U ranim jutarnjim satima 30. ožujka 1994. godine, oko 4 sata, potpisan je Zagrebački sporazum o prekidu vatre između Republike Hrvatske i predstavnika pobunjenih Srba. Ovaj sporazum označio je prekretnicu u procesu smirivanja sukoba u Hrvatskoj te je bio jedan od ključnih koraka prema postizanju mira.

Sporazum je sklopljen u Veleposlanstvu Ruske Federacije u Zagrebu, što potvrđuje značajnu ulogu međunarodne zajednice u pregovorima. Nakon brojnih neuspjelih pokušaja obustave sukoba, UN i Europska zajednica odigrali su presudnu ulogu u diplomatskim naporima koji su doveli do dogovora.

U ime hrvatske strane, sporazum je potpisao Hrvoje Šarinić, dok je srpsku stranu predstavljao krajiški ministar obrane, admiral Dušan Rakić. Potpisivanju su prisustvovali i ključni međunarodni diplomati, uključujući ruskog veleposlanika Vitalija Čurkina, koji je tom prilikom izjavio:

"Dobro smo radili posljednjih sedam dana, što je zahtijevalo i hrabrost i znanje. Pomoći ćemo da se sporazum potpiše, ali morate znati da ovo još ne može dugo trajati."

Važnost postizanja dogovora istaknuo je i veleposlanik SAD-a u Hrvatskoj, Peter Galbraith:

"Proteklim sam se danima sastao s predsjednikom Tuđmanom i Milanom Martićem. Imam dojam da, uz fleksibilnost i odlučnost, danas možemo potpisati sporazum. Ovdje smo isključivo radi prekida vatre, a gospodin Redman bit će ovdje samo neko vrijeme."

Ključne odredbe Zagrebačkog sporazuma

Prema dogovoru, prekid vatre trebao je stupiti na snagu 4. travnja 1994. godine, dok je dan kasnije bilo predviđeno povlačenje cjelokupnog teškog naoružanja na udaljenost od 20 kilometara od crte razdvajanja. Dio teškog naoružanja mogao je ostati u skladištima unutar tog pojasa, ali pod nadzorom UNPROFOR-a.

Do 8. travnja trebala je biti provedena demilitarizacija pješadijskih snaga, koje su se morale povući najmanje jedan kilometar od crte razdvajanja, dok je do 19. travnja bilo planirano dodatno smanjenje vojnog prisustva unutar zone od 10 kilometara. Uz to, sporazum je predviđao obostrano uklanjanje minskih polja uz nadzor mirovnih snaga.

Jedna od ključnih mjera bila je kontrola sigurnosne situacije na demilitariziranom području. Obje strane obvezale su se na suradnju s UNPROFOR-om u cilju sprječavanja kriminalnih aktivnosti i održavanja javnog reda i mira. Hrvatska policija i srpska milicija smjele su imati ograničenu prisutnost na tom području, isključivo s pištoljima i pod strogim nadzorom međunarodnih snaga.

Sporazum je također predviđao uspostavu zajedničkih povjerenstava između hrvatskih i srpskih predstavnika, uz predsjedavanje UNPROFOR-a, kako bi se definirala nova crta razdvajanja i osigurala stabilnost na terenu.

Povijesni značaj Zagrebačkog sporazuma

Iako Zagrebački sporazum nije donio trajno rješenje sukoba, predstavljao je ključan korak prema reintegraciji okupiranih područja u sastav Republike Hrvatske. Njime su stvoreni uvjeti za daljnje diplomatske i vojne aktivnosti koje su kulminirale operacijama Bljesak i Oluja 1995. godine, čime je uspostavljen puni teritorijalni integritet Hrvatske.

Autor: Krešimir Cestar/PDN