Stjepan Haramina, za obitelj Štef, rođen je 14. siječnja 1967. godine u Mihovljanu, danas mjestu u sastavu istoimene općine u Krapinsko-zagorskoj županiji, kao treći od četvorice sinova Agate rođ. Šalković i Petra Haramine.

Pohađao je Osnovnu školu Radoboj, Područna škola Donja Šemnica, danas OŠ Side Košutić, a nakon što prije njenoga završetka napušta srednju školu, odlazi na odsluženje vojnog roka u Beograd, Srbija. Po povratku iz JNA, zapošljava se u krapinskoj Keramici kao pečar keramičar na izradi odljeva elemenata za kaljeve peći, u kojoj radi nekoliko godina, do stečaja poduzeća.

Nakon demokratskih promjena, u ožujku 1991. s nekoliko bliskih prijatelja prijavit će se na tečaj za policajca te ubrzo počinje raditi u temeljnoj policiji u Zlatar Bistrici.

Njegov bratić Josip Horvat, emotivno će ispričati:  "U našem kraju, zadnjem bastionu hrvatstva u Drugom svjetskom ratu, punim se plućima disalo hrvatski. Svatko od nas je u obitelji imao velike gubitke iz tog rata i od djetinjstva smo bili zadojeni domoljubljem. Od  ondašnje vlasti nismo doživjeli ništa dobro, naši su ljudi prisiljeni na pečalbu odlazili od kuće u inostranstvo, a oni koji su ostajali, odlazili su u postelju s Bogom i domovinom. Štef je, čak bih rekao i ponajviše od nas, oduvijek bio nacionalno osviješten.

Od jednog smo rođaka dobili ploču s pjesmama 'Ustani bane' i 'Vilo Velebita', ilegalno snimljenu u nekom studiju u Njemačkoj. I danas se jasno sjećam zelene omotnice sa šahovnicom, slušali smo je neprestano. Već prije negoli je Štef prestao raditi u Keramici, razgovarali smo o tome kako bi se odmah, u slučaju potrebe, priključili obrani domovine. A o njemu bi se toliko toga moglo ispričati, o njegovoj dobroti i prijateljstvu. 

Bio je lijep kao djevojka, zubi kao biseri, s osmijehom od uha do uha. Kao malom, otac mu je pao pod traktor i ostao težak invalid pa je Štef rano počeo raditi, prihvatio je prvi posao koji mu se ponudio. Bio je blag kao duša, cijelo ga je selo voljelo. Rado je dolazio kod nas, mojoj bi majci rekao – 'Ujna, daj mi napravi kavu, ti mi je najbolje skuhaš. Posljednji put je došao u uniformi, moja majka mu je rekla – 'Štef, ti si tako zgodan, trebao bi se i ti oženiti'. Kao da je znao, odgovorio joj je: 'Ujna, ta bi rano ostala udovica'. Nakon što je otišao, više ga nikada nismo vidjeli. Danas je teško o njemu govoriti, no on to zaslužuje. Zaslužuje više od našeg sjećanja i grobnog mjesta koje ima u Mihovljanu". 

Ivan Hlupić, Stjepanov bliski prijatelj iz djetinjstva i mladosti, će se prisjetiti: "Stjepan i ja smo odrasli zajedno. Bili smo susjedi, tri, četiri kuće jedan od drugoga. Također, dvije smo godine zajedno radili u Keramici. Možda to sad neobično zvuči, ali svima nam je u društvu bio kao moralna vertikala. Dobar, komunikativan, nije bilo toga kome nije bio spreman pomoći, u poljoprivredi, građevini…

Teca ili Teček, tako smo ga zvali od dragosti, oduvijek je bio nastrojen hrvatski, prvi nam je predložio da idemo u policiju. Nakon što smo neko vrijeme radili u temeljnoj, ponuđeno nam je da pređemo u Specijalnu policiju u PU Krapinsko-zagorsku, što smo prihvatili, pa smo prešli raditi u Zabok. Tri smo mjeseca bili u Kumrovcu na obuci, a onda, u svibnju, tadašnji načelnik nam je rekao da se formira garda, odnosno 1. gbr. Tigrovi. Govoreći kako se tamo formira hrvatska vojska, Teček je otišao već u prvoj turi na Rakitje. Ja sam otišao u drugoj i raspoređen sam na Pionirac, poslije su me poslali za Ilok, a Tecu, nažalost, više nikada nisam vidio. Prije odlaska za Vukovar, na dva dana je došao kući na dopust, ali ja sam došao nekoliko dana kasnije, pa smo se mimoišli… Volio sam ga kao rođenog brata…".

Sljedećih mjeseci, sve do ljeta 1991. godine, Stjepan Haramina će sa svojom jedinicom proći različite terene, a dana 7. kolovoza, samo nekoliko dana nakon povratka iz Erduta i Dalja, odlazi u Vukovar. 

Po dolasku u Vukovar, s ostalim pripadnicima 2. satnije 2. bojne iz Rakitja, raspoređen je u tadašnju osnovnu školu Bratstvo i jedinstvo, danas – Osnovna škola Blage Zadre. Pristigli Tigrovi pod zapovjedništvom Zlatka Horvata, pokrivali su položaj od punkta ''Slon'' prema Borovu Selu, pa sve do Trpinjske ceste, ohrabrujući svojim dolaskom domaće branitelje i  pružajući potporu gdje god je trebalo i nedostajalo ljudstva.

Na Banijskoj i okolnim ulicama, sa srčanim domaćim dečkima te braniteljima iz svih dijelova Hrvatske, napose Varaždincima i Čakovčanima, slogom i nevjerojatnom domišljatošću, borbom prsa u prsa odbacivali su neprijateljske napade i branili položaj do same okupacije.
Stjepanov suborac, Damir Pučak, ispričat će: "Štef se, moglo bi se tako reći, isticao među nama. Nije taktizirao, bio je pokretač, sjećam se njegovih poziva: 'Ajmo, ajmo!!!'. Bio je osoba koja će povući druge, a išao je doslovno svuda gdje je i kad god je to trebalo".

Robert Soldo, Stjepanov suborac i svjedok teškog ranjavanja, ispričat će: "U noći 9. na 10. studenog, dobili smo informaciju da će nam presjeći, budući da je Lužac nekoliko dana prije pao, cestu koja povezuje Vukovar i Borovo naselje, na tzv. Priljevu, čime bi izgubili komunikaciju između Borova naselja i Vukovara. Nas dvanaest smo dobili zadatak da pomognemo braniteljima koji su se već tamo nalazili pa smo pred svitanje, dolazeći s 'Crnog puta'  iz pravca Borovo Commercea pretrčali cestu, otprilike dvadesetak kuća desno od nekadašnjeg caffe bara London.

Pričekali smo da svane i krenuli u čišćenje kuća. Ubrzo smo shvatili da smo doslovno utrčali među četnike. Nastao je pakao, nismo znali s koje strane tko puca, odakle dolijeću bombe i trombloni i odakle izlaze tenkovi. Pokušali smo nešto napraviti, iako je bilo jasno kako je to gotovo nemoguće. Prvi je stradao Vladimir Lehrmajer. Stjepan Haramina i Anđelko Vugrinec, također pripadnik Tigrova, odnijeli su ga u pričuvnu bolnicu u Borovo Commerce i odmah se vratili natrag kako bi pomogli.

Došlo je do žestokog okršaja, četnici su u međuvremenu zauzeli sve te kuće i nakon kratkog vremena, možda pet, deset minuta, teško je danas reći, nakon što se vratio, Štef Haramina je

teško ranjen. Bio je ludo hrabar, izašao je iz jedne od kuća na cestu i pogođen je metkom u vrat, malo iznad pancirke. Nas nekoliko je otrčalo po njega dok su nas ostali dečki štitili vatrom. Unijeli smo ga u kuću, previli koliko smo mogli i znali i onda smo, Vugrinec i ja, dok su nas dečki štitili vatrom, uspjeli pretrčati cestu i odnijeti ga u Commerce". 

Budući da je Stjepanova rana bila preteška, u poslijepodnevnim satima istoga dana, suborci su njega i još dva ranjenika, pješice, putem pored silosa (raskrižje cesta Borovo naselje – Lužac -Vukovar već je bilo zauzeto od strane neprijatelja), odnijeli u vukovarsku bolnicu. Nažalost, od posljedica ranjavanja, zbog nemogućnosti pružanja pravodobne i adekvatne pomoći, dana 11. studenoga, Stjepan Haramina je preminuo.

Njegovo je tijelo zbog nemogućnosti pokapanja tijekom borbenih djelovanja preneseno u zgradu Lučke kapetanije, odakle je nakon okupacije, tijekom humane asanacije terena pokopano u masovnoj grobnici na Novom groblju Dubrava. Nakon mirne reintegracije, u svibnju 1998. godine, Stjepanovi će posmrtni ostaci biti ekshumirani te pokopani na groblju u rodnom Mihovljanu. Stjepanova majka Agata od tuge će umrijeti ubrzo nakon njegovoga pokopa.

Kada je poginuo tijekom obrane Vukovara, Stjepan Haramina, sin i brat, imao je dvadeset i četiri godine.

Jednom Tigar, zauvijek Tigar.

Štef, nismo te zaboravili.