U 87 dana bjesomučnog, krvničkog, barbarskog razaranja grada što su ga svim raspoloživim oruđima i oružjima (s kopna, s Dunava i iz zraka) zajedničkim snagama provodila tadašnja "JNA", srpski dobrovoljci, četnici i pripadnici paravojnih formacija i skupina (kako domaćih, tako i onih iz Srbije), u Vukovaru je ubijeno 36 djece. Ali zločini su nastavljeni i nakon okupacije vukovarsko-borovskog područja nad hrvatskim civilima koji nisu uspjeli pobjeći iz okruženja ili su ostali u svojim domovima vjerujući da im se neće dogoditi nikakvo zlo.

 Jedan od najsurovijih i najgnjusnijih takvih zločina, počinjen je u Borovu Selu, u noći 20/21. ožujka 1992. godine, kad su rafalima iz vatrenog oružja lišene života Martina Štefančić (rođ. 19. 10. 1987. godine) i njezina baka Bernardica Štefančić (rođ. 19. 2. 1938. godine), dok je stric male Martine, Željko Štefančić, teško ranjen. Zločinci su nedjeljom počinili hladnokrvno, s umišljajem, u selu koje je bilo leglo srpskog ekstremizma i iz kojeg je krenula krvava agresija na istočnu Hrvatsku.

Križni put obitelji Štefančić

 Sudbina obitelji Štefančić uvelike je slična sudbinama brojnih hrvatskih obitelji koje nisu ni krive ni dužne stradavale u ničim izazvanoj, brutalnoj agresiji na Hrvatsku. Budući da je otac obitelji u jesen 1990. godine preminuo, trojicu njegovih sinova nastavili su brinuti za majku Bernardicu i malenu Martinu koja je bila kći srednjega brata Zdenka. Otac djevojčice, kao i najmlađi brat Slavko, nakon što su započeli otvoreni oružani napadi agresora na ovo područje i Vukovar se našao u okruženju, sudjelovali su u obrani grada, dok je najstariji brat (Željko) ostao u obiteljskoj kući uz majku (Bernardicu) i nećakinju (Martinu), jer majka nije htjela napustiti svoj dom u vrijeme dok se to još moglo. Nažalost, pokazalo se kako je to bila kobna odluka, jer kad se rat rasplamsao, nije više bilo moguće izaći iz obruča agresora. S padom Vukovara i njegovom okupacijom, okolnosti su se promijenile, pa je Željko zatražio od tadašnjeg "komandanta" tzv. Teritorijalne obrane Borovo Selo, Radenka Alavanje, propusnicu za sebe, majku i malu Martinu, kako bi napustili Borovo Selo i sklonili se na slobodno područje Republike Hrvatske. Ovaj je, međutim, rezolutno odbio njihov zahtjev i tako je troje Štefančića i dalje ostalo u selu, na milost i nemilost tamošnjim ekstremistima i njihovim subraćima iz Srbije - četnicima, pripadnicima "JNA", rezervistima i srpskim dobrovoljcima. 

 Ni sudbina druga dva Željkova brata (Slavka i Zdenka) nije bila ništa bolja; prvi se uspio probiti nakon pada Vukovara na slobodni teritorij, dok je drugi zarobljen i deportiran u logor u Srbiji. U vrijeme početka zločina nad njegovim bratom, majkom i nećakinjom, Zdenko se nalazio u Vojno-istražnom zatvoru u Beogradu; tamo mu se (kao i većina drugih hrvatskih branitelja koji su završili u zatočeništvu) sudilo od strane tadašnje "JNA". Osuđen je na smrt za nepostojeće zločine. Bila su to režirana suđenja na temelju tortura iznuđenih "priznanja", kako bi se "dokazalo" da su oni koji su branili svoje domove i obitelji "rušili ustavno-pravni predak" (nepostojeće) SFRJ i ubijali "srpsku nejač". Da paradoks bude potpun, sudili su im oni koji su istu tu Jugoslaviju srušili u godinama prije rata i potom krenuli na njezinim razvalinama stvoriti "Veliku Srbiju".

Malu Martinu krvnici su ubili u pidžama, sa sedam hitaca

 Te kobne noći 20/21. ožujka 1992. godine, oko 3:00 sata, preko vrta iza kuće, u dvorište Štefančićevih ušle su četiri naoružane osobe. Nakon toga dolaze do pročelja (prednjeg dijela) kuće i rafalima iz automatskog oružja pucaju u prozore dnevnog boravka u kojem tada na jednom krevetu spavaju baka Bernardica i njezina unuka Martina, a na drugom Željko. Nakon prvih pucnjeva, Željko uzima u naručje djevojčicu is njom i majkom odlazi u sobu sa zadnje strane kuće, koja je bila zatvorena i koliko-toliko sigurna. Ubojice, međutim, ne odustaju - razbijaju ulazna vrata i ulaze u dnevni boravak u kojem ne nalaze nikoga, zatim lupaju po vratima spavaće sobe u koju su se sklonili Štefančići, a Željko im otvara, u nadi da se neće dogoditi najgore. Ne, odmah zatim, bez ikakvog upozorenja, ubojice najprije u njega ispaljuju rafal, pri čemu ga pogađaju u lijevu stranu prepona i trbuh. Teško ranjena, žrtva pada na pod. Zločinci zatim odvlače malenu Martinu i baku u dnevnu sobu. Teško ranjeni Željko čuje zapomaganje majke, njezin plač i molbu da ih poštede, a nakon toga opet odjekuju pucnjevi. Egzekutori se ubrzo vraćaju do teško ranjenog Željka koji u stanju polusvijesti čuje kako jedan od njih predlaže da ga još jednom propucaju "za svaki slučaj", dok mu drugi odgovara da nema potrebe. Ostavili su ga vjerujući kako će do jutra iskrvariti

 Nakon izvršenja ovog okrutnog zlodjela, krvnici su napustili mjesto zločina. Željko je (ujutro, nakon što je uspio dopuzati na to mjesto) u dnevnom boravku zatekao grozan prizor - žrtve su ležale mrtve na krevetu jedan kraj druge, a Martina na trbuhu, pripijena uz baku, kao da je iu posljednjim trenucima života tražila njezinu zaštitu. . U šoku i nakon gubitka velike količine krvi, Željko se iako teško ranjen uspijeva dovući do najbližih susjeda koji su mu (nevoljko) pružili prvu pomoć i potom ga prebacili u vukovarsku bolnicu. Dr. Mirko Stanojević ukazuje mu liječničku pomoć i sanira tri prostrjelne rane, te mu tako spašava život. Zahvaljujući sreći i pomoći što su mu pružili pojedini dobri ljudi koje je ganula njegova sudbina, nakon djelomičnog oporavka, Željko preko Beograda i Mađarske, 19. kolovoza 1992. godine, konačno dolazi u Zagreb, gdje saznaje kako je njegov brat Zdenko ( Martinin otac ) pet dana prije (14. kolovoza) u Nemetinu razmijenjen kao pripadnik posljednje skupine naših branitelja koja je puštena iz srbijanskih logora. Prije nego su se sreli, Zdenko je već čuo što se dogodilo njegovoj majci i kćeri; bila je to užasna vijest koja ga je pogodila više od svega što je pretrpio u zarobljeništvu. Patnje kroz koje je prolazio u devet mjeseci mučenja u logoru, pa ni osuda na smrt (zbog izmišljenih "ratnih zločina"), zacijelo ga u toj mjeri nisu mogli pogoditi kao bolno saznanje o sudbini najmilijih.

Jedini "službeni" dokument o zločinu zapisnik je s očevidom što su ga obavile paravlasti "SAO Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema"!?

 Jedini dokument koji (uvjetno) možemo nazvati službenim, a obrađuje zločin nad članovima obitelji Štefančić u Borovu Selu (u noći 20/21. ožujka 1992. godine), sačinjen je od okupacijskih "vlasti", nakon provedenog očevida. U njemu se spominju četvorica ubojica, iako se prema dosadašnjim saznanjima može tvrditi kako je u svemu sudjelovao veći broj osoba, među kojima i one koje su dobro poznavale obitelj Štefančić - dakle, njihovi susjedi. U ovom slučaju glavna sumnja je pala na "Odred za tihe likvidacije" koji je izvršio brojne surove zločine nad nemoćnim civilima i hrvatskim obiteljima tijekom okupacije, iako su isto činile i mnoge druge skupine četnika, "dobrovoljaca", "teritorijalaca", "milicija". " ili "vojske" tzv. SAO Krajine.

 Godinama nakon tragičnog događaja, slike s očevida i patološki nalazi žrtava - Martine i njezine bake - završili su u poštanskom sandučiću obiteljske kuće Štefančićevih, čime su ih nepoznate osobe (koje su to dostavile), očito htjele dodatno povrijediti. Četverogodišnja djevojčica zadobila je sedam prostrjelnih rana.

 Ipak, ostaje činjenica da čak ni tadašnje okupacijske srpske paravlasti nisu mogle šutke prijeći preko ove grozne nedjelje, što je dokaz više kako je riječ o izuzetno okrutnom, bestijalnom zločinu.

Poslije svega…

 U lipnju 1998. godine, u vrijeme kad je već zaživjela "mirna reintegracija" Hrvatskog Podunavlja, posmrtni ostaci 4-godišnjeg Martina i njezine bake ekshumirani su iz jame pored mjesnog groblja u Borovu Selu i dostojno sahranjeni na istom groblju, u obiteljskoj grobnici. Naime, nakon egzekucije, krvnici u tijelu žrtve stavili su se u jedno vrijeme, bacili su ih u jamu kraj groblja i zakopali na samo 50 cm dubine. Posmrtni ostaci žrtava pronađeni su zahvaljujući jednom mještaninu Borova Sela koji je bio očevidac svega i savjest mu nije dopustila prešutjeti.

 Braća Štefančić, Željko i Slavko i pored svega proživljenog, vratili su se u svoj dom u Borovu Selu i nastavili živjeti tamo, dok je Zdenko (Martinin otac) odselio u Zadar. Nažalost i nakon izlaska iz srbijanskog logora, doživljavao je brojne neugodnosti, ovoga puta od hrvatskih vlasti. Dolazili su mutelji koji su ga pokušavali ispitati - ali nisu vezani za zločin nad njegovom kćeri i majkom, nego zbog navodnih "zločina" koje je on (prema optužnici iz Srbije) počinio u vrijeme dok je istraživao branio Vukovar i svoj dom. Prema iskazu samoga Zdenka Štefančića, ta je muka prestala kad im je rekao da će s njima razgovarati tek nakon što riješe ubojstvo njegove kćeri i majke iz 1992. godine.

 Braća koja su ostala u Borovu Selu i dalje doživljavaju provokacije i izložena su pritiscima. Tako im je, primjerice, 2014. godine (nakon što su nepoznate osobe preskočile ogradu) iz dvorišta ukradena hrvatska zastava koja je nedaleko od kuće iskidana na komade i zapaljena. I danas čuvam ostatke zastave kao dokaz, ali nije im poznato je li bilo kakve reakcije naših tijela vlasti u odnosu na počinitelje ovog incidenta. Dakako, nije lako živjeti u sredini u kojoj su vam (kako kažu Željko i Slavko) "i najbliži susjedi i prijatelji kojima ste odrasli okrenuli leđa", ali oni još uvijek pokušavaju ustrajati u svojoj nakani da ne napuste obiteljski dom.

Faksimil Kaznene prijave podnesene 2019. godine protiv 7 osoba osumnjičenih

da su sudjelovali u zločinu nad malom Martinom, bakom Bernardicom i Željkom Štefančićem

(Adresa slike )

 U organizaciji Udruge zagrebačkih dragovoljaca branitelja Vukovara i Udruge žena u Domovinskom ratu Zadar s obitelji Štefančić iz Borova Sela, te Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata grada Vukovara, u Vukovaru je 29. 11. 2019. godine održana izvanredna konferencija za medije. To je prigodom javnosti izviještena o podnošenju kaznene prijave protiv onih na koje se utemeljena sumnja da su 20./21. ožujka 1992. godine ubili Bernardicu Štefančić (52), Martinu Štefančić (4) i teško smrtno ranili Željka Štefančića (32).

 U Kaznenoj prijavi se kao osumnjičeni za ovaj zločin navode:

1. Veselko Maksimović zvani Veso Palestinac iz Borova Sela, državljanin Republike Hrvatske (drugi podaci nedostupni i nepoznati)
2. Mladen Maksimović zvani Mađar iz Kozarske Dubice (Bosna i Hercegovina), državljanin Bosne i Hercegovine, danas koristi drugi identitet: Marko Ilić - Maki (drugi podaci nedostupni i nepoznati)
3. Radovan Lukić zvani Ćeles iz Borova Sela, državljanin Republike Hrvatske (drugi podaci nedostupni i nepoznati)
4. Dragan Savić iz Borova Sela, državljanin Republike Hrvatske (drugi podaci nedostupni i nepoznati)
5. Goran Simić zvani Bosanac, državljanin Bosne i Hercegovine, živi na području Doboja (Bosna i Hercegovina), drugi podaci nedostupni i nepoznati
6. Zdravko Milošević zvani Buđe iz Borova Sela, državljanin Republike Hrvatske, trenutno živi u Sremskoj Mitrovici (Vojvodina, Srbija), drugi podaci nedostupni i nepoznati
7. Zoran Ostojić iz Borova Sela. državljanin Republike Hrvatske, trenutno živi u Republici Srbiji (drugi podaci nedostupni i nepoznati)

 Pravde za obitelj Štefančić, nažalost, još uvijek nema ni danas, 32 godine nakon počinjenog zvjerstva, jer krivci nisu kažnjeni. Oni koji nešto o tome znaju, šute - ili zato što su i sami surađivali s okupacijskim vlastima i ubojicama, ili pak zbog straha od toga da bi mogli postati metom osvete ekstremista kojih je u Borovu Selu još uvijek značajan broj, unatoč protoku vremena. Čak se i ubojstvo nedužne Martine, djeteta od 4 godine starosti ignorira i nitko od domaćih Srba o tome ne želi prozboriti niti riječ. Ne treba niti napominjati, da se u takvom ozračju, ni oni malobrojni Hrvati koji su još uvijek ostali u tom mjestu, ne usuđuju reći bilo što o prošlosti i događajima iz razdoblja rata. Strah od posljedica takvih javnih istupa suviše je jak, a rizik prevelik, jer se u Borovu Selu i danas provocira - uz pucnjavu i provokacije za svaki srpski Božić ili u drugim prigodama kad se nešto slavi.

 N a Z1 televiziji, 12. srpnja 2019. godine, u emisiji "Bujica", gost je bio vukovarski dragovoljac, bivši logoraš i 70-postotni hrvatski ratni vojni invalid, Zdenko Štefančić – Plavi. Njegova teška i potresna ispovijest još je tragičnija uzme li se u obzir sve ono čime se suočio nakon rata i izlaska iz srbijanskog logora. Kako objasniti tu nepravdu i poniženje, da se njega koji je doživio tako težak gubitak najmilijih (ćeri i majke) a čije su ubojice još uvijek na slobodi, na temelju lažnih optužbi agresorsko-srbijanske strane (koja ga je na kraju oslobodila i pustila iz logora) - iako je bio osuđen na smrtnu kaznu!?), progoni u zemlji za koju se borio i podnio toliko patnje? Kako je moguće ukinuti krvnike i osloboditi ih odgovornosti za zločine, kad je ukidanje onih koji su činili takvu nedjela protivna i donesenom Zakonu o općem pravu Republike Hrvatske, što se izrijekom navodi i u članku 3. ovog Zakona (!?):

 „Od oprosta za kaznena djela iz članka 1. ovoga Zakona izuzeti su počinitelji najtežih povreda humanitarnog prava koje imaju karakter ratnih zločina i to za kaznena djela genocida iz članka 119., ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120., ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika iz članka 121., ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122., organiziranja grupa i pokretanja na početak genocida i ratnih zločina iz članka 123., protupravnog ubijanja i ranjavanja neprijatelja iz članka 124., protupravnog oduzimanja stvari ubijenih i ranjenih na bojištu iz članka 125., upotrebe nedopuštenih sredstava borbe iz članka 126., povrede parlamentara iz članka 127., surovog postupka s ranjenima, bolesnicima i ratnim zarobljenicima iz članka 128., neopravdane odgode repatrijacije ratnih zarobljenika iz članka 129., uništavanja kulturnih i povijesnih spomenika iz članka 130., poticanja na agresivni rat iz članka 131., zlouporabe međunarodnih znakova iz članka 132., rasne i druge diskriminacije iz članka 133., utemeljivanja ropskog odnosa i prijevoza osoba u ropskom odnosu iz članka 134., međunarodnog terorizma iz članka 135. ., ugrožavanja osoba pod međunarodnom zaštitom iz članka 136., preuzimanja talaca iz članka 137. Osnovnog kaznenog zakonika Republike Hrvatske ('Narodne novine' br. 31/93. - pročišćeni tekst, 35/93., 108/95., 16/96. i 28/96.), te kaznenog djela terorizma propisanog odredbama međunarodnog prava."

 U spomenutoj emisiji Zdenko Štefančić otvoreno kaže kako dvojica onih koji su sudjelovali u zločinu nad njegovom kćeri i majkom još uvijek slobodno žive u Borovu Selu, a jedan je čak radio iu hrvatskoj policiji nakon što mu je dodijeljen oprost!?

 Zar je onda čudno što čovjek više ne odlazi u selo u kojem je rođen, niti nakon svega što je doživio može skupiti snage i posjetiti obiteljsku grobnicu u kojoj su svoj vječni mir pronašli njegovi najmiliji: kći Martina i majka Bernardica?

Video: Otac male Martine govori o tragičnom događaju u emisiji "Bujica" (12. 7. 2019.):

Zlatko Pinter/PDN