Dokument koji HRT nije pokazao – tko se boji pune istine o Jasenovcu?

Hrvatska javnost ponovno je suočena s neugodnim pitanjem: zašto Hrvatska radiotelevizija nije jasno prikazala i analizirala dokument koji su Igor Vukić i ostali sudionici pokazivali na saborskom okruglom stolu o Jasenovcu?

Riječ je o dokumentu koji je na skupu predstavljen kao dokaz o strijeljanju jasenovačkog stražara zbog krađe stvari logoraša.

Takav dokument sam po sebi ne može izbrisati sve zločine počinjene u logoru, promijeniti karakter režima NDH ni poništiti stradanja Židova, Srba, Roma, Hrvata i drugih zatočenika. Ali on može pokazati da povijesna stvarnost nije uvijek izgledala onako jednodimenzionalno kako je desetljećima predstavljana u jugoslavenskoj propagandi.

Upravo zato taj dokument treba objaviti u cijelosti.

Treba navesti njegov arhivski broj, datum, autora, ustanovu u kojoj se čuva, sadržaj presude i podatak je li kazna doista izvršena. Tek tada mogu započeti ozbiljna provjera i znanstvena rasprava.

HRT je izvijestio o okruglom stolu održanom 28. listopada 2025. godine i prenio neke od najspornijih izjava sudionika, ali u javno dostupnom izvješću nije reproducirao niti stručno analizirao dokument o navodnom kažnjavanju stražara zbog pljačke zatočenika. Umjesto dokumenta, u središtu izvještavanja ostale su političke kvalifikacije skupa i tvrdnje da je u Saboru negiran karakter jasenovačkog logora.

Tu nastaje temeljni problem: izjavu je lako proglasiti skandaloznom, revizionističkom ili neprihvatljivom. Dokument je mnogo teže ukloniti iz rasprave jer se mora pokazati, pročitati i staviti u povijesni kontekst.

Što dokument može dokazati, a što ne može?

Ako se potvrdi njegova autentičnost, dokument bi pokazivao da je barem u jednom slučaju postojala zabrana prisvajanja stvari zatočenika te da je njezino kršenje bilo kažnjeno najtežom kaznom.

To ne dokazuje da u Jasenovcu nije bilo ubojstava, mučenja, gladi, bolesti, progona i drugih zločina.

Ne dokazuje ni da su svi stražari poštovali propise ili da su svi zatočenici bili zaštićeni od samovolje.

Međutim, takav dokument ruši pojednostavljenu predodžbu prema kojoj u logoru nije postojao nikakav red, unutarnji propisi, sudski postupci ili kažnjavanje pripadnika logorske uprave. Upravo je zbog toga povijesno važan.

Ne smije ga se pretvoriti u čarobni dokaz kojim bi se izbrisalo sve drugo. Ali još manje ga se smije sakriti samo zato što ne odgovara unaprijed sastavljenoj slici.

Cjelovita snimka okruglog stola „Znanstveni pristup istraživanju žrtava Jasenovca“ i dalje je dostupna na YouTubeu, iako je oko samoga skupa vođena burna javna rasprava.

Ministarstvo zagovara primarne izvore, ali unaprijed određuje zaključak

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih objavilo je 2026. godine, u suradnji s UNESCO-om, vodič za nastavnike pod naslovom „Obrazovanjem protiv antisemitizma, poricanja i iskrivljavanja istine o Holokaustu u Republici Hrvatskoj“. Uredile su ga Snježana Šincek i Loranda Miletić.

U samoj publikaciji navodi se da je izdana u sklopu europskog projekta i da iznesena mišljenja ne moraju nužno predstavljati stajališta UNESCO-a i Ministarstva.

Vodič s jedne strane ispravno priznaje da je povijesni revizionizam nužan i trajan dio znanstvenog rada. Postojeći zaključci mogu se ispravljati kada se pojave novi dokumenti, pitanja i izvori.

Također se naglašava važnost rada s primarnim izvorima – zapovijedima, registrima, logorskim spisima, fotografijama, svjedočanstvima i fizičkim dokazima.

Međutim, kada dolazi do Jasenovca, učenicima se unaprijed najavljuje da će analizirati dva primjera „iskrivljavanja činjenica o Holokaustu“. Među autorima koje vodič, prenoseći ocjenu povjesničara Vladimira Geigera, povezuje s „najsustavnijim poricanjem i(li) znatnim umanjivanjem ustaških zločina“ navedeni su i Igor Vukić, Blanka Matković, Stipe Pilić, Josip Pečarić, Stjepan Razum i Roman Leljak.

U sljedećoj nastavnoj cjelini učenike se poziva da uspoređuju svjedočanstvo Milka Riffera s Vukićevim tvrdnjama te da izdvoje „elemente revizionističkog narativa“.

Kritička provjera Vukićevih ili bilo čijih tvrdnji potpuno je legitimna. Problem je što se rezultat učenicima praktički nudi prije završetka analize.

Ako država uči učenike da rade s primarnim izvorima, tada im treba pokazati i dokument koji ne odgovara dominantnom zaključku. Inače kritičko mišljenje postaje samo traženje potvrde za već zadani odgovor.

Matko Marušić: istraživanje nije poricanje Holokausta

Profesor Matko Marušić upozorio je da se istraživanje Jasenovca ne može automatski poistovjetiti s poricanjem Holokausta.

U tekstu koji je prenio Kamenjar kritizirao je dijelove vodiča i zatražio njegovo povlačenje te ispriku autorima i članovima Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac koje se povezuje s iskrivljavanjem povijesnih činjenica.

Marušićeva kritika ne znači da su sve tvrdnje Društva automatski točne. Ali postavlja legitimno pitanje: može li se u Hrvatskoj istraživati točnost nekog imena, brojke, dokumenta ili okolnosti smrti, a da istraživač unaprijed ne bude proglašen negatorom Holokausta?

Ispravljanje netočnog podatka nije vrijeđanje žrtve.

Naprotiv, svaka stvarna žrtva zaslužuje točno ime, mjesto, godinu i okolnosti smrti. Povijesna istina ne smije ovisiti o tome odgovara li neko novo saznanje političkim očekivanjima.

Andrija Mažić: smije li se istina uopće objaviti?

Cijelu raspravu dodatno zaokružuje tekst Andrije Mažića „Zašto je nemoguće srušiti jasenovački mit i mit o zločinačkom karakteru NDH?“.

Mažić iznosi političku tezu da je postojeći narativ o Jasenovcu jedan od temelja opstanka postavnojevskog političkog i društvenog poretka. Prema njegovoj procjeni, potpuno rušenje ukorijenjenih konstrukcija moglo bi izazvati ozbiljne unutarnje nemire, pa čak i poremetiti dio međunarodnog društvenog poretka.

Jure Vukić poslije je prenio i dodatno razradio Mažićevu tvrdnju, navodeći da bi objavljivanje drukčije istine o Jasenovcu možda moglo izazvati i građanski sukob u Hrvatskoj te uzdrmati međunarodne odnose.

To nije dokazana činjenica, nego politička procjena dvojice autora.

Ali sama procjena otvara zastrašujuće pitanje: postoji li povijesna činjenica koju Hrvatska ne smije objaviti zato što bi njezino objavljivanje nekome politički štetilo?

Ako postoji, tada više ne govorimo o povijesnoj znanosti, nego o zaštiti državnog ili međunarodnog mita.

Je li tema Jasenovca 1941. ili 1991. godine?

Odgovor je jasan: dokument i događaji u logoru povijesno pripadaju razdoblju od 1941. do 1945. godine.

Dokument o navodnom strijeljanju stražara nije dokument iz Domovinskog rata. Ne odnosi se na agresiju na Hrvatsku ni na zločine počinjene 1991. godine.

Međutim, politička uporaba Jasenovca nije završila 1945.

Poslijeratne jugoslavenske vlasti desetljećima su dopuštale i poticale goleme procjene broja žrtava. Čak i službeni obrazovni vodič danas priznaje da je pitanje žrtava bilo opterećeno nacionalnim, političkim i ideološkim manipulacijama te prenosi Geigerovu ocjenu da su srpski nacionalisti broj žrtava enormno uvećavali, dok su ga hrvatski nacionalisti umanjivali.

Uoči agresije na Hrvatsku jasenovački je narativ ponovno aktiviran kao sredstvo kolektivne optužbe protiv Hrvata. Propaganda o navodno neizbježnom povratku ustaštva služila je za mobilizaciju, zastrašivanje srpskog stanovništva i prikazivanje velikosrpske agresije kao preventivne obrane.

Dakle, događaj pripada 1941.–1945., ali njegova politička zloupotreba izravno ulazi u razumijevanje 1991. godine.

To su dvije različite povijesne razine koje se ne smiju brkati, ali se ne mogu ni potpuno odvojiti.

Od Jasenovca do Thompsona i anonimnih grafita

Kada se u Hrvatskoj otvori neugodan arhivski dokument, vrlo brzo se javna rasprava ponovno prebacuje na Thompsona, uzvik „Za dom spremni“, grafite i optužbe o navodnoj ustašizaciji cijeloga društva.

Metaforički rečeno, dokument o kažnjavanju stražara „briše grafite“ jer raspravu vraća s anonimnoga zida na arhivski stol.

On „traumatizira Daliju Orešković“ ne u osobnom smislu, nego zato što remeti politički obrazac u kojem se svaki simbol, grafit ili incident koristi kao dokaz šire kolektivne krivnje. Orešković je u Saboru javno govorila o grafitima i povezivala ih sa širenjem ustaške ideologije i Thompsonovim djelovanjem.

Prijetnje i govor mržnje treba istražiti i kazniti.

Ali prvo pitanje mora biti jednostavno: tko je grafite nacrtao?

Ne tko je navodno stvorio atmosferu. Ne čiji koncert autor grafita možda sluša. Ne kojem političkom bloku njegov čin koristi.

Tko je fizički donio boju, došao do zida i napisao poruku?

Dok policija ne utvrdi počinitelja, grafit ne može biti dokaz protiv Thompsona, njegovih slušatelja, branitelja, hrvatske desnice ili cijeloga hrvatskog naroda.

Pitanje koje bi netko morao postaviti u Saboru

Ovdje dolazimo do dijela koji se ne smije prešutjeti:

Da sam u Saboru, ja bih Miloradu Pupovcu i Daliji Orešković sigurno digao tlak. Rekao bih da suđenje Dragutinu Ćelapu generira povećanu potrebu tajnog crtanja grafita u Hrvatskoj i napada na Thompsona (ustaše). Uz pitanje: Tko u Hrvatskoj tajno crta grafite? Što bi netko u Saboru morao pitati.

To je namjerno provokativna politička formulacija.

Ona ne znači da postoji dokaz kako su suđenje Dragutinu Ćelapu i pojava grafita operativno povezani. Takav dokaz zasad nije javno predstavljen i ne bi ga bilo odgovorno izmišljati.

Ali formulacija postavlja legitimno pitanje političkog i medijskog obrasca: zašto se, upravo kada u javnost dođu neugodne teme o ratnim zločinima nad Hrvatima ili odgovornosti pojedinih osoba iz srpskih političkih struktura, javni prostor iznova puni pričama o Thompsonu, ustašama i hrvatskom fašizmu?

Je li riječ samo o vremenskoj podudarnosti? O predvidljivom ponašanju političkih i medijskih aktera? Ili o svjesnom prebacivanju pozornosti?

Na to pitanje ne treba odgovarati teorijama bez dokaza. Treba ga postaviti javno i tražiti podatke.

Dragutin Ćelap i zločin iz 1991. godine

Pred Županijskim sudom u Zagrebu vodi se postupak protiv Dragutina Ćelapa, bivšeg čelnika SDSS-a u Topuskom.

Prema optužnici, tereti ga se da je u srpnju 1991. godine, zajedno s još dvije osobe, na cesti između Vranovine i Starog Sela Topuskog automatskim oružjem ubio hrvatskog civila Marka Matijevića. Suđenje je u tijeku, Ćelap osporava krivnju i do pravomoćne presude mora se smatrati nevinim.

Protiv njega se pojavila i odvojena sumnja vezana uz drugi ratni zločin iz ožujka 1992. godine.

Zašto takav sudski postupak ne izaziva višednevne televizijske emisije o ideologiji, političkom okruženju i odgovornosti stranaka?

Zašto se kod optužbe za ubojstvo hrvatskog civila – pravno opravdano – inzistira na individualnoj odgovornosti, dok se zbog grafita nepoznatog autora politička odgovornost odmah proširuje na pjevača, njegovu publiku i velik dio hrvatskoga društva?

To je dvostruki standard o kojem bi se trebalo govoriti u Saboru i HRT-ovu „Otvorenom“.

Jure Vujić i politika kojoj je oduzet sadržaj

Jure Vujić upozoravao je na politiku kojoj je oduzet izvorni sadržaj kako bi se lakše upravljalo državotvornim narodima i njihovom slobodnom voljom.

Kada se iz politike uklone stvarna pitanja nacionalnog interesa, suverenosti, sigurnosti, demografije, gospodarstva i povijesne istine, ostaje upravljanje simbolima, strahovima i podjelama.

U takvoj politici grafit postaje važniji od arhivskog dokumenta.

Thompson postaje važniji od optužnice za ratni zločin.

Etiketa „revizionist“ postaje važnija od provjere arhivske signature.

Rasprava se više ne vodi kako bi se nešto utvrdilo, nego kako bi se održale unaprijed određene političke uloge: jedni moraju biti trajni antifašisti i moralni suci, a drugi trajno osumnjičeni nasljednici NDH.

Gdje se u cijeloj priči pojavljuje Versailles?

Versailles se ovdje ne spominje kao izravni uzrok Jasenovca. Takva bi tvrdnja bila povijesno besmislena.

On se koristi kao simbol međunarodnog poretka koji je nakon Prvoga svjetskog rata hrvatski prostor uključio u zajedničku južnoslavensku državu te hrvatsko pitanje podredio širim geopolitičkim interesima.

Nakon Drugoga svjetskog rata taj je okvir obnovljen u komunističkoj Jugoslaviji, a jasenovačka tragedija postupno je pretvarana u jedan od glavnih moralnih temelja novog poretka.

U toj konstrukciji hrvatska se državotvorna ideja mogla prikazivati kao trajno sumnjiva, opasna ili potencijalno fašistička. Dio današnjeg „hrvatskog antifašizma“ nastavlja istu logiku: Hrvatska stalno mora dokazivati da nije NDH, dok se jugoslavenski i komunistički zločini tretiraju kao povijesna fusnota ili opravdana posljedica pobjede.

Tu se dodiruju Versailles, Jugoslavija, Jasenovac i 1991. godina – ne kao ista povijesna epizoda, nego kao politički kontinuitet kontrole hrvatske državotvorne ideje.

HRT mora pokazati dokument, a ne čuvati dopuštenu istinu

HRT mora pokazati dokument, a ne čuvati dopuštenu istinu mora prihvatiti tumačenje Igora Vukića.

Ne mora prihvatiti zaključke Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac.

Ali javna televizija mora pokazati dokument koji je postao predmet javne rasprave, utvrditi odakle potječe i omogućiti da ga analiziraju stručnjaci različitih stajališta.

Isto vrijedi za Ministarstvo obrazovanja. Ako vodič poziva učenike na kritičko mišljenje i primarne izvore, onda im ne smije ponuditi samo one dokumente koji potvrđuju unaprijed propisani zaključak.

Dokument o strijeljanju stražara neće izbrisati žrtve Jasenovca.

Ali može izbrisati jednu opasnu zabranu: zabranu da se o Jasenovcu smije govoriti samo riječima koje su političke institucije unaprijed odobrile.

Istina ne izaziva nemire – izaziva ih njezino desetljetno skrivanje

Pitanje nije hoćemo li zločine NDH priznati. Oni se ne mogu i ne smiju poricati.

Pitanje je smijemo li istražiti svaki dokument, provjeriti svako ime i odbaciti svaki netočan podatak, neovisno o tome komu politički koristi.

Pitanje je i zašto anonimni grafit dobiva više prostora od dokumenta, a Thompson više prostora od suđenja za ubojstvo hrvatskog civila.

I na kraju, pitanje je ono najjednostavnije:

Tko u Hrvatskoj tajno crta grafite?

Dok se na to ne odgovori imenima, dokazima i rezultatima istrage, nitko nema pravo anonimni zid koristiti kao optužnicu protiv cijeloga naroda.

Istina o Jasenovcu pripada 1941.–1945. godini. Njezina zloupotreba pripada i Jugoslaviji, i 1991., i današnjoj Hrvatskoj.

Zato se dokumenti ne smiju skrivati.

Jer istinu ne štitimo zabranom pitanja, nego otvaranjem arhiva.