Govoriti o antifašizmu iznad Titove slike je fašizam, drugarice i drugovi: vaš „antifašizam“ poništen je masovnim zločinima

PIŠE: Lili Benčik/hrvatskepravice

Govoriti o antifašizmu iznad Titove slike znači poništavati sam antifašizam i sve vrijednosti na koje se njegovi današnji politički nasljednici pozivaju. Iza Josipa Broza Tita i njegove komunističke politike diljem bivše Jugoslavije ostale su jame, stratišta, prikrivena grobišta, poratne likvidacije, oduzeta imovina, politički progoni, verbalni delikt i desetljeća sustavne šutnje.

Zato današnje dociranje o „antifašističkim vrijednostima“ bez jasne osude komunističkih zločina nije obrana slobode, nego besramna politička manipulacija. Drugarice i drugovi, bez imalo grižnje savjesti, ponovno javno prodaju istu staru jugoslavensku maglu.

Vižintinova politička glupost na Plovaniji

Gradonačelnik Buja Fabrizio Vižintin na Plovaniji je izjavio kako su „antifašističke vrijednosti i tekovine Narodnooslobodilačke borbe jedan od temelja suvremene Hrvatske i Europe“. To nije samo politički neodgovorno, nego i povijesno opasno pojednostavljivanje.

Tekovine Narodnooslobodilačke borbe bile su temelj komunističke Jugoslavije, a ne slobodne i demokratske Republike Hrvatske. Suvremenu Hrvatsku nisu stvorili partijski komiteti 1945., nego hrvatski branitelji u Domovinskom ratu, kada su obranili državu od velikosrpske agresije i JNA, vojske koja je bila nasljednica jugoslavenskog komunističkog sustava.

Hrvatska nije Jugoslavija. Jugoslavije više nema. Propala je, a s njom je trebala propasti i njezina zločinačka politička mitologija.

NOB nije temelj Europe

Jugoslavenski antifašizam ne može se predstavljati kao temelj Europe. Nakon Drugog svjetskog rata zapadna Europa nastavila je živjeti demokraciju, višestranačje, slobodu govora i pravnu državu, dok je Jugoslavija nastavila živjeti diktaturu, teror i odmazdu.

U Jugoslaviji nije vladao antifašizam, nego zločinački komunistički totalitarizam. Fašizam, nacizam i komunizam razlikovali su se po ideološkim oznakama, ali su u praksi dijelili iste metode: jednoumlje, progone, likvidacije, logore, oduzimanje slobode i gaženje ljudskog dostojanstva.

Fašizam i nacizam ubijali su na temelju rase i nacije, komunizam na temelju ideologije i klasne „podobnosti“. Rezultat je isti: čovjek bez prava, bez slobode i bez dostojanstva.

„Oslobodili“ narod od imovine

Komunistički režim nije donio slobodu. On je narod masovno „oslobodio“ od privatne imovine, obiteljskih kuća, zemlje, poslovnih prostora i dostojanstva. U domove progonjenih i opljačkanih useljavali su se „zaslužni“ drugovi i drugarice, stvarajući crvenu buržoaziju, sve pod parolom naroda i revolucije.

To nije sloboda. To je pljačka ozakonjena ideologijom.

Pravi istarski antifašisti bili su narodnjaci, svećenici i seljaci Proštine

Kada predsjednica Saveza udruga antifašista Istarske županije Ada Damjanac govori da su Istrani među prvima prepoznali pogubnost fašizma i suprotstavili mu se jer su željeli živjeti slobodno, na svom jeziku i na svojoj zemlji, tada treba reći cijelu istinu.

Prvi koji su se u Istri stvarno suprotstavili fašizmu bili su seljaci Proštine u Proštinskoj buni, koja je počela početkom veljače 1921., a ugušena je 5. travnja 1921. To je bio narodni, hrvatski, istarski otpor fašističkom teroru i talijanizaciji.

Istarski svećenici, narodnjaci i hrvatski puk bili su istinski antifašisti. Oni su čuvali hrvatski jezik, identitet i vjeru istarskih Hrvata u vremenu Mussolinijeva fašističkog nasilja. Oni nisu čekali Titove komitete da im objasne što je sloboda.

IDS i dvojezičnost – zaštita manjine ili poniženje hrvatske većine?

A što je napravio vladajući IDS?

Pod krinkom tolerancije i „suživota“ pretvorio je dvojezičnost u politički model u kojem hrvatska većina često mora dokazivati vlastitu ravnopravnost u vlastitoj zemlji. Nitko razuman ne osporava prava talijanske nacionalne manjine, njezin jezik, kulturu i identitet. Ali problem nastaje kada se manjinska prava pretvore u politički instrument dominacije nad hrvatskom većinom.

Ako se u dvojezičnim jedinicama lokalne samouprave bez znanja talijanskog jezika teško može kandidirati ili zaposliti na određena radna mjesta, onda se mora postaviti pitanje: je li to ravnopravnost ili diskriminacija Hrvata u Istri?

Ono što Mussolini nije uspio fašističkim terorom, IDS je u dijelu javnog prostora proveo političkim nametanjem. To nije antifašizam. To je ideološka obmana.

Anteo Milos upozorava na totalitarizam, ali šuti o komunističkom totalitarizmu

Saborski zastupnik IDS-a Anteo Milos čestitao je okupljenima Dan antifašističke borbe i upozorio na potrebu odlučnog suprotstavljanja pokušajima „rehabilitacije totalitarnih ideologija i govoru mržnje“.

Lijepo zvuči. Ali licemjerno je govoriti o totalitarizmu, a prešutjeti Titov totalitarizam. Upravo se pod parolom antifašizma s Titovom slikom rehabilitira jugoslavenski komunizam, NOB bez odgovornosti i JNA kao simbol režima koji je 1991. ponovno krenuo protiv Hrvatske.

Ne može se biti protiv totalitarizma selektivno. Tko osuđuje fašizam i nacizam, mora osuditi i komunizam.

Boris Miletić i floskula o „pravoj strani povijesti“

Boris Miletić naglasio je da su se ljudi kojih se danas prisjećamo znali svrstati na „pravu stranu povijesti“.

To je jedna od najistrošenijih ljevičarskih floskula. Povijest nije moralni sudac koji se savija prema nečijem političkom programu. Povijest kao znanost nastoji utvrditi što se dogodilo, zašto se dogodilo i kakve su bile posljedice. Ona ne služi za partijsko etiketiranje živih i mrtvih.

Pobjednici često pišu povijest, ali pobjeda ne briše zločin. Komunisti su 1945. bili na pobjedničkoj strani protiv nacizma, ali su nakon toga počinili masovne zločine nad ratnim zarobljenicima, civilima, svećenicima, političkim protivnicima i „nepodobnima“.

Zločin je zločin, bez obzira na to je li počinjen pod crnom, smeđom ili crvenom zastavom.

Sloboda, demokracija i ljudsko dostojanstvo nisu postojali u Titovoj Jugoslaviji

Boris Miletić govori o slobodi, demokraciji, poštivanju različitosti i ljudskom dostojanstvu kao univerzalnim vrijednostima. To doista jesu vrijednosti demokracije. Ali to nisu bile vrijednosti Titove Jugoslavije.

U Titovoj Jugoslaviji nije bilo slobode govora. Postojao je verbalni delikt.

Nije bilo političkog pluralizma. Postojala je jedna Partija.

Nije bilo istinske slobode medija. Postojala je cenzura.

Nije bilo pravde za žrtve. Postojao je zavjet šutnje.

Nije bilo ljudskog dostojanstva za one koje su OZNA, KNOJ, Udba, milicija i partijski aparat označili kao neprijatelje.

Ljude se odvodilo noću, bez suda i presude. Bacalo ih se u jame. Obiteljima se desetljećima nije smjelo reći gdje su završili njihovi najmiliji.

Antun Milovan – zaboravljena žrtva „antifašizma“

Među žrtvama komunističkog nasilja bio je i Antun Milovan, istarski narodnjak, istaknuti antifašist, suradnik mons. Bože Milanovića i rođak blaženog Miroslava Bulešića. Bio je čovjek zaslužan za očuvanje hrvatskog identiteta Istre.

Odveden je u ožujku 1945. i bačen u nepoznatu jamu. Njegova obitelj godinama je proganjana. Takva je bila komunistička „pravda“: najprije ubiti čovjeka, zatim ušutkati obitelj.

Francesco Bonifacio – svećenik koji je nestao u šutnji

Mladi istarski svećenik, Talijan, blaženi Francesco Bonifacio, odveden je i ubijen 11. rujna 1946. I oko njegove smrti ostao je isti obrazac: zavjet šutnje, skrivanje odgovornosti i bijeg od kazne.

To je lice jugoslavenskog „antifašizma“ o kojem drugarice i drugovi nikada ne žele govoriti.

Miroslav Bulešić – krvavi dokaz komunističke mržnje prema Crkvi

Blaženi Miroslav Bulešić zaklan je 24. kolovoza 1947. u hodniku župnog dvora u Lanišću. Godinama su se, prema svjedočanstvima, vidjeli tragovi krvi po zidovima.

Stvarni krivci i sudionici nasilja nisu kažnjeni kao ubojice u skladu s težinom zločina, nego se pravosudni postupak pretvorio u političku predstavu. Laniški župnik Stjepan Cek, umjesto da bude zaštićen kao žrtva nasilja, završio je u zatvoru.

To je bila komunistička pravda: žrtvu pretvoriti u krivca, a zločince zaštititi političkom šutnjom.

Fojbe i istarske jame

U Istri se ne može govoriti o antifašizmu, a šutjeti o fojbama. Prema navodima koje donosi izvorni tekst, oko 5.000 ljudi bačeno je u jame i fojbe diljem Istre, među kojima se spominju Siročica, Bršljanovica, Cerovica, Jama Golji, rudnik Tupljak i Golubinčina.

Talijanski povjesničar Fulvio Salimbeni u knjižici „Jame su povijesni problem“ za hrvatsku Istru, odnosno Istarsku županiju, navodi 24 jame u koje su partizani bacali žrtve.

I zato pitanje glasi: gdje je tu sloboda? Gdje je tu ljudsko dostojanstvo? Gdje je tu antifašizam?

Europski parlament osudio je i komunizam

Ovo nije pitanje osobnog dojma. Europski parlament je 19. rujna 2019. u Rezoluciji o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe podsjetio da su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću.

Europska demokracija ne traži rehabilitaciju Tita. Ona traži osudu svih totalitarizama.

Hrvatski martirologij kao optužnica komunizmu

Kakav je to „antifašizam“ bio prema Hrvatima, vidi se i iz brojke od 664 ubijene crkvene osobe, koju je don Ante Baković godinama dokumentirao u knjizi „Hrvatski martirologij XX. stoljeća“. Sedamnaest godina skupljao je dokumente i svjedočanstva o pojedinačnim žrtvama.

To nisu apstraktne brojke. To su imena. To su obitelji. To su biografije. To su ljudi ubijeni jer su bili vjernici, svećenici, redovnici, narodnjaci, Hrvati ili jednostavno nepodobni komunističkom režimu.

Jazovka – potpis istog zločinačkog sustava

Jama Jazovka samo je jedan od simbola komunističkog zločina. Ona pripada istom obrascu zločina kao Tezno, Macelj, Daksa, Huda jama i brojna druga stratišta. Ratne zarobljenike, ranjenike, civile i politički označene „neprijatelje“ ubijalo se bez suda i presude.

Zločine i „čišćenje terena“ provodile su strukture poput OZNA-e i KNOJ-a. To nije bio kaos rata, nego sustav. To nije bio incident, nego politika.

Nakon svega toga govoriti o antifašizmu iznad Titove slike znači podržavati zločinački simbol i ponižavati žrtve.

IDS-ovo jugoslavenstvo kao političko nasilje nad hrvatskom Istrom

Trideset i četiri godine nakon međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, nametanje jugoslavenske prošlosti u Istri postalo je političko nasilje nad hrvatskim narodom. IDS i slični politički krugovi stalno govore o toleranciji, suživotu i slobodi, ali se istodobno uporno vraćaju simbolima države koje više nema.

Bratstvo i jedinstvo je mrtvo.

Jugoslavija je mrtva.

Ali politička nostalgija za njom i dalje se pokušava prodavati kao „antifašizam“.

„Partizani hvala vam“ – na čemu?

U Puli je u toj ljevičarskoj histeriji osvanuo transparent „Partizani hvala vam“, koji je izazvao raspravu.

Na čemu im hvala?

Na borbi protiv fašizma? O tome se može razgovarati.

Ali na poratnim likvidacijama? Na fojbama? Na Jazovki? Na Macelju? Na progonu svećenika? Na oduzetoj imovini? Na verbalnom deliktu? Na desetljećima šutnje? Na tome sigurno nema i ne može biti zahvalnosti.

Ako se želi reći „hvala“ onima koji su se borili protiv fašizma, tada se mora reći i „oprostite“ svima koje je komunistički režim ubio, opljačkao, progonio i ušutkao.

Zaključak: antifašizam bez istine je laž

Antifašizam bez osude komunizma nije antifašizam. To je politička maska.

Sloboda, demokracija, poštivanje različitosti i ljudsko dostojanstvo ne mogu se braniti Titovom slikom. Ne mogu se braniti šutnjom o jamama. Ne mogu se braniti prešućivanjem žrtava. Ne mogu se braniti rehabilitacijom jugoslavenskog totalitarizma.

Hrvatska mora pamtiti fašističke zločine. Mora pamtiti nacističke zločine. Ali jednako tako mora pamtiti i komunističke zločine.

Zločin je zločin, ma tko ga počinio i ma kojom ga ideologijom opravdavao.

Zato govoriti o antifašizmu iznad Titove slike nije obrana antifašizma. To je uvreda žrtvama, podrška zločinačkom nasljeđu i političko nasilje nad istinom.