Na današnji dan 1991. godine, bez ikakvog povoda, na Škabrnju je od strane JNA i srpskih pobunjenika otvorena topnička paljba.

Prije Domovinskog rata Škabrnja je bila istoznačnica hrvatskog domoljublja, bogatog sela, blagih, vrijednih, poštenih i srdačnih mještana. Ispostavit će se kako su se upravo njihovo povjerenje u ljude i potpisivanje primirja, nakon nekoliko mjeseci i nezapamćenog pokolja – za njih pokazati kobnim.

Evakuirani, pa vraćeni

Agresor je sredinom srpnja te godine sa svojih položaja Lišanja Tinskih, Biljana i Zemunika Gornjeg, otpočeo sa topovskim udarima na Škabrnju. Krizni štab odmah je prepoznao opasnost i organizirao evakuaciju stanovnika koji su autobusima i kamionima preveženi na otok Ugljan, dok je dio njih sigurnost pronašao u Zadru.

Naivno vjerujući potpisanom primirju, Krizni štab Zadra pozvao je prognane mještane da se vrate svojim domovima, ne sluteći da će postati žrtve jednog od najtežih pokolja koji su se dogodili tijekom Domovinskog rata.

Škabrnja i Vukovar poklekli su istodobno, 18. studenog, kada su pali u ruke agresora i kada su civili doživjeli istu sudbinu.

Konačan pad i masakr civila

Postrojbe JNA i srpske paravojne postrojbe su ušle u selo. Prvo su krenuli sa uništavanjem kuća, crkvenih građevina i gospodarskih objekata. Nakon toga je krenuo napad na civile. Unatoč činjenici što žene, djeca i starci nisu pružali nikakav otpor agresorima pri izlasku iz svojih skloništa, to nije imalo nikakva učinka na namjere srpskih zločinaca. Već prvog dana su sadistički Srbi ubili 43 hrvatska civila.

Ubijani su iz neposredne blizine, hitcima iz vatrenog oružja, udarcima po glavi hladnim oružjem i tupim predmetima, mučenjem do smrti, masakriranjem, a neke su civile pregazili tenkom.

Za 58 civila i 26 hrvatskih branitelja nije bilo spasa.

Po okončanju napada, Srbi su Škabrnju spalili i u potpunosti uništili.