Ako je ovo „srpska kultura“, onda Otočac mora znati što dopušta pred svojim vratima

Ostalo je još malo više od dvadeset dana do Petrovdana u Zalužnici kod Vrhovina, jednog od najvećih okupljanja u ovom dijelu Like. Svake godine ondje se slijevaju ljudi iz Srbije, Bosne i Hercegovine i dijaspore, mnogi od njih planiraju godišnje odmore upravo tako da tih dana budu u rodnom kraju.

Samo po sebi, u tome ne bi bilo ništa sporno. Nitko razuman nema ništa protiv vjerskog blagdana, okupljanja obitelji, običaja, pjesme, nošnje, kola i tradicije. Hrvatska je država u kojoj nacionalne manjine imaju prava, svoje udruge, kulturnu autonomiju i prostor za očuvanje identiteta.

Ali problem nastaje onoga trenutka kada se pod krinkom „srpske kulture“ na prostoru Like počne gurati repertoar koji ne miriše na kulturu, nego na političku nostalgiju za propalom paradržavnom tvorevinom. Problem nastaje kada se umjesto autentične tradicije i narodne pjesme na scenu vraća „Krajina“ — ne kao zemljopisni pojam, nego kao ideološka rana, kao poruka i kao provokacija.

A upravo zato se ime grupe Merak Krajine ne može promatrati kao običan glazbeni detalj.

Merak ili poruka?

Posljednjih godina grupa Merak Krajine već tradicionalno nastupa na Petrovdan u Zalužnici. Iako za ovu godinu još nema službene najave izvođača, iskustvo posljednjih godina govori dovoljno: ako se ponovno pojave isti izvođači, onda više nitko ne može glumiti iznenađenje.

Ne može se nakon svega reći: „Nismo znali.“
Ne može se reći: „To je samo pjesma.“
Ne može se reći: „To je samo veselje.“

Jer u Lici, na prostoru koji pamti pobunu, okupaciju, protjerivanja, razaranja i smrt, pjesma o „Krajini“ nije nevina pjesmica. Ona ne pada u prazan prostor. Ona pada na zemlju natopljenu hrvatskom krvlju, na prostor kojim su prolazile crte bojišnice, kolone izbjeglica, oklopna vozila, uniforme i grobovi.

Kada se u Hrvatskoj pjeva o „Krajini“ kao izgubljenoj rani, onda to za hrvatske branitelje, prognanike i obitelji poginulih nije folklor. To je politička poruka. To je žalovanje za projektom koji je nastao na rušenju hrvatskog ustavnog poretka. To je poruka da se agresija pokušava upakirati u tamburu, harmoniku i dernek.

I zato pitanje nije samo tko će pjevati u Zalužnici. Pitanje je tko će šutjeti.

Srpska kultura nije problem. Problem je kad se kultura pretvori u političku kamuflažu

Treba jasno reći: srpska kultura nije neprijatelj Hrvatske. Pravoslavni blagdan nije neprijatelj Hrvatske. Srpska narodna nošnja nije neprijatelj Hrvatske. Kolo nije neprijatelj Hrvatske.

Ali veličanje „Krajine“ jest problem.
Žalovanje nad propalom pobunjeničkom tvorevinom jest problem.
Normaliziranje ikonografije i repertoara koji bude duhove poraženog velikosrpskog projekta jest problem.
I najveći je problem kada se sve to pokušava prikazati kao „raznolikost“, „tradicija“ i „kulturno bogatstvo“.

To nije kulturno bogatstvo. To je politička podvala.

Jer hrvatska javnost vrlo dobro zna razliku između manjinske kulture i ideološke provokacije. Jedno treba poštovati. Drugo treba prozvati.

Od Zadra do Zalužnice: isti obrazac, druga pozornica

Nedavno je saborska zastupnica Anja Šimpraga u Zadru zaplesala užičko kolo na Trgu pet bunara. Organizatori su to predstavili kao dio kulturne raznolikosti, uz nastup manjinskih zajednica i folklorni program. I opet bi netko mogao reći: „Pa što je sporno u kolu?“

Sporno nije kolo samo po sebi. Sporan je politički kontekst. Sporno je mjesto. Sporno je vrijeme. Sporno je to što se od hrvatske javnosti stalno traži da šuti, da razumije, da prihvaća, da se pravi kako ne vidi ono što vidi.

Zadar nije bilo koji grad. Lika nije bilo koji kraj. Otočac, Vrhovine, Zalužnica, Gračac, Obrovac, Korenica — to nisu neutralne točke na karti. To su prostori u kojima se povijest Domovinskog rata ne može izbrisati jednim osmijehom, jednim kolom ili jednom pjesmom.

Ako se od hrvatskih branitelja i njihovih obitelji traži da budu „osjetljivi“ prema svima, onda neka se i od političkih predstavnika srpske manjine i organizatora takvih manifestacija traži elementarno poštovanje prema hrvatskoj žrtvi.

Nije problem plesati. Problem je ne razumjeti gdje plešeš.

Otočac ne smije biti nijemi promatrač

Ako se u Zalužnici ponovno bude pjevalo o „Krajini“, ako se ponovno bude slavila simbolika koja kod Hrvata budi sjećanje na okupaciju i velikosrpsku pobunu, onda je zaključak za Otočac jednostavan: ovo nije pitanje običnog seoskog zbora, nego pitanje dostojanstva prostora koji je u Domovinskom ratu platio svoju cijenu.

Otočac, Lika i hrvatske institucije ne smiju se ponašati kao da ih se to ne tiče. Ne smije se čekati da se nakon derneka pojave snimke, pa da svi glume iznenađenje. Ne smije se šutjeti dok se pod etiketom kulture provlači žal za „Krajinom“.

Jer ako je nekome dopušteno u Hrvatskoj pjevati o „Krajini“ kao neprežaljenoj rani, onda neka netko javno kaže gdje je granica. Ako granice nema, onda je problem još veći.

Hrvatska ne smije financirati vlastito poniženje

Posebno je pitanje tko ovakve manifestacije omogućuje, tko ih sufinancira, tko ustupa prostor, tko izdaje dozvole i tko se nakon svega pravi da nema nikakve odgovornosti.

Hrvatska država ne smije biti bankomat za programe koji se na papiru vode kao kultura, a u stvarnosti vrijeđaju žrtvu Domovinskog rata. Lokalna samouprava, županijske strukture, vijeća nacionalnih manjina i državne institucije moraju jasno razlikovati kulturnu baštinu od političke provokacije.

Ako se promovira jezik, pjesma, običaj, vjera i identitet — to je manjinska kultura.

Ako se promovira „Krajina“ kao izgubljeni san — to više nije kultura. To je politička poruka.

A na političku poruku treba politički odgovoriti.

Dosta je lažnog mira izgrađenog na hrvatskoj šutnji

Godinama se hrvatskoj javnosti prodaje ista priča: da je svaka reakcija na ovakve pojave „netolerancija“, „govor mržnje“ ili „napad na manjine“. To je najjeftiniji oblik manipulacije.

Nitko ne napada narod. Nitko ne napada vjeru. Nitko ne napada običaje.

Ali Hrvatska ima pravo reći da neće mirno gledati kako se na njezinu teritoriju, u krajevima koji su teško stradali u Domovinskom ratu, ponovno normalizira simbolički povratak „Krajine“.

Dosta je bilo toga da se hrvatska rana naziva pretjerivanjem.
Dosta je bilo toga da se hrvatska šutnja proglašava tolerancijom.
Dosta je bilo toga da se žrtve moraju povlačiti pred onima koji još uvijek ne znaju ili ne žele jasno reći da je velikosrpski projekt bio zločinački projekt protiv Republike Hrvatske.

Ovo nije pitanje zabave, nego granice

Petrovdan u Zalužnici može biti vjerski blagdan. Može biti okupljanje obitelji. Može biti dan običaja, susreta i molitve.

Ali ne smije biti pozornica za žalovanje nad „Krajinom“.

Ako se ponovno dogodi isti obrazac, onda više nitko nema pravo reći da nije znao. Tada će odgovornost biti na organizatorima, lokalnim vlastima i svima koji su šutjeli.

Jer u Hrvatskoj se može njegovati srpska kultura.

Ali u Hrvatskoj se ne smije pod kulturu podvaljivati duh poražene „Krajine“.