355 godina od pogubljenja hrvatskih mučenika i junaka Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana

Prije 355 godina (30. travnja 1671.), u Bečkom Novom Mjestu smaknuti su odrubljivanjem glava hrvatski velikaši i neumorni borci za narodnu pravicu, Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan. Posljednji put su se vidjeli i oprostili jedan od drugoga noć uoči pogubljenja, kad su i napisali svoja oproštajna pisma životnim družicama.

Bio je to tragičan završetak urote protiv habsburške centralizacije i Vašvarskog mira (poznatog kao "Sramni mir") iz 1664. godine, kojim je nanesena velika nepravda hrvatskom i mađarskom narodu. Na kraju, hrvatski su velikaši skovali urotu, odlučivši se silom prilika na savez s Turcima - međutim, urota je razotkrivena. Osuđeni su zbog veleizdaje, a njihova pogubljenje mačem izazvalo je slom moći dviju obitelji i postalo simbolom borbe za hrvatska prava. 

Iako su prigodom poziva u Beč (pod izlikom pomirenja), od kralja Leopolda I. dobili pismena jamstva o vlastitoj sigurnosti, monarh ih je odmah po dolasku dao uhititi i zatvoriti u Bečkom Novom Mjestu. Smrtna presuda izrečena im je 18. travnja, a trebala se izvršiti odsijecanjem glave i desne ruke. Vladar je osuđenima ipak prije samog pogubljenja iskazao "milost" time što ih je poštedio odsijecanja ruku.

Neposredno nakon smaknuća, pokopani su u Bečkom Novom Mjestu, a njihovi posmrtni su 1919. godine preneseni u zagrebačku Prvostolnicu.

Oduzeto im je plemstvo, njihovi srodnici su progonjeni i obespravljeni, a imanja su Habsburgovci zaplijenili, što je konačno označilo kraj loze obitelji Zrinski i Frankopan.

U spomen na ove naše junake, u Republici Hrvatskoj, 30. travnja obilježava se kao Dan pogibije Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. 

Iz tog razdoblja, pored brojnih izvornih dokumenata sačuvano je i pismo Petra Zrinskog supruzi Katarini koje je prevedeno na nekoliko svjetskih jezika i u hrvatskoj povjesnici zauzima posebno mjesto, ne

samo kao autentični dokument vremena, nego i zbog skladnosti riječi i lirskog izričaja. Ono je u isto vrijeme i svjedočanstvo o dostojanstvu s kojim je ovaj hrvatski junak otišao u smrt ali i o žarkoj ljubavi što ju je njegovao prema svojoj životnoj odabranici.

Zrinski u svomu posljednjem zapisu kaže:

Moje drago serce. Nimaj se žalostiti zverhu ovoga moga pisma niti burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o desete ore budu mene glavu sekli, i tulikaj še naukupe tvojemu Bratcu. Danas smo mi jedan od drugoga serčeno prošćenje vzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, Tebe proseči ako sam te v čem zbantuval ali ti se v čem zameril (koje ja dobro znam) oprosti mi. Budi bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan niti se plašim. Ja se ufam v Boga vsamogučega koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikaj še mene hoće miluvati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se) da se mi naukupa pred njegovem svetem thronušem v dike vekovečne sastanemo. Veče ništar ne znam ti pisati, niti za sina za druga do končanja našega siromaštva. Ja sam vse na Božju volju ostavil. Ti se ništar nej žalosti ar je to tak moralo biti.

V Novom Mestu pred zadnjim dnevom mojega zaživljenja,

29 dan aprila meseca o sedme ore podvečer,

leta 1671.

Naj te Gospodin Bog s moju kćerju Auroru Veroniku

blagoslovi. Groff Zrini Petar.

(Vidi: https://ozalj.hr/ozalj/wp-content/uploads/2017/03/Moje-drago-serce.pdf)

I Fran Krsto Frankopan, također vičan peru, svojoj se Juliji Ani obratio jednako biranim riječima, nepoljuljan u svome dostojanstvu:

 Predraga i preljubljena Julija, moja draga! Pošto mi je voljom neba i Božjom odredbom prijeći iz ovoga svijeta u drugi, da tako dadem zadovoljštinu za počinjene uvrede proti carskom Veličanstvu premilostivoga gospodara, htjedoh te iz srca da zagrlim ovim redcima i reći ti posljednji s Bogom, moleći te, moja ljubezna Julijo, da mi za Božje milosrđe oprostiš kršćanskom blagohotnosti, budeš li radi moje neobzirnosti morala trpjeti uvredu i muka. Isto te tako molim, draga Julijo, da mi oprostiš svaku i najmanju uvredu, koju sam ti nanio, otkad smo se uzeli.

(Vidi: https://gkka.hr/wp-content/uploads/2022/03/Tekst-21.pdf)

Na dan izvršenja kazne, 30. travnja 1671. godine, sva su gradska vrata bila zatvorena, a mjesto pogubljenja je čuvala vojska. Prije smaknuća, hrvatski su velikaši i njihove obitelji lišeni cjelokupne imovine i plemićkih naslova. Umrli su hrabro i dostojanstveno, onako kako su i živjeli, uvjereni kako čista srca i duše odlaze pred lice Gospodnje.

Unatoč zgražanjima Hrvatske, Ugarske pa i Europe, Dvor je nastavio s pogubljenjima, pa je istoga dana izvršena smrtna kazna nad urotnicima – dvorskim sucem Franjom Nádasdy-em i predstavnikom ugarskih protestanata, Franjom Bonis-om, a 1 prosinca iste godine i nad štajerskim plemićem Erazmom Tattenbach-om.

Imanja Zrinskih i Frankopana (koja su zahvaćala gotovo polovicu hrvatskog područja) došla su pod izravnu upravu Beča i najprije su temeljito opljačkana, a bolje nisu prošli ni drugi urotnici, tako da je nekoć moćno hrvatsko kraljevstvo bilo svedeno na "ostatke ostataka".

Bio je to tužan kraj najslavnijih hrvatskih velikaških obitelji o čemu javlja i mletački poslanik u Beču izvješćujući Veneciju među ostalim i o tim događajima:

Ovo je nesretni konac dvaju toli uglednih ljudi, osobito Zrinski bijaše veoma slavljen i cijenjen, jer šesnaest potkraljeva ili banova slavnih dade Hrvatskoj njegova porodica.

(Vidi: Anđelko Mijatović, Zrinsko-frankopanska urota, Alfa, Zagreb, 1992., str. 117.; stranica posjećena 30. 4. 2026.)

 Katarina je poslije smrti supruga zatočena, a nakon što je odvojena od kćeri duševno i tjelesno je oboljela. Umire u sužanjstvu 1673. godine. Nadživjela je muža tek nešto više od dvije godine.

Rastanak Petra Zrinskog i Katarine ovjekovječio je na svojim slikama u tri verzije slavni slikar hrvatskog historicizma, Oton Iveković koji je prvu od njih naslikao 1867. godine kao rad za natječaj za prijam na bečku Akademiju likovnih umjetnosti koju je pohađao do 1871.

Supruga Krste Frankopana, Julija Ana, 1670. godine se sklonila u Italiju gdje je kao redovnica umrla u rimskom samostanu sv. Terezije. Zanimanje za književni rad njezina muža otpočelo je tijekom pripreme za obilježavanje 200. obljetnice pogubljenja, kad su Franjo Rački i Ivan Kostrenčić u Državnom arhivu u Beču proučili njegovu bogatu i vrijednu rukopisnu ostavštinu.

Pozadina ovih tragičnih događaja dio je šireg konteksta u kojem ključno mjesto zauzima Zrinsko-frankopanska urota – pokret hrvatskog i ugarskog plemstva protiv centralizma i apsolutističke vladavine Habsburgovaca koji su bezobzirno gazili prava kako hrvatskog, tako i mađarskog naroda.

Nakon što je 1664. godine carska vojska do nogu potukla Turke kod sv. Gottharda, Leopold I. tu pobjedu nije iskoristio kao prednost, nego je sklopio Vašvarski mir prema čijim su sramotnim odredbama Osmanlije zadržale sva do tada osvojena područja, kao da su oni pobjednici. Hrvatska i Ugarska taj dogovor nisu priznavale, a njihovo je nezadovoljstvo dodatno poticala obespravljenost i bahatost Beča koji je na sve načine težio provesti germanizaciju i centralizirati cjelokupnu vlast. U nemogućnosti zakonito se boriti i izboriti za svoja prava, mnogi su ugarski i hrvatski plemići vidjeli jedini izlaz u pobuni, te su se počeli udruživati kujući urotu protiv Dvora.

U Hrvatskoj je urotnike predvodio ban Nikola Zrinski, a u Mađarskoj palatin Franjo Wesseleny. Budući da nisu imali dovoljno snaga koje bi jamčile uspjeh u slučaju oružane pobune, potražili su pomoć izvan zemlje – u Poljskoj, Francuskoj, pa na kraju silom prilika i u samoj Turskoj. Unatoč obećanjima, protivnici Austrije nisu im pomogli, pa čak ni Luj XIV. koji je bio u otvorenom sukobu s bečkim dvorom i to je urotnike navelo na očajnički potez – da pokušaju ostvariti savez s tradicionalnim neprijateljima, Osmanlijama.

Poslije nesretne pogibije Nikole Zrinskog u lovu (u studenome 1664. godine), mjesto vođe hrvatskih urotnika preuzima njegov mlađi brat Petar, praunuk slavnog Nikole Šubića Zrinskog, ban, vojskovođa i pjesnik, mudar, hrabar i otresit čovjek u zreloj dobi.

Zrinski su poslali čovjeka od posebnog povjerenja, Franju Bukovačkog najprije na pregovore s Mletcima i Francuzima iste (1664.) godine, ali sve je završilo bez željenog učinka. I jedni i drugi su odustali od angažiranja na strani urotnika.

Usprkos nepovoljnim okolnostima, Petar Zrinski u zajednici s šurjakom Franom Krstom Frankopanom nastavlja svoju borbu za hrvatska prava što ju je započeo brat Nikola, pa se hrvatski urotnici povezuju s glavnim mađarskim vođama koji su bili neskloni Beču. Na nesreću, najprije 1666. godine umire ostrogonski nadbiskup Đuro Lippay, a godinu poslije i ugarski palatin Franjo Wesseleny, nakon čega dolazi do raspada hrvatsko-ugarskog saveza zbog nesloge unutar urotničkih krugova i razlika u idejama vezano za nastavak borbe. 

Budući da su pregovori s glavnim saveznikom (Francuskom) propali, Bukovački je Zrinskog nagovorio da se pokuša pregovarati s Osmanskim Carstvom, na što je ovaj na kraju pristao. Bukovački se potom osobno sastao s turskim sultanom Mehmedom IV. u prosincu 1669. godine u Solunu i na Kandiji. Uskoro je Beč koji je i nakon potpisivanja Pacte Convente (1102.) izbjegavao poštivanje preuzetih obveza i nastavljao svoju politiku centralizacije, apsolutizma i kršenja prava hrvatskoga naroda, iz samih urotničkih redova doznao za zavjeru. Glavni prokazivač bio je habsburški poslanik na osmanskom dvoru, Ivan Casanova. Dogodilo se to upravo u vrijeme dok je Fran Krsto Frankopan započinjao pripreme za oružani ustanak.

Uvjeren kako će Turci zaratiti s Austrijom, Bukovački se 1670. godine vratio u Hrvatsku i na svoju ruku, ne čekajući sultanovu poruku, digao ustanak u Banskoj krajini i Turopolju. Nakon poraza i sloma pobune, pobjegao je u Tursku spašavajući vlastitu kožu i ostavljajući dojučerašnje suradnike na cjedilu.

Kosti hrvatskih mučenika pronašla je 1907. godine Družba "Braće Hrvatskog Zmaja" i iz skupnog groba  ih pohranili u privremeno počivalište, budući da je car i kralj Franjo Josip osobno zabranio prijenos posmrtnih ostataka u Hrvatsku. Svoj konačni mir Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan pronašli su u Zagrebačkoj Katedrali gdje su njihove kosti položene u grobnicu 30. travnja 1919. godine (na 248. obljetnicu mučeničke smrti). Na grobu su uklesane riječi kneza i pjesnika Frana Krste Frankopana – Navik on živi ki zgine pošteno (iz treće kitice njegove pjesme "Pozvanje na vojsku") koje do danas ostaju simbolični izraz žrtve za Domovinu.

U svome povijesnom romanu Urota Zrinsko-frankopanska (iz 1893. godine), hrvatski književnik i političar, Eugen Kumičić, na temelju povijesnih vrela, vjerno i realistično prikazuje razdoblje Zrinskih i Frankopana od 1664. do 1671. godine, te društvene i političke prilike u kojima se u tim teškim vremenima nalazila Hrvatska.

Ne rijetko se gubi iz vida kako su Frana Krstu Frankopana i Petra Zrinskog osim izuzetne hrabrosti, domoljublja i osjećaja za narodnu pravicu, krasili i talenti – književni i pjesnički, što u to vrijeme kod državnih vladara i vlastele i u mnogo većim, bogatijim i snažnijim državama nego je bila Hrvatska, baš i nije bio čest slučaj.

Poznajemo li u dovoljnoj mjeri svoje velikane i cijenimo li žrtvu onih čiji su životi utkani i temelje naše državne i narodne opstojnosti?

(Video): TV kalendar: Pogubljeni Zrinski i Frankopan;