(Boka, identitet i pritisci – razgovor s akademikom Josipom Pečarićem)

Razgovarao: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicist

Akademik Josip Pečarić, svjetski priznati matematičar (teorija nejednakosti), redoviti član HAZU, rođen je u Kotoru 1948. Djetinjstvo i školovanje proveo je u Boki, a profesor je u Zagrebu. Autor je stotina znanstvenih radova i više desetaka publicističkih knjiga. O identitetu Bokeljskih Hrvata pisao je u feljtonima i knjigama, među kojima je i „Borba za Boku kotorsku“ (1999.), te kontinuirano piše o položaju Hrvata u Crnoj Gori s posebnim naglaskom na Boku kotorsku. S akademikom Josipom Pečarićem, rođenim Kotoraninom i članom HAZU, razgovaramo o položaju Hrvata u Crnoj Gori, kulturnoj i vjerskoj baštini Boke kotorske, pritiscima asimilacije, ulozi Srpske pravoslavne crkve u politici i društvu te o širem pitanju ugroženosti Crne Gore od velikosrpskog nacionalizma i praksi aktualne vlasti.

Porijeklo i motiv

Rođeni ste u Kotoru, a karijeru ste izgradili u Zagrebu. Što Vas danas najsnažnije veže za Boku i Hrvate u Crnoj Gori?

Pečarić: Karijeru sam zapravo započeo u Beogradu, gdje sam završio Elektrotehnički fakultet, s diplomskim radom iz atomske fizike, jer je na tom fakultetu postojao odsjek koji je školovao kadrove za Vinču. Beograd sam odabrao i zato što sam se želio vratiti u Kotor – i s obzirom na sv. Tripuna stradao mi je i otac, kao i niz drugih kotorskih Hrvata. Kao prvak Crne Gore iz matematike dobio sam stipendiju Elektro Boke, ali su mi rekli da ne računam na posao. To mi je odgovaralo jer sam na ETF-u mogao studirati što želim. Dodatni motiv bio je glas da je riječ o najtežem studiju; dolaskom prof. Mitrinovića i uvođenjem prijemnog iz matematike godinu prije mog upisa, smatralo se da je matematika na ETF-u teža nego na PMF-u. Godinu dana prije mog upisa, od oko 900 kandidata „položila“ su četvorica – a ipak je upisano 300 redovnih i isto toliko izvanrednih.

Godine 1967. broj kandidata bio je sličan, a ja sam na prijemnom iz matematike bio treći. Nakon dva mjeseca smjestili su me u bolnicu (TBC). Iz bolnice sam završio prvu godinu. Jedan moj Kotoranin pohvalio me pred nekim iz Elektro Boke, pa je ispalo da sam „prekršio dogovor“ i ukinuli su mi stipendiju. Kasnije sam doznao od ravnatelja poduzeća u Crnoj Gori da sam im trebao i sa završenom atomskom fizikom. Kao student sam se i oženio, pa je i to razlog što sam fakultet završio među prvima. Zaposlio sam se u Geomagnetskom institutu, magistrirao i otišao u vojsku, gdje sam odlučio baviti se matematikom. U Kotor sam se mogao vratiti samo u Višu pomorsku školu, gdje me je grupa kotorskih profesora i zvala. Na natječaju sam bio rangiran prvi, jedini s radovima (istina, iz geomagnetizma), ali nisam primljen – nedostajala su mi tri mjeseca staža. Vjerojatno sam zato i poslan u vojsku na početku godine, a ne u drugoj polovini.

Pri kraju vojske odlučio sam se posvetiti matematici. Rekao sam to mentoru dr. Dobrili Tošiću; donio mi je tek završeni doktorat Gradimira Milovanovića i uputio na Mitrinovićevu svjetski priznatu monografiju. Ubrzo sam poboljšao neke rezultate iz Milovanovićeva doktorata i 1976. objavio s njim prva dva rada iz matematike. Prof. Mitrinović pozvao me da radim doktorat; na njegovoj katedri bilo je mnogo doktora, pa se i na ETF-u moglo doktorirati iz matematike. Doktorat sam napisao 1979., prijavio sljedeće godine uz lijep prijedlog prof. Mitrinovića – i krenuli su napadi. Glavni napadač trebao je s Mitrinovićem pisati monografiju o konveksnim funkcijama, a moja teza bila je o nejednakosti koja ih definira. Pokazao sam da se njegova primjedba odnosi na njegovu tezu, a ne moju – i doktorirao.

Tada sam bio asistent iz fizike na Građevinskom fakultetu; imao sam više znanstvenih radova od cijele Katedre za matematiku, rješavao sam probleme građevinara s hidroodsjeka, ali me ipak nisu izabrali na katedru. Pokušao sam ponovno s Kotorom, sada već s Fakultetom za pomorstvo: raspisan je natječaj za mene, bio sam jedini kandidat, no opet nisam izabran – s posve neuvjerljivim obrazloženjem. U Srbiji i Crnoj Gori tada je bujao velikosrpski fašizam. Odradio sam „10 godina i 0 dana“ i prešao na Tekstilno-tehnološki fakultet u Zagrebu. Tada sam imao 102 rada.

Prema istraživanjima Sveučilišta Stanford, već godinama imam najveći broj objavljenih radova među znanstvenicima iz RH na njihovim listama 2 % najutjecajnijih znanstvenika na svijetu, a zadnjih godina tamo se pojavljuje i po jedan moj doktorand iz Pakistana. Od kolega su čuli da sam „King of Inequalities“, što je na otvaranju međunarodne konferencije u Zagrebu povodom mog 70. rođendana ponovio i prof. Lars-Erik Persson.

U Beogradu nikada nisam javno govorio da su moji problemi vezani uz tada nabujali srpski fašizam, ali sam u Zagrebu bio šokiran memoricidom nad Hrvatima, osobito nad Hrvatima Boke kotorske. Upozoravao sam da se sprema rat – što su i u Zagrebu i u mojoj rodbini u Beogradu dočekali s nevjericom.

Kada ste osjetili potrebu, uz matematiku, pisati o identitetu i pravima Hrvata u Crnoj Gori – i zašto?

Pečarić: Po dolasku u Zagreb učlanio sam se u Bokeljsku mornaricu i odmah ušao u Predsjedništvo. Bio sam izvanredni profesor, a valjda je bilo „podobno“ što dolazim iz Beograda. Preskočio sam zvanje docenta i s 102 rada vjerojatno sam tada imao najviše objavljenih radova u RH. U petogodišnjem projektu u Srbiji imao sam koeficijent 158,5, a prvi poslije mene manje od 50. Rečeno mi je da imam uvjete i za zvanje redovitog profesora, ali kao asistent iz fizike izabran sam za izvanrednog – pa dvije godine poslije i za redovitog profesora.

Brat, pet godina stariji, volio je povijest, ali upisao je pravo: nije se mogao zamisliti kako u Kotoru djeci predaje lažnu povijest. O hrvatstvu Boke nije se smjelo ni pomisliti, a kamoli govoriti. Primjeri oca, rođaka, kumova i drugih Hrvata s problemima učinili su ga sucem, a ne povjesničarem. Tatina robija i sve što to nosi za jednog dječaka utjecali su i na mene. Ja sam se ipak htio vratiti; vjerovao sam da će mi studij u Beogradu pomoći – nije. Nakon dva neuspjela pokušaja, okrenuo sam se Hrvatskoj: najprije Rijeci, a onda uspješno Zagrebu.

Je li publicistički rad svojevrsno „vraćanje duga“ zavičaju – i kako?

Pečarić: Bio sam dječak kad sam doznao da sam „ustaša“. To su moji vršnjaci morali naučiti u kući, zar ne? Volim usporediti Hrvate Boke i Hercegovce: kad Bokelju kažu da je ustaša, prvi od njega pobjegnu Hrvati; kad Hercegovcu kažu da je ustaša – ima besplatno piće do kraja života. Beograd sam napustio očekujući rat. Postao sam podpredsjednik (kao Hrvat iz Boke) društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore „Montenegro“. Đildo mi je pričao o Dragi Kastratoviću, novinaru „Vjesnika u srijedu“ – jedinom Crnogorcu stradalom u Hrvatskom proljeću. Puno smo pomagali Liberalima u Crnoj Gori. Veljko Bulajić razumio je zašto je dobro da i ja, kao Hrvat u vrijeme agresije na Hrvatsku i Crnu Goru, budem s njima – inzistirao je da gostujem na HTV-u.

Kako se u Hrvatskoj o Vjenceslavu Čižeku ništa nije znalo, odlučio sam pisati o njemu. U „Hrvatskom slovu“ su prije toga objavili moj komentar na tekst Javora Novaka o napadu na Tuđmana zbog prijedloga o Jasenovcu. Shvatio sam da se protiv memoricida treba boriti pisanjem o temama kojima se Hrvatsku držalo u ropskom položaju – „genocidnost hrvatskog naroda“ i Jasenovac.

Kad su me počeli ozbiljno doživljavati na tim temama, čitat će i ono što pišem o Boki. Ankica je dobila posao (Ante Beljo i HIC) zbog rada sa mnom na bokeljskim temama; kako je radila u Hrvatskom institutu za povijest (mentor Zdravko Dizdar, ravnatelj Mirko Valentić), moji tekstovi doveli su do poziva ravnatelja da napišem odgovor na knjigu „Tuđmanov Jasenovački mit“ dr. Milana Bulajića (Muzej genocida, Beograd), koju je HIP objavio 1998. Na „Slobodnoj Europi“ organizirano je i sučeljavanje u kojem se Bulajić loše proveo; iduće godine napisao je novu knjigu s „najvećim mogućim pohvalama“ – tvrdeći da su Cohenova knjiga „Srpski tajni rat“ i moje „najantiserpske“ knjige ikad, te govorio o „ideologiji genocida Cohen–Pečarić“. U RH se o tome i danas šuti, ali u RS me nisu zaboravili. Te sam godine bio na sabatikalu u Australiji i objavio „Borbu za Boku Kotorsku“.

S fašističkom agresijom na Hrvatsku sve se promijenilo. Kad ti napadnu domovinu, braniš je puškom ili perom – ili nisi čovjek. U RH i dalje imamo one koji rade u interesu Srbije; zovem ih „najogavniji među najogavnijima“ – gori i od onih iz Sun Tzuova priručnika. U Crnoj Gori je podjela „čišća“ – bjelaši se izjašnjavaju kao Srbi – pa u Parlamentu imate više onih istinski za Crnu Goru nego što ih mi imamo u RH. Boreći se za hrvatsku Hrvatsku, borim se i za crnogorsku Crnu Goru; u takvoj Crnoj Gori ljudi poput vas jamstvo su da će Hrvati i njihova kulturna baština biti zaštićeni.

Demografija, identitet i baština

Kako procjenjujete demografski opstanak Hrvata u Boki (iseljavanje, mješoviti brakovi, ekonomski pritisci)?

Pečarić: Otac je umro (u 46. godini) kad sam krenuo u gimnaziju. Nisam znao za „zelenaše“ i „bjelaše“ – svi su meni bili Crnogorci. Nekima je otac bio drag, drugima „ustaša“. Kasnije mi je bilo drago čuti da sam i ja nekima „pravi“. U proslovu „Borbe za Boku kotorsku“ sažeo sam poruku: izgubljena ognjišta ne smiju značiti zaborav – jer kad naučiš zaboraviti jednu hrvatsku zemlju, izgubit ćeš i druge. Povratak Hrvata Boke kotorske u svijest hrvatskog naroda i države važan je za opstojnost Hrvatske.

Sve što ste naveli točno je – pritisci su stalni. Primjer: mladi Hrvat iz Tivta bio je popisivač. Nakon popisa u svojoj ulici rekao je ocu: „Tata, u našoj ulici svi su Hrvati, a samo smo mi Hrvati!“ Identničnu rečenicu čuo sam u Novom Sadu – samo je umjesto „Hrvat“ bila riječ „Mađar“. Jednu moju rođakinju prijateljica je u Miloševićevo vrijeme godinama uvjeravala da je Crnogorka. Rođakinja je pitala: „Znači li to da su i oni Srbi iz Knina zapravo Hrvati?“ Prijateljica joj više nikad nije došla u kuću. Ugledni Bokelj mi je, nakon čitanja moje knjige, upitao oca: „Jesmo li mi Hrvati?“ – i doznao da jesu.

Gdje su danas ključne točke asimilacije: škola, javne ustanove, mediji, crkvene institucije, administracija?

Pečarić: Po „oslobođenju“ je kotorski biskup Pavao Butorac pobjegao u Dubrovnik da spasi živu glavu; postao je i dubrovački biskup. Kotorska biskupija godinama nije imala biskupa – kad je postavljen prvi, već sam imao tri kćeri. S Ankicom i njima bio sam ispred Katedrale; sutradan me prijatelj iz policije dobronamjerno pitao: „Zašto ste bili tamo kad su ‘moji’ popisivali tko je sve bio?“ Odgovorio sam: „Što mi mogu? Natjerati me da s obitelji odem van? I drugi su se naučili na dobro, pa ću i ja!“

Kad je jednoumlje prestalo, Crnogorci su pokazali prijateljstvo – dolazili su na skupove Hrvata i na mise, jasno dajući do znanja da je napad na Hrvate i napad na njih.

U knjigama tvrdite da „svaki kamen u Boki govori hrvatski“. Koji je kanonski korpus te baštine – arhivi, bratovštine, pomorska tradicija, toponimija?

Pečarić: Upravo sam se vratio iz Krašića s obilježavanja 95. obljetnice svećeničkog ređenja bl. Alojzija Stepinca (Rim, 26. listopada 1930.). Predstavljena je knjiga koju sam suautor s don Anđelkom Kaćunkom o vojnom ordinariju biskupu Jurju Jezerincu. Rekao sam i ondje: „U Boki kotorskoj svaki kamen govori hrvatski.“ To je moja izreka, iako je neki pripisuju Stepincu. On je, dolazeći u Kotor, opisao veličinu hrvatske kulturne baštine – što je za komuniste bio „zločin“. I Boka je bila dio razloga zašto su Stepinca osudili i otrovali.

Spomenuo sam i zagrebačko mijenjanje imena ulica četvorici izuzetnih Hrvata, dvojici svećenika (don Filip Lukas – o njemu sam napisao dvije knjige – i biskup Ivan Šarić – o kome tek trebam napisati knjigu); glavni predlagatelj bio je, vjerovali ili ne – Ivo Drobilica. Kao Bokelj imam obvezu spominjati i Luku Brajnovića: brata mu don Iva partizani su pokušali ubiti u Škaljarima, a na Daksi su ga i ubili s p. Pericom i još pedesetak uglednih Hrvata. Luka je postao ugledan profesor u Španjolskoj; kad je međunarodna novinarska nagrada dobila njegovo ime, za Srbe je postao Srbin, a za Crnogorce – Crnogorac.

Budući da sam matematičar, svoj „životopis“ često zamjenjujem člancima i knjigama o ljudima koji se bave Bokom – tako sam, uz knjigu o Vama, napisao i knjigu o dr. sc. Domagoju Vidoviću, počevši je Vašim tekstom.

Bokeljska mornarica: koji je identitetski temelj i kako odgovoriti na prisvajanja ili negiranja hrvatske komponente?

Pečarić: Nakon Drugog svjetskog rata Bokeljskoj mornarici, kao hrvatskoj i katoličkoj bratovštini, zabranjen je rad. Kako je bilo dosta Hrvata iz Boke u partizanima, izborili su nastavak djelovanja – ali kao jugoslavenske udruge. Stoga smo najprije promjenom imena označili osnovne komponente. Danas se udruge u RH zovu Hrvatska bratovština Bokeljska mornarica 809. U Crnoj Gori to nije bilo moguće: u zakonu o Bokeljskoj mornarici izbjegnuto je spominjanje uloge biskupa; propala je i zajednička kandidatura pri UNESCO-u da se Mornarica proglasi kulturnim dobrom i Crne Gore i Hrvatske. Kad su u CG hrvatsku i katoličku (otuda bratovština) udrugu proglasili crnogorskom, u RH smo pokrenuli i uspjeli dobiti da je kolo hrvatsko. Pomoglo je i to što smo u Ministarstvu kulture imali Ivu Hraste-Soćo (iz roda pl. Zmajevića), danas intendanticu HNK-a; o njezinu ocu, velikom domoljubu i akademiku, također sam napisao knjigu.

Koji su hitni konzervatorski i muzeološki potezi da hrvatska komponenta Boke postane vidljiva i trajno zaštićena?

Pečarić: Odgovor je jednostavan: u RH treba imati vlast kojoj je na prvom mjestu hrvatski nacionalni interes. Toga nema ni u jednoj vladi od 2000. Zato pitam one koji kažu da je utemeljitelj RH Franjo Tuđman „prvi hrvatski predsjednik“ – tko je drugi? Svi ostali bili su predsjednici Republike Hrvatske; samo je on bio hrvatski predsjednik. S hrvatskom vlasti u RH znat ćemo učiniti što treba – imamo izvrsne stručnjake – i za Boku i za samu RH.

Vjera, politika i institucije

Kolika je, po Vama, uloga SPC u političkom životu Crne Gore i kako utječe na manjinske identitete, uključujući Hrvate?

Pečarić: Pravoslavne crkve su crkve država u kojima djeluju. Jugoslavija je bila „Velika Srbija“, pa je i SPC bila u granicama najveće Velike Srbije, kako je davno konstatirala Tanja Torbarina. Danas vlasti u državama gdje je SPC najjača posredno to podržavaju. Đukanović se tome suprotstavio i znamo kako je za sada završilo. U RH su odbili provesti sudsku odluku o registraciji Hrvatske pravoslavne crkve. RH obilno financira SPC, dakle posredno financira agresiju na Crnu Goru i pomaže „Srpski svet“ – što nije u interesu Hrvata ni u CG ni u RH. Dok SPC u CG i RH drži otetu imovinu CPC i HPC, postojat će problem „Srpskog sveta“. U CG je teže jer je pravoslavlje glavna religija, a jugoslavenski teror nametnuo je svetosavlje. HAZU je jasno poručio: „U Hrvatskoj se mora izbjegavati djelovanje Srpske pravoslavne crkve koje se može okarakterizirati političkim djelovanjem.“ Jedini ispravan pristup prema SPC bio je Đukanovićev – oduzeti imovinu koja im ne pripada.

Kako ocjenjujete odnos Katoličke Crkve u Boki prema zaštiti identiteta Hrvata – gdje je snažna, a gdje nedovoljno uključena i vidljiva?

Pečarić: Crkva djeluje koliko može u uvjetima u kojima se i dalje svojata hrvatska baština. U Hrvatskoj nije dobro odjeknulo što Stepinac nije spomenut prilikom uvođenja novog kotorskog biskupa. Kao i svugdje, i među svećenicima može biti onih s čijim se pristupima slažemo ili ne slažemo.

Vjerski dijalog ili sekularno kulturno-obrazovno savezništvo – što je realnija platforma protiv asimilacije?

Pečarić: S kim vjerski dijalog? Sa SPC kao političkom organizacijom? Kad bi glavna crkva bila CPC – Crkva u Crnogoraca – ona bi, kao i Crkva u Hrvata, brzo našla zajednički jezik i u vjerskom i u kulturnom smislu. Osobito sam osjetljiv na snagu laži. Reagirao sam i na izjavu crnogorskih intelektualaca o rezoluciji o Jasenovcu – svjesno ili nesvjesno potvrdili su osnovnu srpsku laž za političke ciljeve „Srpskog sveta“. Najveća opasnost nije u otvorenim napadima, nego u snishodljivosti prema onima koji određuju što smijemo misliti i govoriti. Kad bi CG i RH imale više ljudi koji ne pristaju na ropstvo uma, našli bismo stvarnu platformu protiv asimilacije – i vjersku i kulturnu.

Štite li trenutni institucionalni okviri CG (savjeti manjina, financiranje kulture, javne politike) realno hrvatski identitet – i što konkretno nedostaje?

Pečarić: U uvjetima u kojima je Hrvata i Crnogoraca sve manje – i u CG, a Hrvata i u RH – to me, priznajem, nije zanimalo.

Narativi, mediji i javni diskurs

Kako mediji tretiraju temu Boke i hrvatske baštine – dominira li prešućivanje ili relativizacija?

Pečarić: Teško mi je iz Hrvatske procijeniti dominira li prešućivanje ili relativizacija – ali krađe hrvatske kulturne baštine ima napretek. Prijatelj iz Melbournea to je sažeo stihom: „Nitko nema što Srbin imade, a imade samo ono što ukrade.“ U Crnoj Gori danas imamo prosrpsku vlast – i toga je u mojoj Boki doista puno.

Često ste polemični autor. Koja su tri temeljna narativa protiv kojih se borite kad je riječ o Hrvatima u CG i Boki?

Pečarić: Naslov našeg razgovora daje najvažnije: velikosrpski projekt ponovno prijeti Crnoj Gori i identitetu Bokeljskih Hrvata. Nekoliko godina nakon „Memoranduma SANU 2“ napisao sam kako je najveći uspjeh srpske politike to što vlasti u RH provode politiku tog memoranduma. Držim da su moje dosadašnje tvrdnje potvrđene. Tko god se suprotstavlja velikosrpskoj politici – za njih je „fašist“ ili slično.

Kako braniti istinu i identitet Hrvata u Boki, a da se ne upadne u istu retoriku onih koji negiraju ili iskrivljuju činjenice?

Pečarić: Ne brine me to. „Otac moderne srpske nacije“ Dobrica Ćosić tvrdio je da je Srbima laž najviše pomogla u povijesti. O tome postoji niz tekstova, primjerice u „Deobama“ (Otokar Keršovani, Rijeka, 1977., str. 135., 168.).

Crna Gora: građanski model, Prevlaka i Morinj

Što danas najviše ugrožava građanski karakter i suverenitet CG i po čemu se pritisci razlikuju od onih iz 90-ih?

Pečarić: To bih prije pitao Vas. Neposredno prije agresije na RH, majka se bojala mojih odlazaka u grad. Tijekom rata me ugledni hrvatski književnik, Konavljanin, pitao: „Kakve su vam veze s Bokom, smijete li tamo?“ Veze održavamo preko ljudi koji dolaze iz Boke. Danas ih je u Zagrebu više nego u doba SFRJ. Kad sam se želio vratiti – nisu dopustili; sada bi možda htjeli da dođem – i ostanem „zauvijek“.

Još prije neovisnosti CG, u Zagrebu su na zajedničkoj večeri bili čelnici Hrvatske bratovštine Bokeljska mornarica 809 – prof. dr. sc. Zvonimir Janović i ja – s Đukanovićem i tadašnjim predsjednikom HAZU akademikom Ivom Padovanom. Poklonio sam Đukanoviću „Borbu za Boku Kotorsku“ s posvetom da bude prvi predsjednik neovisne CG – i to se ostvarilo. U Kotoru su, razgovarajući o budućem admiralu Mornarice, neki Crnogorci predložili mene – dobio sam i glas više – ali teško je i danas zamisliti da bi se u CG mogla zvati Hrvatska bratovština.

U knjizi „U Boki kotorskoj svaki kamen govori hrvatski / Borba za Boku Kotorsku 2“ (Zagreb, 2004.) objavio sam prepisku sa srpskom udrugom iz Kotora čiji se članovi nisu smjeli potpisati. Tvrdili su da nisu odustali od osvajanja Dubrovnika. Odgovorio sam im: „Navijam za vas. Mi ne smijemo ‘osvojiti’ Boku dok nas vi ne napadnete.“ Na kraju sam odgovarao samo pjesmicom iz 1944.:
„Nebo je plave srpske boje…“

Prevlaka – smatrate li da je status trajno riješen, ili treba otvoriti dijalog o zajedničkom kulturno-pomorskom korištenju prostora? Ako da – kako?

Pečarić: Nema rješenja drukčijeg od onoga koje proizlazi iz međunarodnog prava. Svako drugo bilo bi nagrada CG za sudjelovanje u fašističkoj agresiji na Hrvatsku. Svaka vlast u RH koja bi pristala na ustupke bila bi veleizdajnička. U takvim okolnostima nema „dobrosusjedskih odnosa“ – granice tada nisu problem. Ili misle u CG da bismo, zbog golemi hrvatske baštine, trebali „zajednički koristiti“ čitavu Boku?

Logor Morinj – može li se iskrenom kulturom sjećanja i obrazovanjem taj događaj pretvoriti u pouku, a ne optužnicu?

Pečarić: Morinj pokazuje dvije Crne Gore. Dva su stražara personifikacije tih Crna Gora. Prvi se iživljavao nad hrvatskim zarobljenicima – a njegovo ime nosi bazen u Kotoru: dio je „Srpskog sveta“. Drugi je Mladen – Maco Proročić, o kojem ste pisali; 1991.–1992. kao čuvar u Morinju spašavao je hrvatske civile od progona i smrti. Posebno mi je drag taj tekst jer je njegova supruga Danijela kći moje prve rođakinje; jednom je tražio pomoć i od Ankice u kontaktu s obitelji jednog zarobljenika. Naravno, prenosio sam i druge tekstove – i one o onima koji „služe Srbina boga svog“.

Koja je odgovornost intelektualaca s obje strane da čuvaju dostojanstvo žrtava, a ne proizvode nove podjele?

Pečarić: To vrijedi za dvije civilizirane zemlje. „Srpsku“ Crnu Goru ne možemo u njih ubrojiti. Navest ću citate biskupa Josipa Jurja Strossmayera:
„Da se naši Srbi u Srijemu ne boje, jao i zao čas katolicima!…“ „U srcu i duši Srba vlada nesnošljivost prema katoličkim Hrvatima…“ – riječi koje, nažalost, zvuče aktualno.

Hrvatska, EU i međunarodni okviri

Što konkretno očekujete od Hrvatske – kulturnu, pravnu ili diplomatsku potporu Hrvatima u CG – i kroz koje mehanizme?

Pečarić: Svakakvu – ako Crna Gora bude država Crnogoraca.

Crna Gora na putu ka EU – što je glavna kočnica i tko ima korist od stagnacije?

Pečarić: Srbija.

Može li ulazak CG u EU postati jamac stabilnosti Jadrana i zaštite identiteta Hrvata Boke?

Pečarić: Država Crnogoraca – sigurno. „Srpska“ Crna Gora – ne.

Što EU realno može učiniti (fondovi, monitoring manjinskih prava, kulturne rute), a što UNESCO/ICOMOS može dopuniti u praksi?

Pečarić: Nisu se iskazali u sprječavanju potpadanja CG pod „Srpski svet“.

Školski brod „Jadran“, izgrađen u Splitu i porinut pod hrvatskom zastavom, često je predmet sporova između Hrvatske i CG. Kako Vi, kao Bokelj i Hrvat, gledate na sudbinu tog broda – kao na pitanje državnog vlasništva ili simbol zajedničke pomorske tradicije?

Pečarić: Riječ je o plijenu u fašističkoj agresiji na Hrvatsku. Srbiji i današnjim vlastima u CG odgovara stalno dokazivati da je CG „drugo oko u glavi“. Milošević je samo preradio Hitlerove izreke. Fašistički karakter „antibirokratske revolucije“ bio mi je očit kad sam tražio posao u Zagrebu. Na tribini o položaju Hrvata u drugim republikama govorio je Hrvat s Kosova, potom iz Slovenije – publika je pljeskala ideji da Hrvati s Kosova ostanu „na ognjištima“, a oni iz Slovenije će slati hranu. Ja sam pitao: „Zamislite 30-e, vi ste Židovi u Njemačkoj; ja vas nagovaram da ostanete. Koliko će vas biti živih?“ – nastao je tajac.

Tijekom 90-ih s Lovćena je odjeknuo vapaj: „Sa Lovćena vila kliče – oprosti nam, Dubrovniče!“ Kako danas tumačite taj trenutak – kao katarzu, opomenu ili most između CG i Hrvatske?

Pečarić: Stih Cetinjanina Marka Popovića (brata književnika Milorada) postao je simbol. Nedavno su ga navijači crnogorske reprezentacije razvili u Zagrebu – izazvavši lijepe reakcije. Nadam se Crnoj Gori kao državi Crnogoraca u kojoj će dobro živjeti i drugi narodi – i odnosima s RH kakve su ti navijači i doživjeli.

Vaša poruka mladim Hrvatima Boke koji razmišljaju o odlasku: zašto ostati i graditi život u Boki?

Pečarić: Još nije gotovo. Treba dati potporu Crnogorcima u borbi za crnogorsku Crnu Goru. RH nije daleko, iako se i mi ovdje borimo slične bitke. Mislili su da su porazili hrvatsku Hrvatsku – a onda su došli Thompson i Hipodrom. Ponosan sam što sam na dva portala Bokeljskih Hrvata – i znam da su PRAVI.

Jedna rečenica o Crnoj Gori: što ona gubi ako izgubi vidljivo hrvatsko lice Boke?

Pečarić: Tada Crna Gora gubi i – sebe.