KOLUMNE

DEMANTI ANJI ŠIMPRAGI: Uzdolje ne može srušiti istinu o Domovinskom ratu

Pojedinačni zločin mora biti istražen, ali ne može se koristiti kao političko oružje za izjednačavanje agresora i žrtve, rušenje karaktera Oluje i prešućivanje velikosrpske agresije na Hrvatsku

Podijeli:
Anja Šimpraga
Anja Šimpraga Foto: fah

DEMANTI ANJE ŠIMPRAGE: Pojedinačni zločin ne može srušiti istinu o Domovinskom ratu

Pravda za svaku žrtvu – da. Političko izjednačavanje agresora i žrtve – ne.

Saborska zastupnica SDSS-a Anja Šimpraga u Hrvatskom saboru govorila je o zločinima nad Srbima u Drugom svjetskom ratu i ratu devedesetih - ne navodi da se radi o Domovinskom obrambenom ratu, posebno se osvrnuvši na slučaj Uzdolje kod Knina i odluku Ustavnog suda o neučinkovitoj istrazi ubojstva osam srpskih civila. Gdje je recimo tu zločin u Ćelije? Ćelije su 9. srpnja 1991. spaljene i uništene kao prvo hrvatsko selo sravnjeno sa zemljom u Domovinskom ratu. One jasno pokazuju početak velikosrpske agresije: progon, palež i pokušaj brisanja hrvatskog života s vlastite zemlje. Bez Ćelija nema cjelovite istine.

Na prvu, rečenice o istini, pravdi, povjerenju i pomirenju zvuče prihvatljivo. Svaka nevina žrtva zaslužuje pijetet. Svaki zločin mora biti istražen. Svaka obitelj ima pravo znati tko je ubio njezine najmilije.

Ali problem nastaje onda kada se pojedinačni zločin koristi kao politička poluga za stvaranje dojma da je Domovinski rat bio nešto drugo od onoga što jest: obrambeni, oslobodilački i pravedan rat hrvatskog naroda za vlastitu državu, slobodu i opstanak. Izjava je selektivna.

Tu počinje demanti.

Ne demanti žrtve.

Ne demanti zločina.

Nego demanti političke konstrukcije koja iz jednog slučaja pokušava izvući moralnu optužnicu protiv Hrvatske, Hrvatske vojske, Oluje i Domovinskog rata.

Anja Šimpraga - Sabor

Prva činjenica: Hrvatska nije napala nikoga – Hrvatska je bila napadnuta

U govoru Anje Šimprage nedostaje ono bez čega nema poštenog razgovora o ratu devedesetih: tko je bio agresor, a tko žrtva?

Domovinski rat nije počeo Olujom. Nije počeo Uzdoljem. Nije počeo kolovozom 1995.

Počeo je pobunom dijela srpskog stanovništva protiv legalno izabrane hrvatske vlasti, balvan-revolucijom, oružanim zauzimanjem teritorija, potporom JNA, protjerivanjem Hrvata, razaranjem hrvatskih gradova i pokušajem stvaranja paradržave na teritoriju Republike Hrvatske.

To je temelj.

Bez tog temelja svaka rasprava postaje manipulacija.

Ako se govori o srpskim žrtvama nakon Oluje, mora se govoriti i o tome zašto je Oluja uopće bila potrebna. A bila je potrebna zato što je dio hrvatskog teritorija godinama bio okupiran, zato što se hrvatska država nije mogla pomiriti s paradržavnom tvorevinom na svom prostoru i zato što su stotine tisuća hrvatskih građana živjele kao prognanici.

Tko to preskače, ne traži cjelovitu istinu. Traži selektivnu istinu.

Druga činjenica: Oluja je bila legitimna oslobodilačka operacija

Oluja nije bila zločinački pothvat. Oluja nije bila agresija. Oluja nije bila napad na Srbiju. Oluja je bila vojno-redarstvena operacija kojom je Hrvatska oslobodila velik dio svog okupiranog teritorija.

To je činjenica koju nijedan politički govor ne može izbrisati.

Pojedinačni zločini koji su se dogodili nakon ili tijekom operacije moraju biti istraženi i kažnjeni. Ali pojedinačni zločini ne mijenjaju karakter cijele operacije.

To je razlika koju Šimpraga i slični politički narativi stalno pokušavaju zamutiti.

Jedno je reći: dogodio se zločin i treba ga istražiti.

Sasvim drugo je stvarati dojam da taj zločin mijenja narav rata, oslobađanja okupiranog teritorija i obrane države.

Ne mijenja.

Zločin je zločin.

Ali Oluja ostaje oslobodilačka operacija.

Domovinski rat ostaje obrambeni rat.

Hrvatska ostaje žrtva agresije.

Treća činjenica: Uzdolje ne može biti izvučeno iz šireg konteksta rata

Ako je u Uzdolju ubijeno osam srpskih civila, to je težak zločin i država mora učiniti sve da se odgovorni pronađu. Tu ne smije biti dvojbe.

Ali Uzdolje se ne može koristiti kao politički alat za prešućivanje svega što je prethodilo: okupacije, pobune, srpskih paravojnih struktura, JNA, protjerivanja Hrvata, logora, masovnih grobnica i tisuća hrvatskih žrtava.

Ako govorimo o pravdi, onda govorimo o cijeloj pravdi.

Ako govorimo o istini, onda govorimo o cijeloj istini.

Ako govorimo o nestalima, onda prvo treba jasno reći da obitelji hrvatskih branitelja i civila više od tri desetljeća traže svoje najmilije, dok se informacije o grobnicama, zapovjednim lancima i počiniteljima često još uvijek skrivaju.

Gdje je tu jednaka politička energija?

Gdje je tu jednaka saborska drama?

Gdje je tu jednaka međunarodna osjetljivost?

Četvrta činjenica: Neučinkovita istraga nije dokaz protiv Domovinskog rata

Odluka Ustavnog suda o neučinkovitoj istrazi u slučaju Uzdolja može biti kritika rada institucija. Može biti upozorenje DORH-u, policiji i pravosuđu. Može biti razlog za pitanje zašto postupak nije doveo do jasnog rezultata.

Ali ta odluka nije presuda Domovinskom ratu.

Nije presuda Oluji.

Nije presuda Hrvatskoj vojsci.

Nije dokaz da je hrvatska država bila zločinačka.

To treba jasno reći jer se upravo tu stvara politička zamka.

Učinkovita istraga zločina mora postojati. Ali neučinkovita istraga ne daje nikome pravo da iz pojedinačnog slučaja izvlači zaključak o karakteru cijelog rata.

Takva logika je opasna, nepoštena i povijesno neodrživa.

Peta činjenica: Hrvatska žrtva ne smije biti fusnota

Šimpraga kaže da zahtjev za pravdu za srpske žrtve ne umanjuje patnju hrvatskih žrtava.

U teoriji – točno.

Ali u praksi, hrvatske žrtve se prečesto upravo tako tretiraju: kao fusnota. Kao obavezna rečenica na kraju govora. Kao dodatak kojim se ublažava politički udar.

Hrvatske žrtve nisu fusnota.

Vukovar nije fusnota.

Škabrnja nije fusnota.

Saborsko nije fusnota.

Lovas nije fusnota.

Voćin nije fusnota.

Baćin nije fusnota.

Dalj nije fusnota.

Tovarnik nije fusnota.

Nestali hrvatski branitelji i civili nisu fusnota.

Logoraši nisu fusnota.

Prognanici nisu fusnota.

Razrušeni hrvatski gradovi i sela nisu fusnota.

Ako se već govori o univerzalnim vrijednostima, onda se mora priznati da je hrvatska bol temeljna činjenica Domovinskog rata, a ne ukrasna rečenica na kraju političkog govora.

Šesta činjenica: Pomirenje ne može počivati na lažnoj simetriji

Pomirenje je moguće samo na istini.

Ali istina nije simetrija.

Istina nije izjednačavanje.

Istina nije reći da su “svi jednako krivi”.

Nisu.

Hrvatska nije razarala Beograd.

Hrvatska nije okupirala Srbiju.

Hrvatska nije protjerivala Srbe iz Srbije.

Hrvatska nije stvarala paradržavu na teritoriju druge države.

Hrvatska je branila vlastiti teritorij, vlastite gradove, vlastite ljude i vlastito pravo na postojanje.

To ne znači da hrvatska strana nije imala pojedinačne zločince. Jest. I svaki zločin treba istražiti.

Ali to ne znači da se smije rušiti povijesna činjenica da je Hrvatska bila napadnuta, da je imala pravo na obranu i da je Olujom vratila svoj okupirani teritorij.

To je granica koju nitko nema pravo prijeći.

Sedma činjenica: Tko želi pravdu, neka je traži za sve – bez političkog filtra

Ako Anja Šimpraga iskreno traži pravdu za svaku žrtvu, onda bi njezin govor morao početi jasnim priznanjem velikosrpske agresije na Hrvatsku.

Morao bi sadržavati jasnu osudu pobune protiv Republike Hrvatske.

Morao bi sadržavati jasnu rečenicu o odgovornosti JNA, Srbije, paravojnih postrojbi i vodstva tzv. SAO Krajine.

Morao bi sadržavati jasnu rečenicu o protjeranim Hrvatima iz okupiranih područja.

Morao bi sadržavati jasnu rečenicu o hrvatskim logorašima.

Morao bi sadržavati jasnu rečenicu o nestalim Hrvatima za kojima se još traga.

Bez toga, govor o pravdi ostaje politički selektivan.

A selektivna pravda nije pravda.

To je propaganda u pristojnom odijelu.

Uzdolje – ali ne kao oružje protiv istine o Domovinskom ratu

Uzdolje treba istražiti. Počinitelje treba pronaći. Žrtve treba dostojanstveno komemorirati. Obitelji imaju pravo na istinu.

Ali Hrvatska ima pravo na svoju istinu.

A ta istina glasi: Domovinski rat bio je obrambeni i oslobodilački rat. Hrvatska je bila žrtva agresije. Oluja je bila legitimna operacija oslobađanja okupiranog teritorija. Pojedinačni zločini ne mogu i ne smiju promijeniti karakter rata.

Zato demanti Anji Šimpragi glasi jednostavno:

Ne možete govoriti o pravdi, a prešutjeti agresiju.

Ne možete govoriti o žrtvama, a hrvatske žrtve ostaviti za kraj.

Ne možete govoriti o pomirenju, a graditi ga na selektivnom sjećanju.

Ne možete koristiti Uzdolje kao političku batinu protiv Domovinskog rata.

Pravda za svaku žrtvu – da.

Ali lažna simetrija, političko izjednačavanje i prešućivanje velikosrpske agresije – ne.

Hrvatska neće pristati da joj se pojedinačni zločini podmeću kao dokaz protiv njezine slobode.

Jer Hrvatska nije nastala na zločinu.

Hrvatska je nastala na obrani, žrtvi, krvi svojih branitelja i pravu naroda da živi slobodno u vlastitoj državi.

Izvor:PDN

Autor: Dražen Šemovčan Šeki

Povezani članci