U malom mjestu na Banovini, u Strugi Banskoj, u općini Dvor, prije 33 godine, (26. srpnja 1991.), u obrani civila od agresora, poginula su desetorica hrvatskih policajaca - junaka Domovine - osmorica iz PU zagrebačke i dvojica iz PU sisačko-moslavačke.

Ono što će trajno ostati zabilježeno u hrvatskoj povjesnici i upisano zlatnim slovima na stranicama koje govore o našem Domovinskom ratu, herojska je borba hrvatskih policajaca – pričuvnog policajca Mile Blaževića zvanog Čađo iz Struge Banske, Željka Filipovića, prometnog policajca iz Dugog Sela i njihovih kolega. Spomenuta dvojica branitelja i suboraca, odlučila su se tada na žrtvovanje vlastitih života u izravnom sukobu s agresorom, a sve kako bi zaštitili one najnemoćnije - žene, djecu i starce. Bio je to čin hrabrosti bez presedana, besprimjerne hrabrosti i spremnosti na krajnju žrtvu, čin svjesnog samožrtvovanja za druge, podvig na koji se mogu odvažiti samo odabrani - živi svjedoci bezmjerne ljubavi prema svome narodu i Domovini kojoj nas je učio naš Krist Spasitelj ("Od ove ljubavi nitko veće nema, da tko život svoj položi za prijatelje svoje"; Iv 15, 13). Svjesno se izlažući pogibelji kako bi uništio oklopljeni kamion s dva protuzrakoplovna topa ispred kojeg su srpski teroristi tjerali hrvatske civile kao živi štit, Čađo koji je u tom trenutku bio na položaju u rovu iza zida, izašao je iz zaklona, skočio na oklopljeno vozilo, upozorio sumještane u živom štitu da legnu i tako se zaštite od eksplozije i potom bacio bombe. U istom trenu teroristi su počeli pucati po njemu, a budući da je bio opasan eksplozivom, uslijedila je jaka detonacija koja je onesposobila neprijateljski transporter, ali i raznijela - Čađu i Filipovića koji mu je pomagao u ovoj akciji. Nažalost, pritom je poginulo i troje hrvatskih civila: Manda Begić, Mile Begić i Pajo Knežević, dok su Milan Begić i Dragan Begić ranjeni.

Istoga dana, svoje živote u obrani Struge Banske, dali su i pripadnici Hrvatske policije, junaci Domovinskog rata: Davor Vukas, Branko Vuk, Zoran Šaronja, Mile Pušić, Ivica Perić, Žarko Gundić, Mladen Halapa i Goran Fadljević. Bilo je žrtava i među hrvatskim civilima - dvoje poginulih i 15 ranjenih. Neprijateljski gubici iznosili su 5 mrtvih i preko 20 ranjenih. Ova je akcija izazvala toliki šok kod agresora, da je njihovo napredovanje zaustavljeno i to u širem rajonu Struge Banske.

U znak sjećanja na bitku u Strugi Banskoj i njezine junake

(Adresa slike)

 Općina Dvor, na mjestu je događaja nakon rata postavila spomen-ploču i tako trajno obilježila ovo junaštvo bez premca koje je zlatnim slovima upisano u našu povjesnicu.

 U spomen na besprimjerno junaštvo Mile Blaževića Čađe, policijski ophodno-patrolni brod kojim se koristi Policijska uprava zadarska od 2011. godine nosi njegovo ime. Dvije susjedne ulice u zagrebačkim Sesvetama nose imena Mladena Halape i Ivice Perića, a ulicu je u Samoboru dobio i Branko Vuk.

 Ono što se krajem srpnja 1991. godine događalo u Strugi Banskoj, Zamlači, Skeli, Hrvatskoj Kostajnici, Glini i drugim mjestima Banovine, bilo je dio šireg plana srpsko-crnogorskog agresora koji je okupivši sve raspoložive snage (četnike, krajiške "specijalce", paravojne grupacije iz Srbije i BiH itd.) s osloncem na "JNA", krenuo u iskorjenjivanje i zatiranje svega što nije srpsko. Upravo tog dana, 26. srpnja 1991. godine, otpočela je njihova operacija kodnog naziva "Žaoka" u kojoj su koristeći brojčanu i tehničku nadmoć nemilice ubijali, progonili civile, palili i pljačkali njihove domove. Oko 10:00 sati prije podne, započeli su sa sustavnim topničkim napadima na sela općine Dvor, a isto tako i na područje Gline, Hrvatske Kostajnice i Topuskog. Radilo se o neselektivnim udarima svim raspoloživim oruđima mahom po civilnim objektima, kućama i infrastrukturi, iz smjera Gornjeg i Donjeg Javornja, Gornje i Donje Orlovice i Crnobrnja. Za samo sat vremena, na pounjska mjesta s hrvatskom većinom ispaljeno je više stotina minobacačkih granata, a u 11:00 sati paljba je prekinuta i otpočeo je pješački napad agresorske postrojbe iz pravca Dvora s ciljem zauzimanja Zamlače. Pripadnici "SUP-a" tzv. SAO Krajine (oko 50 djelatnih i pričuvnih policajaca "Policijske stanice Dvor"), te oko 700 pripadnika "TO Dvor", uz pomoć 50 pristiglih "specijalaca" napali su Zamlaču i Strugu Bansku iz smjera Dvora, rajonom između šume i rijeke Une. Jedan dio njihovih snaga napada iz smjera Donjeg Javornja Strugu Bansku, a iz smjera Draškovca, Divuše, Golubovca, Gornje i Donje Oraovice, Unčane, te iz smjera Jovca, Volinja i Donje Oraovice, Kozibrod i Kuljane. Teroristi su tijekom napada na Strugu Bansku i Kozibrod koristili improvizirani "oklopnjak" (oklopljeni kamion) s dva protuzrakoplovna topa i više policijskih vozila. Prigodom ulaska u Zamlaču, za kratko vrijeme zarobili su 18 civila koji se nisu na vrijeme snašli i ostali su u svojim domovima ili u blizini njih. Njih su teroristi najprije zadržali oko dva sata na "ispitivanju" - uz maltretiranje, uvrede i prijetnje - a potom su ih kombi vozilom odvezli u pritvor u Dvor, gdje su naknadno uhitili i zatvorili još jednog mještanina iz Zamlače. Napad je bio praćen pucanjem po kućama, gospodarskim objektima i pljačkom svega što se moglo odnijeti, uz sustavno uništavanje imovine zarobljenih i protjeranih, dok su one koje su uhitili privodili i grupirali, te na kraju od njih stvorili živi štit, tako što su ih pod prijetnjom strijeljanja natjerali da se kreću ispred njih s rukama podignutim iznad glava, usput ih zlostavljajući i tukući - rukama, nogama i kundacima pušaka. U Zamlači nije imao tko pružiti otpor, pa su napadači brzo zauzeli ovo mjesto i bez ikakvih gubitaka ušli u Strugu Bansku. Zarobljeni civili iz živog štita, tada su već oko 6 sati hodali ispred njih (ruku neprestano podignutih ruku u zrak), bili su na rubu snaga, očajni i uplašeni, utoliko prije što su im teroristi stalno prijetili smrću - ako tko od njih zastane ili spusti ruke.

 Ovaj je napad zaustavljen i patnje civila prekinute, tek nakon što su Miroslav Blažević Čađo i Željko Kovačević žrtvujući se onesposobili improvizirani neprijateljski oklopnjak i nanijeli teroristima teške gubitke, ali u konačnici to nije obeshrabrilo agresora koji je nakon pregrupiranja nastavio svoj barbarski pohod po Banovini jednako kao i u drugim područjima (od Slavonije preko Korduna, Like, Gorskog kotara i Dalmacije do dubrovačkog područja). Ubijene su tisuće Hrvata - ali i pripadnika drugih nacija - tisuće civila i branitelja je ranjeno, spaljeno je i opljačkano tisuće kuća i gospodarskih objekata uz sustavno razaranje infrastrukture, srušeno stotine katoličkih crkava, uništene škole, dječji vrtići, bolnice, knjižnice, katastri, opljačkano kulturno i sakralno blago, a devastirana su čak i katolička groblja, a počinjena su i brojna masovna zvjerstva - uz masakriranje žrtava, zatvaranja u logore i silovanja (žena, djevojčica, pa čak u manjem broju i muškaraca). Barbari su razbijeni i potučeni do nogu tek u kolovozu 1995. godine, u samo 84 sata tijekom VRO "Oluja" u kojoj su ih Hrvatska vojska i policijske snage munjevitim i preciznim udarima dovele u bezizlazan položaj - pa su se ili masovno predavali ili bezglavo bježali.

 Nažalost, Republika Hrvatska propustila je nakon svega kazniti odgovorne za najteže zločine, pa i one počinjene na Banovini, napose u Strugi Banskoj i Zamlači.

 Dana 18. travnja 2000. godine, Županijski sud u Sisku objelodanio je presudu broj K-29/1999, u predmetu "Dragan Vranešević ", kojom je prvooptuženi Dragan Vranešević kao zapovjednik veće skupine pripadnika "Milicije Krajine" i većeg broja naoružanih srpskih civila, sudjelovao u napadu na sela Zamlaču i Strugu Bansku, pri čemu su pucali po kućama, palili kuće i iz njih istjerivali civile, te ih mučili, zlostavljali i koristili kao živi štit, pri čemu je ubijeno troje civila, veći broj njih tjelesno ozlijeđen, a 18 ih je izvučeno iz podruma u koje su se sklonili i držano u pritvoru u Dvoru (od tri do pet dana), pri čemu su mučeni i ponižavani, uz stalne prijetnje oduzimanja života. Optuženi Vranešević je okrivljen i za smrt trojice pripadnika MUP-a RH, koje su po njegovoj zapovjedi podređeni skinuli, natjerali ih da trče livadom i potom u njih pucali i ubili ih. Njemu je za djelo ratnog zločina protiv civila i ratnih zarobljenika izrečeno od ovog suda izrečeno ukupno 15 godina zatvora. U predmetu "Predrag Orlović i dr.", isto je sud na jedinstvene kazne zatvora od 15 godina osudio Predraga Orlovića, Milana Begovića, Predraga Korizmu, Nenada Korizmu i Peru Krnjetu, dok su Nedeljko Pašić i Jan Janković osuđeni na po 10 godina zatvora - u odsutnosti, jer su bili nedostupni tijelima kaznenog progona Republike Hrvatske.

 20. srpnja 2022. godine (dakle, gotovo 31 godinu poslije krvavih događaja koji su ostavili trajne ožiljke u narodu ovog kraja), ovaj je proces dobio nastavak. Sedmorici pripadnika tzv. milicije "SAO Krajine" za koje je Županijski sud u Zagrebu utvrdio da su mučili, ubijali hrvatske civile i palili im kuće, izrečena je nepravomoćna presuda od ukupno 95 godina zatvora:

• Na po 15 godina zatvora osuđeni su Predrag Orlović (57), Milan Begović (58), braća Predrag (56) i Nenad Korizma (52) i Pero Krnjeta (62);
• Na po 10 godina zatvora osuđeni su Jan Janković (62) i Nedeljko Pašić (60).

Spomen-ploča u Strugi Banskoj - trajno podsjećanje na one bez čije žrtve ne bi bilo Domovine

(Adresa slike)

 Sva sedmorica optuženi su da su u sklopu terorističke operacije "Žaoka" pucali na kuće civila, palili ih i potom mještane iz Zamlače i Struge Banske koje su zarobili, natjerali pod prijetnjom smrti da šest sati hodaju s uzdignutim rukama ispred njih, koristeći ih tako kao živi štit u napadu na Strugu Bansku. Oni su također mučili i tukli zarobljene civile - od koji je tijekom operacije "Žaoka" poginulo četiri, dok ih je veći broj ranjen ili teško ozlijeđen. Krnjetu, Begovića i Orlovića, te braću Korizma, optužnica je teretila i za ratni zločin mučenja zarobljenika, koje su uz pomoć svojih suboraca tukli i zlostavljali, nakon čega su njih trojicu natjerali da skinu odjeću i trče preko jedne livade, te ih potom ubili vatrom iz automatskog oružja.

 Porazna je činjenica da su i ovi zločinci (kao i većina drugih kad su u pitanju srpski teroristi) i danas nedostupni hrvatskom pravosuđu, te im je suđeno u odsutnosti i veliko je pitanje hoće li ih ikad stići zaslužena kazna.

Nama ostaje sjećanje - i svjedočenje o jednom vremenu u kojem smo kao narod, zahvaljujući žrtvi svojih branitelja i civila, teško i krvavo izborili slobodu i pravo na samostalnu državu. Imena Željka Kovačevića, Miroslava Blaževića Čađe, Davora Vukasa, Branka Vuka, Zorana Šaronje, Mile Pušića, Ivice Perića, Žarka Gundića, Mladena Halape, Gorana Fadljevića i svih drugih znanih i neznanih junaka - branitelja i civila - ostaju kao trajni znamen i zalog borbe za tu dragocjenu i svetu slobodu u kojoj su najveću žrtvu podnijeli najbolji među nama.

(Video): STRUGA BANSKA & ZLOČIN JEDNOG NARODA;

Zlatko Pinter/PDN