KOLUMNE

Crvena petokraka nad hrvatskim grobnicama: Tko će konačno osuditi komunističke zločine

Dok se u Zagrebu najavljuju partizanske pjesme, službeni podaci govore o 17 masovnih grobnica i najmanje 525 ekshumiranih žrtava komunističkog poraća. Hrvatska ne smije pjevati preko kostiju svojih mrtvih

Podijeli:
Spomen-obilježje u Gračanima podignuto u spomen na žrtve komunističkog režima ubijene u svibnju 1945. godine
Spomen-obilježje u Gračanima podignuto u spomen na žrtve komunističkog režima ubijene u svibnju 1945. godine Foto: PDN - fotomontaža

DOK ZAGREB PJEVA PARTIZANSKE PJESME, IZ ZEMLJE JOŠ IZLAZE KOSTI ŽRTAVA KOMUNIZMA

Hrvatska mora jasno reći što je komunizam učinio Hrvatima

U Hrvatskoj se i 2026. godine mora postaviti jedno jednostavno pitanje: može li se normalna država praviti da je komunistički totalitarizam bio samo “pjesma, nostalgija i antifašistička tradicija”, dok se istodobno iz zemlje još uvijek vade kosti ljudi ubijenih bez suda, bez presude, bez groba i bez imena?

To nije pitanje jedne dvorane, jednog koncerta ni jednog datuma. To je pitanje odnosa hrvatske države prema vlastitim mrtvima. To je pitanje istine o režimu koji je nakon Drugog svjetskog rata, pod crvenom petokrakom, uspostavio vlast likvidacijama, strahom, šutnjom i masovnim grobnicama. To je pitanje moralne higijene naroda koji je preživio dva totalitarizma, dva rata i dva pokušaja brisanja vlastitog pamćenja.

Jer dok se u Zagrebu najavljuju partizanske pjesme, na području istoga grada službene državne institucije i dalje pronalaze masovne grobnice. Ne metaforički. Ne simbolički. Nego stvarne jame, stvarne kosti, stvarne žice oko ruku, stvarne tragove vatrenog oružja, stvarne posmrtne ostatke ljudi ubijenih u poraću.

I zato se mora reći jasno: komunizam u Hrvatskoj nije bio romantična ideja pravednijeg društva. Bio je režim koji je ubijao, zatvarao, progonio, oduzimao, prešućivao i desetljećima štitio vlastitu laž.

Zagreb ne smije biti grad pjesme nad neobilježenim grobnicama

Službeni podaci Ministarstva hrvatskih branitelja govore dovoljno. U posljednjih deset godina na području Grada Zagreba otkriveno je 17 masovnih grobnica iz Drugog svjetskog rata i poraća, iz kojih su ekshumirani posmrtni ostaci najmanje 525 žrtava.

Među najvećim zagrebačkim stratištima navode se Gračani, Tuškanac, Peščenka, Savska cesta, šuma Lešće u Dubravi i Obernjak na Medvednici. Samo Gračani nose brojku od 294 žrtve. Tuškanac 102. Peščenka 95. Savska cesta 25. Šuma Lešće 55. Obernjak 41. A to nisu konačne brojke, nego tek ono što je pronađeno, ekshumirano i službeno obrađeno.

U Oporovečkim vinogradima u Dubravi, krajem svibnja 2026. godine, pronađena je još jedna masovna grobnica. Iz nje su ekshumirani posmrtni ostaci najmanje 29 muškaraca. Preliminarno je utvrđeno da su bili u dobi između 30 i 40 godina. Kod svih su pronađeni tragovi vezivanja žicom. Utvrđene su traume koje upućuju na smrt vatrenim oružjem. (Izvor: Ministarstvo hrvatskih branitelja)

To nije “složena povijest”. To je zločin.

To nije “druga strana antifašizma”. To je likvidacija.

To nije “pobjednička pravda”. To je egzekucija bez suda.

I zato je politički i moralno neprihvatljivo da se u istom gradu u kojem se još uvijek otkrivaju komunističke grobnice komunistička simbolika i partizanska ikonografija tretiraju kao bezazlena kulturna baština. Nitko ne bi prihvatio pjesmu nad neobilježenim grobom vlastitog oca, djeda ili brata. Zašto bi Hrvatska to prihvatila nad grobovima svojih ljudi?

Crvena petokraka nije samo simbol iz udžbenika

U Hrvatskoj crvena petokraka nije neutralan znak. Ona nije samo grafički simbol prošlog stoljeća. Ona je urezana u hrvatsko sjećanje na dva razdoblja nasilja.

Prvo, pod tim simbolom uspostavljana je komunistička vlast nakon 1945. godine. Pod tim simbolom ljudi su odvođeni, vezani, strijeljani i bacani u jame. Pod tim simbolom nastajali su Križni put, Macelj, Jazovka, Kočevski rog, Huda jama, Gračani, Tuškanac, Peščenka i deseci drugih mjesta na kojima se Hrvatska desetljećima nije smjela ni prekrižiti.

Drugo, pod tim istim simbolom Jugoslavenska narodna armija 1991. godine sudjelovala je u agresiji na Republiku Hrvatsku. Tenkovi s jugoslavenskom oznakom nisu u Hrvatsku došli dijeliti cvijeće. Došli su rušiti Vukovar, napadati hrvatske gradove, držati Hrvatsku u Jugoslaviji i oružjem zaustaviti hrvatsku slobodu.

Zato je vrijeđanje zdravog razuma kada se hrvatskim braniteljima, obiteljima poginulih, logorašima, prognanicima i obiteljima nestalih pokušava objasniti da je petokraka “samo simbol antifašizma”. Za njih ona nije apstrakcija. Ona je znak pod kojim su padale granate, pod kojim su se rušile kuće, pod kojim su ljudi odvođeni iz Vukovara, Škabrnje, Dalja, Erduta, Lovasa, Saborskog i drugih mjesta hrvatske patnje.

Hrvatska nije zaboravila. Samo se predugo od nje traži da šuti.

Križni put: desetci tisuća ubijenih i nestalih

Hrvatska enciklopedija navodi da su stradanja na Križnom putu trajala od svibnja do kolovoza 1945. godine te da je ubijeno više desetaka tisuća hrvatskih zarobljenika i civila. Procjene stvarnog broja kreću se od 45.000 do 200.000.

To je raspon koji sam po sebi govori o razmjeru tragedije, ali i o razmjeru šutnje. Jer da je komunistički režim vodio evidencije, otvarao grobove, obavještavao obitelji i dopustio istinu, danas ne bismo govorili o procjenama. Govorili bismo o imenima.

Ali komunizam nije htio imena. Htio je strah. Htio je neobilježene jame. Htio je da obitelji nikada ne saznaju gdje su im sinovi, očevi, braća, muževi i djedovi. Htio je da se žrtve pretvore u šapat. Htio je da se o njima govori iza zatvorenih vrata, tiho, oprezno, s pogledom preko ramena.

To je ostavština komunističkog režima: masovne grobnice, prešućene obitelji, strah u kostima naroda i desetljeća sustavnog brisanja istine.

Macelj, Jazovka, Huda jama, Kočevski rog – zemljovid prešućene Hrvatske

Zagreb nije iznimka. Zagreb je samo jedan od dokaza.

Macelj je jedno od najvećih mjesta poratnih komunističkih likvidacija u Hrvatskoj. Ondje su ubijani zarobljenici, civili, svećenici i ranjenici. Jazovka je simbol bacanja žrtava u jamu, bez groba i bez dostojanstva. Kočevski rog i Huda jama u Sloveniji dio su iste krvave rute Križnog puta. Deseci tisuća ljudi prošli su kolone smrti, a mnogi nikada nisu stigli kući.

Godine 2026. Hrvatska je od Slovenije preuzela posmrtne ostatke prvih 500 hrvatskih žrtava ubijenih na Križnom putu na slovenskom području. Osamdeset godina nakon zločina, Hrvatska još uvijek preuzima kosti svojih ljudi.

Osamdeset godina.

To je mjera nepravde. To je mjera šutnje. To je mjera neodgovornosti svih političkih garnitura koje su Hrvatsku vodile nakon 1990. godine, a nisu imale snage provesti stvarnu, jasnu i državničku osudu komunističkog totalitarizma.

Ne krivim obične antifašiste ni lijeve birače – krivim vlast koja nikada nije raščistila s komunizmom

Ovdje treba biti pošten i precizan. Nije problem u svakom čovjeku koji se naziva antifašistom. Nije problem u svakom lijevom biraču. Nije problem u ljudima koji iskreno smatraju da je otpor fašizmu bio potreban i opravdan.

Problem je u tome što se u Hrvatskoj desetljećima namjerno miješaju antifašizam i komunizam. Problem je u tome što se zločini komunističkog režima stalno guraju pod tepih, relativiziraju ili opravdavaju riječima: “Bilo je teško vrijeme.” Problem je u tome što se zločin bez suda pokušava prikazati kao povijesna nužnost.

Ne, nije bio nužnost.

Vezati čovjeka žicom i ubiti ga bez suda nije nužnost. Baciti ga u jamu nije nužnost. Prešutjeti njegov grob osamdeset godina nije nužnost. Zabraniti obitelji da tuguje nije nužnost. To je zločin.

Odgovornost zato nije samo na starim komunistima. Odgovornost je i na svim vladajućim garniturama nakon stvaranja hrvatske države koje se nikada nisu do kraja, jasno, institucionalno i bez kalkulacije ogradile od komunističkog nasljeđa.

Hrvatska je osudila fašizam. Hrvatska je osudila nacizam. Hrvatska mora jednako jasno i bez fusnota osuditi komunizam.

Europa je rekla svoje, Hrvatska se pravi da nije čula

Parlamentarna skupština Vijeća Europe donijela je 2006. godine Rezoluciju 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima. Hrvatski sabor iste je godine donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990. godine.

Dakle, dokumenti postoje. Osuda postoji. Europski okvir postoji. Hrvatski sabor je jasno rekao da žrtve totalitarnih komunističkih režima i njihove obitelji zaslužuju sućut, razumijevanje i priznanje za svoje patnje. Hrvatski sabor je također istaknuo da se zločinima jugoslavenskog i hrvatskog totalitarnog komunizma trebaju baviti znanstvene i pravosudne institucije.

Ali što se dogodilo nakon toga?

Premalo.

Nije provedena stvarna lustracija. Nisu otvoreni svi arhivi na način koji bi zadovoljio pravdu i javnost. Nisu imenovani svi nalogodavci. Nisu sustavno obilježena sva stratišta. Nisu svi gradovi i općine jednako jasno preuzeli odgovornost prema žrtvama. Komunistička simbolika i dalje se javno pojavljuje bez svijesti o tome koliko rana otvara.

Zato Hrvatska danas ima paradoks: službeni dokumenti osuđuju komunističke zločine, a javni prostor često se ponaša kao da se ništa nije dogodilo.

Nema pomirbe bez istine

Hrvatskoj ne treba nova ideološka rovovska bitka. Hrvatskoj treba istina. Ali istina nije isto što i izjednačavanje žrtve i krvnika. Istina nije pranje simbola pod kojima su ljudi ubijani. Istina nije pjesma koja nadglasava kosti.

Pomirba se ne gradi na šutnji. Pomirba se ne gradi na zaboravu. Pomirba se ne gradi tako da se jedne žrtve oplakuju, a druge prešućuju. Pomirba se gradi tek kada svaka žrtva dobije ime, grob, križ, dokument i priznanje.

Zato Hrvatska mora prestati bježati od istine o komunizmu. Mora jasno reći da je komunistički režim bio totalitaran. Mora jasno reći da su poratne likvidacije bile zločin. Mora jasno reći da žrtve Križnog puta, Macelja, Jazovke, Gračana, Tuškanca, Peščenke, Savske ceste, Obernjaka i Lešća nisu “kolateral povijesti”, nego ljudi ubijeni bez prava na obranu, bez suda i bez groba.

Pitanje za Zagreb i Hrvatsku

Zato pitanje nije smije li netko pjevati. Pitanje je što javna vlast poručuje kada organizira ili podupire partizansku simboliku dok se na području istoga grada otkrivaju masovne grobnice žrtava komunističkog režima.

Pitanje je zašto Zagreb, prije svake pjesme, ne stane pred Gračane, Tuškanac, Peščenku, Savsku cestu, Obernjak i šumu Lešće.

Pitanje je zašto Hrvatska već desetljećima nema jedinstven, snažan i nedvosmislen državni odnos prema žrtvama komunizma.

Pitanje je zašto se crvena petokraka i dalje pokušava predstavljati kao prihvatljiv simbol, iako hrvatski narod dobro zna da je pod njom ubijan 1945. i napadan 1991.

I konačno, pitanje je ovo: kakva smo mi država ako nam je lakše organizirati pjesmu nego do kraja otvoriti grobnice, arhive i istinu?

Hrvatska ne traži osvetu. Hrvatska traži istinu. Hrvatska ne traži mržnju. Hrvatska traži pravdu. Hrvatska ne traži zabranu sjećanja. Hrvatska traži da se prestane slaviti simbolika režima koji je iza sebe ostavio masovne grobnice.

Jer dok god iz hrvatske zemlje izlaze kosti ljudi ubijenih bez suda, nema tog koncerta, nema te parole i nema te političke retorike koja može oprati krvavu ostavštinu komunizma.

Koncert partizanskih pjesama - Zagreb

Izvor:PDN

Autor: Dražen Šemovčan Šeki

Povezani članci