Na zagrebačkom sudu započelo suđenje za ratni zločin na području Grubišnog Polja: Objavljen transkript razgovora iz 1991. godine

Pred Županijskim sudom u Zagrebu prošloga je tjedna održano prvo ročište u postupku protiv Živka Zagorca (80) i Milorada Davidovića (57), koje je zagrebačko Županijsko državno odvjetništvo prošle godine, zajedno s još 22 osobe srpske nacionalnosti s područja Grubišnog Polja, optužilo za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, piše Dnevno.hr.

Optužbe za događaje iz 1991. godine

Prema optužnici, Zagorac se tereti da je od kolovoza do listopada 1991. godine na području Grubišnog Polja, kao jedan od zapovjednika paravojnih i policijskih postrojbi tzv. SAO Krajine, osobno sudjelovao u počinjenju zločina te znao da njegovi podređeni muče i ubijaju civile.

Davidovića se tereti da je bio među pripadnicima postrojbi koje su uzimale taoce, mučile, zlostavljale, pljačkale i ubijale civile.

Na sudu odbacili krivnju

Zagorac i Davidović uhićeni su temeljem međunarodnih tjeralica, a na prvom ročištu izjasnili su se da se ne smatraju krivima za kaznena djela koja im se stavljaju na teret.

Savo Štrbac naveo je kako je imao uvid u dokaze koje je tužiteljstvo prikupilo protiv Zagorca. Posebnu pozornost, kako ističe, privukao mu je dokaz pod nazivom „Transkript telefonske komunikacije iz septembra 1991. godine između predstavnika hrvatske policije i vojske iz Grubišnog Polja (Ante Delić, Tugomir Bublić) i predstavnika TO Grubišno Polje (Rade Čakmak)“.

Transkript razgovora kao dio dokaznog materijala

Rade Čakmak također je obuhvaćen predmetnom optužnicom kao zapovjednik Bilogorskog odreda i nalazi se na mjestu drugooptuženog. Štrbac je objavio dio transkripta kako bi, prema vlastitim riječima, prikazao atmosferu koja je vladala u to vrijeme.

Rade:
„Srbina ni’ko nije zatro, pa neće ni ustaše“

Bublić:
„Vi ste jučer rekli da je stav i cilj Hrvatske, kako vi to nazivate, ustaške vlade, da se srpski narod istrijebi. A ako budemo zaista ovako razgovarali, onda će se tako i ići, to će onda biti rat do istrebljenja, a vi znate da šanse nemate, da smo mi sada zaista jaki i da imamo međunarodnu podršku, da imamo strahovito naoružanje. Prijetiti jedni drugima, to ne vodi nikuda.“

Rade:
„Tu nema pretnje, te vaše tehnike što vi imate mi se ni najmanje ne plašimo. Poruči to svojoj gospodi gore. A što se tiče našeg naoružanja za koje vi mislite da ga imamo – lako ćemo, to neka ostane za tebe, a vi budite sigurni da smo mi, TO i zapadna Slavonija, daleko jači i opremljeniji od vas. Kreni odakle god hoćeš. Budi siguran da je moral kod naših ljudi takav da – iako vi kažete da ćete ići – Srbina i piriku niko nije zatro, pa neće ni ove ustaše, to ti ja mogu reći otvoreno. A vi ćete se u to lično uveriti. To što ti kažeš da ćete vi nas uništiti, ovaj put neće biti tako jer je 1941. godina, odnosno Drugi svetski rat, bio malo drugačiji nego danas. Tako da Srbi moraju da se obračunaju do kraja…“

Bublić:
„Da li vi i vaši ljudi razmišljate o tome dokle bi to istrebljenje, ta klanja, paljenja, divljaštva, ta razaranja i sve ostalo trebala ići? Da li do potpunog istrebljenja jedne i druge nacije, da li vi imate ikakvu koncepciju?“

Rade:
„Imamo koncepciju. Budite sigurni da svakom poštenom Hrvatu, Čehu i Italijanu niko ništa neće uraditi. Onaj ko je uzeo ustašku kapu i stavio je na glavu, taj mora za to da odgovara.“

Bublić:
„Znači, onda sam i ja takav?“

Rade:
„Ne kažem ja da ste vi takav, ali ako ste sa njima i uz njih, onda ste sigurno takav. Ja mislim da je hrvatski narod morao da shvati kuda ga je gurnula ova hrvatska vlada, odnosno šta se dogodilo u toj vašoj hrvatskoj državi. Ako je razorena, da li je do toga trebalo da dođe ili je moglo nešto da se dogovori na neki drugi način? Ako ne možemo zajedno da živimo, onda bi trebalo na jedan lepši način reći: ‘Slušajte, mi ćemo otići, neka se napravi razmena i tako dalje’, a nije trebalo da se ubijamo.“

Rasprava o sukobu i mogućim posljedicama

Bublić:
„Ja se osobno slažem, a mogu reći da je i stav Vlade Republike Hrvatske da od ubijanja nema ništa i da to nikuda ne vodi. Ovo što vi prijetite da ćete ubijati i klati…“

Rade:
„Oprosti, nemoj mi govoriti ono što ja nisam rekao. Eto, to ti je upravo dokaz vaše vlade.“

Bublić:
„Vi ste jučer rekli da nećete dozvoliti uništavanje kuća u Turčević Polju i da ćete, ukoliko nastavimo s takvom praksom, klati i ubijati sve redom.“

Rade:
„Ja sam rekao da ćemo i mi nastaviti sa praksom ubijanja ako vi budete prema našim selima upućivali projektile. A budite sigurni da ih vi nemate više od nas, ja vas onda uveravam da mi možemo uništiti sva ta sela.“

Bublić:
„Kao što vi možete uništiti naša, morate biti načisto da i mi možemo vaša. I to je to istrebljenje, a kuda to vodi?“

Rade:
„Ne vodi to nikuda. Ali ako vi to tražite, onda znajte da se na mač mačem odgovara.“

Bublić:
„To je općepoznato.“

Rade:
„Da ste vi na neki način bili drugačiji, da niste naoružali armiju – protiv koga i za koga? Za koga je Hrvatska uzela oružje nego protiv srpskog naroda?“

Suprotstavljeni pogledi na uzroke rata

Bublić:
„Srpski narod iz Srbije. A srpski narod koji je živio u Hrvatskoj mogao je da živi mirno, staloženo, isto kao što je i živio, a vi znate da se politika vodi od Miloševića i Srbije. Cilj je stvaranje velike Srbije, a to ne ide i neće moći proći ni u Hrvatskoj, ni u Europi, niti u svijetu.“

Rade:
„Ja vidim, Bubliću, da vi niste glup čovek. Ali, kad je reč o stvaranju velike Srbije, morate shvatiti da ovde niko ne stvara veliku Srbiju, niti uopšte razmišlja o Srbiji. Mi stvaramo Jugoslaviju u kojoj smo bili od prvog dana…“

Bublić:
„Taj rat neće trajati dugo, i to mi znamo. Ili ćemo mi vas uništiti, ili će se obistiniti vaša tvrdnja da ćete vi nas uništiti. Ja tvrdim da ćemo mi vas.“