Od besmrtnika do Waterlooa

24.10.2019. 19:20:00

Definicija garde navedena u Hrvatskoj enciklopediji čini se jednostavnom: to je elitna postrojba sastavljena od posebno odabranih, odanih, dobro uvježbanih i opremljenih časnika i vojnika sa zadaćom da se brine za osobnu zaštitu najviših državnih čelnika, vladara i vojskovođa, te za obavljanje počasnih funkcija. Međutim, pojam je ipak puno širi…

Još u predetatističkom razdoblju plemenski i rodovski poglavari imali su potrebu okružiti se najboljim i najvjernijim ratnicima čija je isključiva zadaća bila zaštita poglavara, njegove obitelji i rezidencije. Naravno, ta zadaća bila je nužnost, ali ujedno i vladarev statusni simbol, pa su ti ratnici redovito dobivali najbolje naoružanje i opremu koje je obično osiguravao sâm poglavar. Zbog toga su već na prvi pogled odskakali od ostalih ratnika, što im je donosilo povlašteni društveni status.

  U razdoblju prvih država većina ih uvodi stalnu (stajaću) vojsku, ponajprije najamničkog tipa, ali su uvelike zadržani i razni oblici narodnog organiziranja vojske u slučaju ratne opasnosti. Stalne vojske uvode i prve borbene postroje, a time i obuku u rukovanju oružjem i taktičkim radnjama, te razne mjere vojne stege, obično vrlo radikalne. Zaštita vladara postaje od institucionalne važnosti jer se njegova osoba identificira s državom, pa se osim grupe najodanijih i najboljih ratnika za tu dužnost određuju najuvježbanije vojne postrojbe. Kako je vladar redovito bio i vrhovni zapovjednik vojske, te postrojbe dolaze pod njegovo neposredno zapovjedništvo i jedino je vladar mogao zapovjediti njihovo angažiranje u bitki, ako je smatrao da je to bilo nužno potrebno. Prva takva uporaba snaga zabilježena je već u prvoj opisanoj bitki u povijesti – kod Megida 1457. prije Krista. Tad je egipatski faraon Tutmozis III. porazio vojsku kralja države-grada Kadeša osobno zapovijedajući glavninom vojske čiju su udarnu snagu činile postrojbe bojnih dvokolica. Nesumnjivo su posade dvokolica imale status pripadnika elitnih postrojbi, ali ostalo je nejasno jesu li ujedno bile primarno odgovorne za zaštitu faraona, odnosno status koji će se tek nakon dugo vremena pridavati gardijskim postrojbama.

Zaštitne postrojbe u starom vijeku

Arheološki nalazi potvrđuju da su svi perzijski kraljevi iz dinastije Ahemenida (700. pr. Kr. – oko pol. VI. st. pr. Kr.) imali osobnu stražu različitog brojnog sastava i naoružanja, ali već utemeljitelj Perzijskog Carstva, Kir II. Veliki (između 590. i 580. pr. Kr. – 529. pr. Kr.) imao je osobnu stražu od oko 2000 fanatično odanih konjanika koji su bili dio elitnih postrojbi poznatih kao ”besmrtnici“. Taj naziv prvi put spominje Herodot (nakon 490. pr. Kr. – nakon 430. pr. Kr.), opisujući perzijsku vojsku. Ona je uglavnom bila najamnička, no jedina stalna vojna formacija bila je elitna postrojba koja je uvijek brojila 10 000 ljudi, redovito popunjavana etničkim Perzijancima, Medijcima ili Elamcima. Ako je netko poginuo, razbolio se ili bio otpušten iz postrojbe, odmah je na njegovo mjesto novačen novi kandidat, kako bi se zadržalo isto brojno stanje. ”Besmrtnici“ su odigrali iznimno veliku ulogu u stvaranju i širenju Perzijskog Carstva, a njihovo prvo sudjelovanje u borbi zabilježeno je u Bitki kod Pasargadske gore oko 550. pr. Kr. u kojoj je Kir Veliki pobijedio znatno nadmoćnije snage medijskog cara Astijaga. Naravno, najpoznatija bitka ”besmrtnika“ bila je kod Termopila 480. pr. Kr. u kojoj su odigrali povijesno nezahvalnu ulogu znatno nadmoćnije sile koja se sukobila s iznimnim junaštvom malobrojnih Spartanaca. Znatno manje je poznato kako su i ”besmrtnici“ imali svoje ”Termopile“ u Bitki kod Perzijskih vrata 330. pr. Kr. Tad je njihova postrojba od oko 700 ljudi zadržavala snage Aleksandra Velikog (356. pr. Kr. – 323. pr. Kr.) s više od 17 000 vojnika punih mjesec dana, pri čemu su svi poginuli. Odgovor zbog čega se junaštvo Leonide i Spartanaca toliko slavi, dok je istovjetno junaštvo ”besmrtnika“ gotovo potpuno nepoznato jest – povijest uglavnom pišu pobjednici. Naime, Bitka kod Perzijskih vrata bila je zadnja u Aleksandrovu osvajanju Perzije, no mladom caru nije bila ugodna uspomena na takvu bitku, pa su tadašnji kroničari nastojali relativizirati događaj.

Odjeća, oprema i naoružanje ”besmrtnika“ mijenjalo se tijekom razdoblja Perzijskog Carstva, ali po sačuvanim artefaktima može se zaključiti kako se radilo primarno o postrojbi teškog pješaštva. Svaki vojnik bio je opremljen kratkim lukom i strijelama, kopljem i kratkim mačem, te zaštićen oklopom od metalnih pločica koji je nošen ispod tunika živopisnih boja. Zaštitu je dopunjavao razmjerno lagani štit od pletenog šiblja geron presvučen kožom. Bio je vrlo učinkovit u zaštiti od strijela, ali u bliskoj borbi grčka su ga koplja probijala bez većih problema, pa je bio inferiorniji od teških grčkih štitova hoplona. U miru su ”besmrtnici“ neposredno čuvali vladara, njegovu obitelj i njihove brojne rezidencijalne objekte. Neposrednu zaštitu vladara u borbi činila je odabrana postrojba teških konjanika savarana zaštićenih oklopom od žičanog pletiva koje se praktično spuštalo neposredno iz vrlo karakterističnih polukuglastih kaciga. Naoružanje je bilo karakteristično za Perzijance – kratki luk i strijele, koplje i kratki mač ili dvostrana bojna sjekira.

Obrana Aleksandra Velikog

U helenskim državama-polisima također su formirane postrojbe za neposrednu zaštitu vladara, pri čemu su prve bile u Sparti – hipeji (konjanici). Bila je to odabrana postrojba od oko 300 ljudi koji su aktivirani samo u slučaju rata. Sparta je imala dvojicu kraljeva istodobno, no samo jedan smio je ići u pohod. Hipeji su ih tad pratili i služili za njihovu osobnu zaštitu. Iako su nosili naziv ”konjanici“, vjerojatno kako bi se dodatno istaknuli, pouzdano je utvrđeno da se radilo o teškom pješaštvu. Mjesto hipeja bilo je na desnom boku falange, gdje je bio i kralj, a u pravilu su slijedili njegovu sudbinu trudeći se zaštititi ga svojim životima. U praksi, kad je poginuo kralj, značilo je da prije toga više nije bilo živih hipeja. Hipeji su u početku birani isključivo među punopravnim građanima spartijatima, iskusnim ratnicima koji su imali sinove kako bi se u slučaju pogibije oca nastavila obiteljska linija. Poslije su odabirani i ljudi iz plemena koja su naseljavala planinsko područje Peloponeza na sjeveru Lakonije. U ratovima su činili jednu postrojbu elitnog spartanskog lakog pješaštva s oko 600 ratnika i redovito su ojačavali lijevo krilo falange. U pravilu, za hipeje su odabirani tek ako nije bilo dovoljno odgovarajućih spartijata.

Aleksandar Veliki imao je zaštitnu postrojbu poznatu pod nazivom Agema ili Srebrni štitovi (argyraspides), jer su nosili okrugle štitove izrađene od drveta na koje je montiran uglačani lim. Štitovi su bljeskali na suncu i bili nadaleko uočljivi, što je moglo biti demotivirajuće za protivnika. Agema je bila elitna postrojba hipaspista, neke vrste ”srednjeg pješaštva“, naoružanog dugim kopljem, velikim štitom i mačem poput teškog pješaštva, ali bez oklopa, zaštićenog samo vrlo karakterističnom lakom kacigom. Bili su jako pokretljivi, a u borbi su činili spoj između teškog pješaštva i konjaništva. Agema je davala stražu u vladarevu dvoru i činila dio odabrane kraljevske garde, dok se u borbi nalazila uvijek uz vladara i angažirana je isključivo po njegovu nalogu.

Ljepši oklop i veća plaća

Vjerojatno najpoznatija i politički najutjecajnija zaštitna postrojba starog vijeka bili su rimski pretorijanci, ustrojeni u III. st. pr. Kr.  U to doba rimske republike bilo je uobičajeno da vojni zapovjednik ima osobnu gardu, nazvanu pretorijanska kohorta (cohors praetoria). Naziv potječe od riječi praetorium kojom se nazivao šator rimskih vojskovođa tog vremena – pretora. Zapovjednici su u tu postrojbu odabirali najbolje i najodanije vojnike i časnike, a za razliku od ostalih ”specijaliziranih“ vojnih postrojbi cohors praetoria bila je mješovita, pješačko-konjanička. Imala je temeljnu zadaću zaštite rimskih vojskovođa tijekom ratnih operacija, a u miru bi se rasformirala. Međutim, prvi rimski car Oktavijan (63. pr. Kr. – 14.) shvatio je kako elitni odred stajaće vojske može imati značajnu ulogu i u miru. Sukladno tome, 27. pr. Kr. iz probranih vojnika pograničnih legija ustrojio je pretorijance. U literaturi i medijima često su nazivani Pretorijanskom gardom što je pogrešno, jer se termin garda koristi tek od XV. stoljeća. Naime, Oktavijan je nakon rimskog građanskog rata 32. – 30. godine pr. Kr. u kojem je pobijedio sve legije rimske vojske razmjestio na granice Carstva kako bi osigurao punu kontrolu nad tim provincijama, a matični prostor bio je značajno demilitariziran. U Italiji južno od rijeke Rubikon pretorijanci su bili jedina oružana formacija. Od devet kohorti (svaka oko 500 ljudi), u samom Rimu istodobno su na dužnosti boravile svega tri. Osim kohorti, ustrojeno je i nekoliko konjaničkih postrojbi turmi s po 30 konjanika. Tri pretorijanske kohorte u Augustovo su vrijeme čuvale carsku palaču i vršila ophodnje u blizini istaknutih javnih zdanja. Pretorijanci su imali sličnosti s legionarima, ali bilo je i velikih razlika. Devet pretorijanskih kohorti sastojale su se od više vojnika koji su bili bolje opremljeni, plaćeni i pouzdaniji od regularnih legionara. Pretorijanci su mogli primati i posebni dar u novcu od cara (donativium), a imali su i oko 50 % veću plaću od ostalih legionara. Oprema i oružje uglavnom su bili isti, uz jednu značajnu razliku, posebno ukrašene oklope, namijenjene mimohodima i drugim državnim ceremonijama, pa je svaki pretorijanac raspolagao s dvama oklopima, jednim paradnim za dužnosti u Rimu i drugim pogodnijim za borbu.

Car umjesto cara

Politički utjecaj pretorijanaca počinje smrću Oktavijana Augusta i dolaskom na vlast njegova posinka Tiberija (42. pr. Kr. – 37.). Umjesto dotadašnja dva prefekta, Tiberije je na čelo pretorijanaca postavio jednog – ambicioznog i častohlepnog Lucija Elija Sejana (oko 20. pr. Kr. – 31.), a brojno stanje postrojbe povećao je s 500 na 1000 vojnika u kohorti. Cijela pretorijanska postrojba koja je sada brojila 9000 vojnika i časnika (otprilike legija i pol redovne rimske vojske) smještena je u posebno izgrađene objekte (Castrum Praetoria) u samom Rimu. Tiberije se 27. godine povukao na otok Capri, a Carstvom je u stvari vladao Sejan, koji je poslije pogubljen zbog urote. Njegov nasljednik Nevije Svetonije Makro (21. pr. Kr. – 38.) prema nekim je izvorima dao ubiti cara Tiberija, kako bi omogućio dolazak na vlast svojem štićeniku Kaliguli (12. – 41.). U svakom je slučaju njegov utjecaj postao golem. Od tada počinje ključna uloga pretorijanaca u postavljanju i likvidaciji rimskih careva, te njihov iznimni politički utjecaj u Rimskom Carstvu. Nakon Kaligule ubijenog u pretorijanskoj uroti, devet careva u nizu postavljeno je ili uklonjeno (najčešće i jedno i drugo) voljom pretorijanaca, odnosno njihovih prefekata kojima su vojnici i časnici bili neograničeno lojalni. Vrhunac pretorijanske samovolje bila je aukcijska prodaja carskog prijestolja. Nakon što su ubili tek izabranog cara Pertinaksa (126. – 193.), svi viđeniji rimski patriciji napustili su Rim, kako bi izbjegli mogućnost da ih se proglasi carevima. Vojnici su izlaz našli u prodaji Carstva osobi koja ponudi najviše novca, pa je izbor pao na Didija (133. – 193.) koji je svakom pretorijancu obećao tad golemu svotu od oko 25 000 sestercija. Taj je postupak naljutio jednog od najboljih vojnih zapovjednika Septimija Severa (145. – 211.) koji je sa svojim legijama krenuo na Rim, čime je započeo novi građanski rat. Nakon pobjede Septimije je raspustio ostatke pretorijanaca i utemeljio novu zaštitnu postrojbu lojalnih vojnika, no ubrzo su i oni poprimili pretorijanski kodeks ponašanja. Septimije je umro prirodnom smrću, no njegova sina cara Karakalu (oko 186. – 217.) ubio je pretorijanski prefekt Makrin (oko 165. – 218.) i postao novi car. Do Dioklecijanova (oko 245. – 313.) dolaska na vlast 284. pretorijanci su ubili još šest rimskih careva, no on ih je sveo samo na rimski garnizon, čime im je uvelike smanjena politička moć. Iako su ponovno počeli jačati nakon povlačenja Dioklecijana s prijestolja, definitivni udarac zadao im je Konstantin I. Veliki (oko 280. – 337.) koji ih je 312. godine raspustio.

Vikinzi u Bizantu

Tijekom srednjeg vijeka gotovo svaki imućniji feudalac imao je vlastitu zaštitnu postrojbu, uglavnom plaćeničku, kojom je osobno zapovijedao. Takva praksa bila je podjednako obilježje autokratskih monarhija europskih, orijentalnih ili dalekoistočnih zemalja. Postrojba je u pravilu bila razmjerno mala, iznimno dobro uvježbana, opremljena najboljim naoružanjem i vojnom opremom i s iznimno velikim prihodima i povlasticama.

Bizantski vladari imali su zaštitu koju su pružali palatini, a u vrijeme cara Leona I. (401. – 474.) prerastaju u specifičnu elitnu formaciju nazvanu ekskubitori (stražari). Formirani su 460. za osobnu zaštitu cara, međutim vrlo brzo, poput pretorijanaca, stekli su velik politički utjecaj. Kako bi umanjio njihov utjecaj, car Konstantin V. Kopronim (718. – 775.) stavlja ih u borbeni postroj vojske kao glavnu udarnu snagu, ujedno ih udaljujući iz vlastitih dvora. Zadnji zapisi o ekskubitorima vezani su za Bitku kod Drača u listopadu 1081. kad su Bizantinci u srazu s Normanima teško poraženi, a ekskubitori potpuno uništeni. Ulogu carske zaštite u prvo vrijeme preuzima heterija (grč. društvo), sastavljena od vojnika s bizantske periferije, kako bi se izbjeglo njihovo političko jačanje i utjecaj na cara. O heteriji postoji razmjerno malo podataka, pa je još uvijek nepoznata njihova ustrojstvena struktura, ali po nekim kroničarima i oni su vrlo brzo počeli preuzimati značajniju političku ulogu u Bizantskom Carstvu. Heterija je u vrijeme cara Bazilija I. (oko 812. – 886.) zamijenjena tzv. varangijskom stražom koju su u prvo vrijeme činili plaćenici, uglavnom etnički Varjazi (Normani) iz Kijevske Rusije. S vremenom je straža popunjavana plaćenicima iz skandinavskih zemalja, pa je konačno nestao politički utjecaj carske zaštite na bizantske vladare, a varangijska straža čuvala ih je sve do sloma Carstva 1453. godine.

Azijska i afrička straža

Jednu od najučinkovitijih zaštitnih postrojbi, kešig, imao je mongolski osvajač Džingis-kan (oko 1160. – 1227.). U početku je bilo 70 dnevnih i 80 noćnih stražara, koje je osobno odabirao Džingis-kan i koji su mu bili fanatično odani, da bi se poslije taj broj povećao na oko 1000 ratnika. Na vrhuncu kanove moći postrojba kešig narasla je na razinu tumena, najviše mongolske borbene postrojbe (oko 10 000 ljudi), a vodio ju je zapovjednik od kanova osobitog povjerenja. Pripadnici kešiga uživali su iznimne privilegije i visok status u mongolskom društvu, ravan najvišim zapovjednicima i dužnosnicima, a jedina im je dužnost bila apsolutna i bezuvjetna odanost vladaru i njegova zaštita pod svaku cijenu. Po naoružanju i opremi, bili su teško konjaništvo, najbolje opremljeno i naoružano s punim oklopima istočnjačkog tipa. Nakon smrti vladara, pripadnici su rijetko ostajali u postrojbi, jer se smatralo da ne mogu biti jednako odani novom vladaru kao i prethodnom.          

Jednu od najbizarnijih zaštitnih srednjovjekovnih postrojbi imali su perzijski i egipatski vladari – mameluke. U pravilu su bili ratni zarobljenici, uglavnom turskog ili kavkaskog podrijetla koji su nakon zarobljavanja unovačeni u osobnu zaštitnu postrojbu vladara ili su kupovani kao robovi da bi bili unovačeni u redovnu vojsku. Tijekom dinastije Ajubida (1171. – 1250.) u Egiptu, oko 10 000 mameluka činili su elitnu jezgru cijele egipatske vojske, kao iznimno dobro uvježbano i opremljeno lako konjaništvo. Postupno mameluci postaju sve utjecajniji u političkom životu Egipta, te 1250. godine svrgavaju dinastiju Ajubida i postavljaju vlastitog sultana Ajbeka (umro 1257.), nakon čega vladaju Egiptom gotovo tri stoljeća. U tom razdoblju postaju i povlaštenom društvenom klasom, aristokracijom koja gubi gotovo sva obilježja vojne postrojbe. Tek je osmanlijski sultan Selim I. (oko 1470. – 1520.) 1517. uspio zauzeti Egipat i okončati vlast mamelučkih vladara. Znatno poslije, nakon Napoleonova pohoda na Egipat, mameluci postaju dio Bonaparteove konjaničke garde, ali više nemaju političke moći u samom Egiptu.

Prve ”prave“ postrojbe

Naziv garda za postrojbu namijenjenu osobnoj zaštiti vladara prvi se put javlja 1418. (po nekim izvorima tek 1445. godine) kad francuski kralj Karlo VII. Pobjednik (1403.-1461.) iz kuće Valois ustrojava tzv. Škotsku gardu (Garde Écossaise). Tradicija Škota na francuskoj strani potjecala je još iz razdoblja Stogodišnjeg rata. Garda je u početku brojila stotinu vojnika škotske nacionalnosti (25 tjelohranitelja i 75 strijelaca) koji su bili odgovorni za kraljevu osobnu zaštitu. Poslije je štitila gotovo sve vladare dinastije Bourbon. Gardisti su stražarili čak i u kraljevoj spavaonici, u jednom razdoblju nadzirali i spremanje hrane za kraljevski stol te je pratili od kuhinje do kraljevske blagavaonice. Vrlo brzo nakon stvaranja Škotske garde, Luj XI. (1423.-1483.) ustrojio je Malu kraljevu gardu (la Petite garde du roi) sastavljenu iz triju satnija (strijelci, kopljanici i Švicarci s helebardom). Mala kraljeva garda i Škotska garda ubrzo se stapaju u Tjelohranitelje (Garde du corps) koji se posebno ističu tijekom bitke za Fornovu 1495. u razdoblju Talijanskih ratova, požrtvovno spasivši kralja Karla VIII. (1470. – 1498.) od gotovo sigurne pogibije ili zarobljavanja. Zadnju veću reformu Tjelohranitelja inicirao je kralj Franjo I. (1494. – 1547.): ustrojivši pukovnije iz nekadašnjih satnija povećao im je brojnost na ukupno 8000 vojnika i časnika.

Nakon Francuske, gardijske postrojbe ustrojava i Engleska, pa Henrik VII. (1457.-1509.) prillikom stupanja na prijestolje 1485. formira tjelesnu stražu Yeomen of the Guard. Najprije je čini 60 najodanijih feudalaca predvođenih šestoricom časnika, ali taj se broj ubrzo povećava. Tijekom XVI. i XVII. stoljeća gardijske postrojbe francuskih i britanskih vladara postupno se povećavaju, a u njihov sastav ulaze isključivo pripadnici aristokracije. Za vrijeme Luja XIV. (1638. – 1715.) njegova Kraljevska garda (Garde Royale) dijeli se na unutarnji ili tjelesni korpus (već navedeni Garde du corps) kojem je osnovna zadaća bila osiguranje vladara i kraljeve rezidencije, te vanjski (Corps de la Garde Royale) koji je pratio kralja na putovanjima i osiguravao njegove dvorce izvan Pariza.

Tijekom XVI. i XVII. stoljeća tadašnje gardijske postrojbe popunjavane su isključivo aristokracijom. Kako vladari sve manje osobno sudjeluju u ratnim kampanjama, tako i njihove garde ne odlaze na ratišta. Gardijska vojna služba sve više postaje ceremonijalna i uglavnom se svodi na davanje raznih počasti vladaru i njegovim posjetiteljima, razne mimohode i sudjelovanje u rekreativnim aktivnostima vladara. Borbena obuka sve više se zanemaruje, slabi stega i borbeni moral.        

Visoki i poraženi

U međuvremenu, krajem XVII. i početkom XVIII. stoljeća gardijske postrojbe ustrojavaju se u Rusiji, Brandenburgu i Austriji. Ruski car Petar I. Veliki (1672. -1725.) oko 1700. ustrojava dvije gardijske pješačke postrojbe – Semjonovsku i Preobražensku pukovniju, a 1721. i jednu gardijsku konjaničku pukovniju. Pruski kralj Fridrik I. (1657. – 1713.) ustrojava 1689. (po nekim izvorima 1710. godine) Potsdamsku gardu. Kako su u nju birani isključivo muškarci izrazito visokog rasta vrlo brzo su u narodu prozvani Die Langen Kerls – visoki dečki. Morali su biti viši od 188 cm što je i danas iznadprosječna, a tad je bila neuobičajena visina. Fridrik, inače visok 160 cm, na svaki je način nastojao popuniti svoju gardu, pa i novačenjem visokih vojnika iz drugih zemalja. S ciljem razvoja prijateljskih međudržavnih odnosa, svoje visoke vojnike u Prusiju su poslali i ruski kralj te osmanlijski sultan. Za vrijeme Fridrikove vladavine Potsdamska garda brojila je oko 3200 vojnika i časnika i nikad nije sudjelovala u borbi. Uglavnom je bila namijenjena pokazivanju i impresioniranju drugih vladara i ostalih velikodostojnika. No kad je kralj umro, njegov sin i nasljednik Fridrik II. Veliki (1712. – 1786.) nije imao previše razumijevanja za gardu koju je smatrao nepotrebnim troškom, pa ju je smanjio na razinu bojne, a veći broj gardista razmjestio po drugim postrojbama. Potsdamska garda potpuno je nestala u Napoleonskim ratovima, jer se tijekom bitke kod Jene-Auerstadta 1806. nakon kraće borbe predala Napoleonovim snagama. Poslije te bitke u potpunosti je rasformirana i više nije bila obnovljena.

Zanovijetala u akciji

Prekretnicu u redefiniranju zadaća i uloge garde udario je ratoborni francuski konzul i kasniji car Napoleon I. Bonaparte (1769. – 1821.). On nije vidio gardu kao dekadentni, dekorativni odraz vladarske moći, nego kao elitnu borbenu postrojbu kojom će u odlučujućem trenutku preokrenuti stratešku inicijativu u svoju korist. S Francuskom revolucijom većina kraljevskih struktura vlasti i državne administracije nestala je ili je reorganizirana, pa nestaje i dotadašnja Garde Royale. Iz sastava revolucionarnih snaga formiraju se nove postrojbe namijenjene neposrednoj zaštiti struktura vlasti – Konzularna garda (Garde des consuls) i Predstavnički grenadiri (Grenadiers près de la Représentation nationale). Prva je bila namijenjena zaštiti pripadnika Direktorata, dok su predstavnički grenadiri štitili Parlament. Nakon Napoleonova udara sve zaštitne postrojbe ujedinjene su u Konzularnu gardu koja je u početku brojila 360 vojnika i bila je namijenjena isključivo za Napoleonovu osobnu zaštitu. Poslije su gardijske postrojbe znatno povećane, da bi do 1802. godine narasle na 6944 vojnika i časnika (3344 pješaka, 2154 konjanika, 682 topnika i 764 pripadnika mornaričkog pješaštva). Napoleonova garda odigrala je značajnu ulogu u brojnim bitkama, međutim njezina uloga u Bitki za Marengo 14. lipnja 1800. protiv habsburških postrojbi bila je od ključnog značaja za cijelu Bonaparteovu kampanju. Nakon bitke garda dobiva posebni status i postaje odlučujuća snaga te se angažira isključivo na Napoleonov zahtjev. On se osobno zauzeo za znatno poboljšanje statusa pripadnika garde, značajno veća primanja i druge pogodnosti u odnosu na pripadnike regularne vojske.

Radije smrt nego predaja

Istodobno su pripadnici podijeljeni po svojevrsnim razredima na tzv. Staru gardu, Srednju gardu i Mladu gardu prema samo jednom kriteriju – časnom sudjelovanju i stažu u gardijskoj službi, uključujući sve oblike borbenih djelovanja. Staru gardu činili su veterani napoleonovskih kampanja, uglavnom oni koje je Napoleon osobno poznavao: imao je iznimnu memoriju i rado se družio s tzv. običnim vojnicima. S druge strane, pripadnici Stare garde imali su jedinstvenu mogućnost osobno se požaliti svojem vrhovnom zapovjedniku, ako su smatrali da im je ugroženo neko pravo, zbog čega su kod Mlade i Srednje garde dobili pogrdni naziv ”zanovijetala“ (Les Grognards).

Nakon što se okrunio za cara, Napoleon je promijenio ime gardijskih postrojbi u Carska garda (Garde Impériale), ali su im struktura i ustroj ostali gotovo identični. U vrijeme nastanka 1804., Carska garda brojila je više od 8000 vojnika i časnika, međutim stalno je narastala, pa je vrlo brzo dobila sve rodove i specijalnosti redovnih Napoleonovih oružanih snaga. Vjerojatno najvažnija i najslavnija epizoda Napoleonove Imperijalne garde odigrala se kod Waterlooa 18. lipnja 1815. Kad su već sve opcije bile izgubljene, Stara garda preuzela je borbu, kako bi omogućila izvlačenje svojeg cara i ostatka francuskih snaga. U završnici bitke, po nekim izvorima, zapovjedniku garde generalu Pierreu Cambronneu (1770. – 1842.) bila je ponuđena časna predaja, međutim njegov je odgovor navodno bio: ”Garda umire, ali se ne predaje.” Uglavnom, na bojnom polju kod Waterlooa nestala je Napoleonova Imperijalna garda.

Kolektivna nagrada

Nakon Napoleonskih ratova, gardijske postrojbe u većini zemalja ponovno preuzimaju reprezentativne zadaće jer šefovi država sve rjeđe osobno sudjeluju u ratnim djelovanjima, a njihovu osobnu zaštitu sve više preuzimaju druge strukture u okviru državnog represivnog aparata (uglavnom pod nadzorom policije ili tajnih službi). Tijekom I. svjetskog rata većina gardijskih postrojbi zaraćenih zemalja uključuje se u ratne operacije, a manje ih ima protokolarne zadaće. Slična situacija ponovila se u međuratnom razdoblju i tijekom II. svjetskog rata, s iznimkom SSSR-a (odnosno Crvene armije). Naime, naziv gardijske postrojbe (Гвардия) mogle su dobiti sve postrojbe Crvene armije koje su se osobito istaknule u borbenim djelovanjima, pa je sam status garde bio svojevrsna kolektivna nagrada, odlikovanje najboljima i najučinkovitijima. Od 21. svibnja 1942. u SSSR-u je ustanovljeno posebno obilježje (značka) gardijskih postrojbi koje su dobivali svi pripadnici te postrojbe, a isto tako ucrtavalo se na borbenu tehniku (prije svega borbene zrakoplove, tenkove i samovozno topništvo) navedenih postrojbi.

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.