Dana 14. kolovoza 1992. godine u Nemetin je iz srpskih koncentracijskih logora dovezeno 714 hrvatskih branitelja i civila među kojima je bilo i žena, a koji su razmijenjeni za zarobljene srpske vojnike po načelu – svi za sve.

Ne postoje službeni podaci koliko je hrvatskih branitelja i civila ubijeno u srpskim koncentracijskim logorima, no pod terminom "ubijeni u zatočeništvu" barata se s brojkom oko 365. U to se ne ubrajaju ubijeni u logoru Velepromet, na stratištu Ovčara itd., ali brojka obuhvaća zarobljene branitelje s područja cijele RH. 

Koliko je ratnih zarobljenika ubijeno baš u logorima Stajićevo, Begejci, Sremska Mitrovica i Niš, konkretno s područja Vukovara, također još uvijek ne postoje službeni podaci. Razlozi tome su različiti, najčešće jer su brojne sudbine i dalje nepoznate, odnosno, izjave mogućih svjedoka različite, a ponekad i netočne. 

Jedan od rijetkih koji su progovorili o tome, a da nisu sami logoraši, nego svjedoci s neprijateljske strane, te oni koji su prekršili moto – ''Ako se ne može negirati, onda se o tome ne govori", bivši je vojni tužitelj, tada Jugoslavije, Lakić Đorović, koji je rekao: ''Ja sam branio Zlatka Zaobornog, tako se zvao zarobljeni Hrvat koga sam prvo ugledao u čudnim okolnostima. Netko ga je, naime, postavio pod prozor, tamo, na tako niskoj temperaturi, ja sam uočio da čovjek stoji na jednoj nozi, druge noge nema jer mu je bila amputirana više kolena. Napadao je sneg, on je morao da stoji čelom oslonjen na zid na jednoj nozi, s obema rukama na leđima. Izgleda da sam ja čoveka kasno uočio i odmah sam pozvao policajca da dovede čoveka, taj ludak zamalo da me ubije! Mislim, uperio je pušku u mene, opsovao majku, porodicu i rekao da gledam svoja posla, da se smirim. Istinski, mislim, znam da nisam ja ni mogao da priđem blizu masakriranima, ali ono što sam video je frapirajuće. To su ljudi sa razbijenim licima, sa razbijenim usnama,  sa polomljenim zubima, to su ljudi sa tragovima krvi, ljudi sa nekim zavojima, nekoliko njih je bilo sa kompletno zavijenim - sa platnom, zavojem preko očiju, ljudi kojima je deo glave iznad nosa kompletno bio u zavojima, vidio sam ljude sa polomljenim rukama, u zavojima, u gipsu, nitko od njih nije smio da nas gleda...".

U srpskom koncentracijskom logoru Stajićevo ili  kako su ga njegovi osnivači nazivali– 'sabirni centar' na ekonomiji Livada, iako su tamo ljude držali zatočene protivno njihovoj volji, brutalno je, na smrt pretučen i pripadnik 204. vukovarske brigade, Ivan Kamerla. 

Ivan Kamerla, za obitelj Ivica, rođen je 23. lipnja 1949. godine u Vukovaru, kao prvi od dvoje djece Vere rođ. Nikolčić i Franje Kamerle. Pohađao OŠ Ivo Lola Ribar, danas OŠ Dragutina Tadijanovića, a potom Školu učenika u privredi u kojoj se iškolovao za električara/elektroničara. Nakon odsluženja vojnog roka u JNA, u Zagrebu, u Osijeku će završiti i višu školu, a cijeli svoj radni vijek, do početka Domovinskog rata, radit će u Tvornici gume i obuće Borovo, prvo u pogonu Strojara, zatim kao električar u Obućari, da bi naposljetku radio na održavanju u tvorničkoj telefonskoj centrali.  Godine 1970. vjenčat će se s Olgom rođ. Fluks koja im sljedeće godine rađa kćerku Sanju, a 1974. i drugu kćerku, Goranu.

Olga Kamerla, ispričat će: "Kao mladić, Ivica je rado zaigrao rukomet, neko vrijeme aktivno je igrao i u RK Borovo, ali kasnije, slobodno je vrijeme uglavnom popunjavao dodatnim poslovima kao majstor električar. Već nakon prvih naznaka ratnih sukoba počeo je odlaziti na organizirane straže, najprije u našoj ulici, a potom tamo gdje ga rasporede. Dana 7. rujna uspjeli smo naše dvije kćerke odvesti u Zagreb, na sigurno, ali smo se dva dana kasnije vratili, a on je ponovo otišao na položaj. Krajem listopada, u noći, došao je kući ranjen u ruku i nogu. Nagovarala sam ga da ode u bolnicu, ali je odbio, želio se samo malo odmoriti. Ujutro je ponovo otišao na položaj iako sam se tome protivila, no rekao je da može dečkima barem nešto skuhati. Tu večer se ponovo vratio, jedva je došao, a ranjena noga mu je počela crniti. Jako sam se uplašila i inzistirala sam da ode u bolnicu. Poslušao je, a ja ga od toga dana kada je izašao iz našeg doma, više nikada nisam vidjela. Kasnije sam čula kako su ga premjestili u pričuvnu bolnicu u Borovo Commerce u Borovu naselju, te da je tamo još davao stražu i pomagao održavati vezu. Nakon sloma obrane Borova naselja zarobljen je i sproveden u logor u Stajićevu, a ja sam nakon zarobljavanja odvedena u logor u Begejce".

A što je zarobljene hrvatske branitelje čekalo po dolasku u "sabirni centar", u svome svjedočenju ispričat će logoraš A. H: "Bila je noć, vozili su nas autobusima i nismo znali gdje se nalazimo, jer su nas naoružani stražari prisiljavali da držimo glave dolje. Kada su se autobusi zaustavili stražari su nas istjerali van. U mraku su se nazirala svjetla ispred ulaza u nekakvu zgradu. Kada smo izašli iz autobusa počeli su po nama pljuštati udarci sa svih strana na koje nismo bili pripremljeni, tako da su mnogi od nas padali od siline udaraca. I sam sam pao dva puta dok nisam prošao kroz kordon policajaca i civila koji su nas nemilice udarali s raznim predmetima koje su imali. Od straha i bolova od udaraca i padova nisam ni vidio s čime su nas sve tukli ali sam osjetio razne vrste udaraca po sebi. Ušavši u zgradu nisam se zaustavljao i pratio sam samo ostale zatočenike. Kada sam se malo snašao imao sam što i vidjeti: nalazili smo se u štali i natjerani smo da sjednemo u četiri reda s glavom prema dolje. Stražari su dolazili i odvodili zatočenike na ispitivanja, vraćali ih premlaćene natrag u štalu". 

O njegovoj strašnoj smrti uslijed premlaćivanja, do obitelji Ivana Kamerle došle su različite priče. Jedna od njih je da je samo nekoliko dana po dolasku u logor, 23. studenoga, već raspamećen od silnog batinanja, nakon što mu je uslijed primljenih udaraca ranjena noga prokrvarila, Ivica jednog od svojih mučitelja ošamario, a potom su se svi ostali sjurili prema njemu te ga do smrti tukli.

Bivši zatočenik SKL Ilija Ačkar, ispričat će: "Nisam Vukovarac, pa nisam poznavao čovjeka kojega su umotanog u deku samo ubacili u prostoriju, ali sam čuo njegovo krkljanje. Bio je otprilike četvrti od mene, na dva metra udaljenosti. U jednom sam se trenutku pridigao kako bih mu pomogao, no tada su se otvorila vrata i čuvar kojeg smo zvali Mađar, Ivica Vuletić iz Pančeva, krenuo je prema meni psujući: 'Dete ti j…, koga ćeš ti spašavati?'. Radili su što su htjeli, nismo bili popisani, te su torture bile neopisive. Ulazili su sa psima koje su na nas huškali, mlatili nas čime su stigli. Nažalost, Ivan Kamerla nije preživio, ali ni mnogi drugi, stari Koch, Božo Kelava…".

Olga Kamerla, prisjetit će se trenutka kada je saznala za strašnu sudbinu svoga supruga:

"Nakon što su nas 11. prosinca pustili iz logora Begejci, dovezli su nas u Zagreb, u zgradu tzv. Kockicu, gdje je za nas pripremljena večera. Sjela sam sama za jedan stol, a ubrzo je tražeći slobodno mjesto do mene sjeo nepoznat čovjek. Počeli smo razgovarati, a on me je upitao kako nam je bilo. Ispričala sam mu da su nas, između ostaloga, tjerali noću, po hladnoći i kiši, napolje, gdje smo morali pjevati ono što bi nam zapovjedili. Prije toga bismo morali održati minutu šutnje za, kako bi nam rekli – 'oficire, rezerviste i za sav nevin narod koje smo mi i gamad slična nama pobili'. Taj čovjek mi je, danas mu više ne znam ime, mislim da ga od šoka nisam ni zapamtila, rekao, kako su pred njima u logoru u Stajićevu do smrti tukli čovjeka. Rekao mi je kako im je poslije bilo strašno što se nisu pobunili, što su to dopustili, kako si to ne može oprostiti… Upitala sam ga – 'Pa, kako se taj čovjek zvao?', a on mi je odgovorio – 'Ivan Kamerla'.

Nakon što je zločinački, protivno svim pravilima ratovanja i postupanja s ratnim zarobljenicima, kao zarobljenik na smrt pretučen u logoru Stajićevo, Ivan Kamerla pokopan je u srpskoj uniformi na groblju Lešće u Beogradu. Na identifikaciji obavljenoj na Zavodu za sudsku medicinu na Šalati u Zagrebu 27. studenog 2006. gotovo u dan nakon što je sedamnaest godina prije mučki ubijen, obitelji je predana omotnica u kojoj su se nalazili Ivanovi osobni dokumenti, tadašnja 'lična karta', vozačka dozvola, telefonski imenik te iskaznica Crvenog križa, kao i fotografije s ekshumacije. Njegovi posmrtni ostaci pokopani su na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru dana 6. studenog 2006. godine.

Kada je nakon sloma obrane Borova naselja zarobljen kao ranjenik u Borovo Commerceu te sproveden u koncentracijski logor na teritoriju Republike Srbije gdje je nakon torture zločinački usmrćen, Ivan Kamarla, suprug, otac, sin i brat, imao je četrdeset i dvije godine.

Ivane, nismo te zaboravili. 
************
Dana 22. listopada 2018. godine HINA je izvjestila kako su na suđenju u odsutnosti bivšem šefu jugoslavenske vojne Kontraobavještajne službe (KOS) 80-godišnjem generalu Aleksandru Vasiljeviću, kojeg tužiteljstvo tereti za ratne zločine nad civilima i ratnim zarobljenicima u logorima na području Srbije i Hrvatske, kao ubijene u srbijanski logorima, nevedene sljedeće osobe:  "...u logorima Begejci i Stajićevo, u kojemu je Vasiljević za zapovjednika postavio potpukovnika Miroslava Živanovića,  usmrćeni su Ivan Kamerla, Božo Kelava, Branko Koch, Ivan Kunac i Zlatko Brajer; u logoru Sremska Mitrovica usmrćeni su Đuro Tvorek, Jozo Boldiš, Zlatko Cvitković, Damir Kiralj, Antun Plivelić, Niko Šoljić i Ivan Švraka; u logoru Niš, u dijelu zgrade niškog zatvora, od batinanja je umro Pero Mesić, a u logoru Stara Gradiška usmrćeni su Mirko Tomljanović, Ilija Šandorović, Petar Antunović, Darko Sanjicki, Ivo Grgić i Marijan Raužan".