sukobi tek bili u naznakama, a potom su aktivno sudjelovali u nabavi sanitetske i sve druge opreme i naoružanja neophodnih Zboru narodne garde i drugim vojnim jedinicama koje su djelovale na području Općine Vukovar. Sa suborcima su se isticali snalažljivošću, učinkovitošću te spremnošću za izvršenje povjerenih im zadaća.

Tijekom jedne od zadaća, u noći s 4. na 5. listopada 1991. godine, prilikom pokušaja prolaska za Vinkovce, po zadatku, na izlasku s tzv. Kukuruznog puta u Bogdanovcima, Ivan i Željko, s još šest suboraca u dva vozila, naletjeli su na protutenkovske mine za koje nisu znali da su tamo postavljene. Na žalost, prilikom eksplozije mina, svih osam branitelja na mjestu je smrtno stradalo.

Njihova imena, uz Ivana Gudelja i Željka Vidoša su; 

Domagoj Čović – Đila;

Zoran Gotal;

Slobodan Mandić;

Hrvoja Krivić;

Josip Dragonić; 

Željko Rajšić.

U serijalu o vukovarskoj ratnoj bolnici "Srce Vukovara", medicinska sestra Branka Boban prisjetit će ih se:

"U sjećanju mi se posebno urezao jedan događaj od tih davatelja, naime jedan dan su došli šest, sedam mladića, jako raspoloženi, veseli, nasmijani da bi dali krv za svoje suborce. Poslije toga su otišli na teren, da bismo mi nakon par sati čuli da su naletjeli na minsko polje i da su svi izginuli''. 

Pukovnik Damir Radnić, pripadnik  HOS-a koji se tada nalazio u Bogdanovcima, prisjetit će se tog događaja:

"U gluho doba noći odjeknula je snažna eksplozija koja nas je sve razbudila. Prva pomisao bila je da je krenuo noćni napad na Bogdanovce, iako smo ih samo dva dana ranije doslovno rasturili. Tek drugi dan, ujutro, vidjeli smo kakva se tragedija dogodila. 

Rekonstrukcijom događaja utvrdit će se kako je Interventna grupa iz Vukovara pod zapovjedništvom Slobodana Mandića s dva terenca Vitara krenula kukuruznim putem do Bogdanovaca, odakle bi nastavili u smjeru Vinkovaca. S kukuruznog puta trebalo je izaći na cestu na posljednjoj liniji prije sela, no oni su skrenuli liniju prije. Cesta prema Vukovaru bila je izminirana s desetak antenskih mina, a oni na žalost u to nisu bili upućeni, te su, prema iskazima svjedoka koji su ih mahanjem i vikanjem pokušali upozoriti, obišli ježeve na cesti i naletjeli ravno na mine koje su aktivirali''. 

Vinko Žanić, zapovjednik obrane Bogdanovaca, ispričat će:

''Poznavao sam te dečke jako dobro, osobito Željka Vidoša i Hrvoja Krivića kojima sam bio

šef  jer su sezonski godinama radili u VUPIK-u. Po dolasku na mjesto eksplozije, kod udoline na ulasku u selo iz smjera Vukovara, prvo sam prepoznao Vidoša i s obzirom na to da je ta ekipa bila nerazdvojna, odmah sam pretpostavio tko su ostali poginuli.

Željko je ležao uz rub ceste, na boku, kao da sad gledam u  prazan pogled njegovih otvorenih, nebesko plavih očiju uperenih u nebo i svijetlu kosu. I on je, kao i ostali imao pancirku, tako da smo ih, iako su neki od njih iznad pancirke bili neprepoznatljivi, lako identificirali, po dokumentima koje su nosili.

Malo dalje od Željka, ležao je Ivan Gudelj. Uvijek je nosio SSG1 snajper s plastičnim kundakom, i po tom sam oružju znao o komu se tu radi.

Tada smo ih našli šestoricu, za petnaest dana sedmog i posljednjeg, dvadeset i peti dan, doslovno u poljima kukuruza. 

Iako se godinama provlače različite konstrukcije o stanju tijela koje smo zatekli, odgovorno tvrdim da priče kako smo ih ''doslovno kupili lopatama'', nisu istinite, iako su ozljede bile stravične. Od dva terenca u kojima su se nalazili, od jednog nije ostalo ništa, od drugog je

ostao samo motor. Po jačini detonacije koja se čula tu noć i razmjeri štete, zaključili smo da su, iako su aktivirali pet mina, vjerojatno u vozilima i oni imali eksploziv''. 

Zbog borbenih djelovanja i nemogućnosti transporta, Ivana Gudelja, Željka Vidoša i ostale branitelje, većinom pripadnike tzv. "Žaba bukača", suborci su privremeno pokopali u zajedničku grobnicu.

''Šest tijela koje smo prvo pronašli, a to su bili Gudelj, Vidiš, Mandić, Rajšić, Čović i Dragonić, pokopali smo na mjestu gdje je danas spomenik jedne od dvije bogdanovačke ranjene golubice, na ulazu u selo s vukovarske strane. Poslije smo pronašli i Gotala, a nakon njega i Krivića, pa smo i njih pokopali pored suboraca.

U staklene epruvete koje smo svakom od njih stavili u usta, na papiriću smo napisali njegovo ime te unutra stavili i nakit ako ga je tko imao, a bio je sačuvan. U selu više nije bilo svećenika, no kada smo pokapali prvu šestoricu, Zvone Ćurković, pripadnik HOS-a koji se tada još uvijek nalazio u Bogdanovcima (kasnije će otići u Vukovar), stavio je na sebe svećeničku stolu koju je pronašao u crkvi, uzeo molitvenik, stao pred grob i iščitao molitvu. Kako je on čitao, nas petnaestak koji smo se tamo nalazili, za njim smo ponavljali.

Nažalost, žestoko granatiranje koje je ponovo započelo, prekinulo nas je u molitvi, pa nismo mogli dovršiti ukop. Učinili smo to kasnije, kada je granatiranje nakratko prestalo. Iz današnje perspektive teško je pravim riječima sve to opisati. Njihova strašna pogibija za sve je nas bila šok, ali nastojali smo naše poginule suborce i prijatelje, koliko god je to moguće u tim okolnostima ispratiti dostojanstveno'', završit će Vinko Žanić.

Pomajka Ivana Gudelja, Danica Gudelj, kroz suze će ispričati:

''Toga dana, kada smo saznali za Ivičinu pogibiju, čini mi se kako je bilo oko podne, izašla sam na balkon i pod prozorom vidjela njegovog prijatelja Mladena Novaka. Učinilo mi se da me je čudno gleda, pa me je nešto zazeblo oko srca, osobito kad me je pitao: 'Teta Danice, kad ste zadnji put vidjeli Ivana?'. Nedugo nakon toga dojurio je sin od suprugovog brata, on je radio na bolničkoj porti, i sav izbezumljen rekao kako je čuo da je poginuo naš Ivica''...

Mladen Novak će pojasniti:

''Moja prijateljica Jasna Edl, također braniteljica, a koja je znala kako sam dobar s tim dečkima i koliko mi znače, čim je saznala za njihovu strašnu pogibiju, došla je do mene, uhvatila me za ruku i rekla: ''Poginuli su… Svi…'...

Kao da mi se svijet u trenutku srušio, ta me je tragedija zauvijek promijenila… Kada sam ugledao teta Danicu, bilo mi je jasno kako još ništa ne zna za Ivana… A kako reći majci da joj je dijete mrtvo…''...

U jesen 1997. posmrtni ostaci svih osam poginulih su ekshumirani, a nakon identifikacije 22. studenoga iste godine, pokopani.

Posljednje počivalište Ivana Gudelja nalazi se na groblju Lovrinac u Splitu, a Željka Vidoša u obiteljskoj grobnici u Vukovaru, gdje je pokopan i njegov mlađi, tragično preminuli brat.

Kada je poginuo u obrani svoga grada i Domovine, Ivan Gudelj, sin i brat, imao je dvadeset i četiri godine.

Kada je poginuo u obrani svoga grada i Domovine, Željko Vidoš, sin i brat, imao je dvadeset i dvije godine. 

Ivane i Željko, nismo vas zaboravili.