HDZ odbio povećanje mirovina braniteljima koji su nastavili raditi. Zašto se ova nepravda godinama prešućuje?

Još sam prije nekoliko godina upozoravao na neobičan paradoks hrvatskog mirovinskog sustava kada je riječ o braniteljima. Tada nije bilo previše interesa ni javnosti ni politike, a još manje braniteljskih udruga koje inače vrlo glasno reagiraju kada su u pitanju prava hrvatskih branitelja. Danas, nakon što je HDZ-ova većina odbila prijedlog Možemo za povećanje mirovina braniteljima koji su nakon rata nastavili raditi, čini mi se da je vrijeme da se o tome ponovno progovori.

Jer bez obzira na to što netko mislio o Možemo, HDZ-u ili bilo kojoj drugoj stranci, ostaje činjenica da postoji skupina hrvatskih branitelja koja se s pravom može osjećati zakinutom.

Riječ je o ljudima koji su sudjelovali u obrani Hrvatske, a nakon rata vratili se svojim poslovima, nastavili raditi, uplaćivati doprinose i graditi život kao i milijuni drugih građana. Nisu tražili prijevremeni odlazak u mirovinu, nisu napustili tržište rada, nego su desetljećima punili državni proračun i mirovinski sustav.

Danas upravo ti ljudi često primaju osjetno niže mirovine od dijela braniteljske populacije koja je pravo ostvarila prema posebnim propisima.

Prema podacima HZMO-a, više od 68 tisuća branitelja koji su mirovinu ostvarili iz rada prima prosječno oko 645 eura, uz više od 31 godinu staža. Istodobno, oko 72 tisuće branitelja koji su mirovinu ostvarili prema Zakonu o hrvatskim braniteljima prima prosječno više od 1.400 eura, uz manje od 19 godina staža.

Naravno da iza tih brojki postoje različite životne okolnosti. Nisu svi slučajevi isti i bilo bi nepošteno svoditi cijelu raspravu na puku matematiku. No jednako je nepošteno praviti se da problem ne postoji.

Jer kakvu poruku šaljemo?

Da se rad isplati? Da se trud isplati? Da se doprinos društvu isplati?

Ako je tako, zašto su upravo branitelji koji su nakon rata nastavili raditi danas često u lošijem položaju od onih koji su ranije ostvarili pravo na mirovinu?

To nije pitanje ideologije. To nije pitanje lijevih i desnih. To nije pitanje HDZ-a ili Možemo.

To je pitanje elementarne pravednosti.

Zato mi je posebno zanimljivo što je inicijativa za ispravljanje te neravnoteže došla upravo od Možemo, stranke koju dio braniteljske javnosti često doživljava kao političkog protivnika. Istovremeno, HDZ, koji desetljećima gradi politički identitet na zaštiti branitelja, odlučio je prijedlog odbiti.

Možda HDZ ima argumente. Možda predloženi model nije bio idealan. Možda bi trebalo pronaći drukčije rješenje. Sve je to legitimno.

Ali ono što nije legitimno jest ignorirati problem.

Jer problem postoji.

Ne treba biti stručnjak za mirovinski sustav da bi se postavilo jednostavno pitanje: kako je moguće da čovjek koji je branio Hrvatsku, a potom radio više od tri desetljeća, danas prima mirovinu koja je često tek nešto viša od prosjeka ili čak ispod njega?

I zašto se o tome tako malo govori?

Možda zato što ta skupina branitelja nikada nije bila glasna. Možda zato što su ti ljudi nakon rata jednostavno nastavili živjeti, raditi i brinuti se za svoje obitelji. Možda zato što nisu organizirali prosvjede ni tražili posebnu pozornost.

No upravo zato zaslužuju da ih se čuje.

Ne tvrdim da treba rušiti postojeća prava bilo kome. Ne tvrdim ni da su svi prijedlozi dobri samo zato što dolaze iz oporbe. Ali tvrdim da država mora pronaći način da ispravi očite nelogičnosti koje je sama stvorila.

Jer ako se desetljećima ponavlja da se rad mora isplatiti, onda bi branitelji koji su nakon rata nastavili raditi trebali biti najbolji dokaz te politike.

U suprotnom ostaje gorak dojam da u Hrvatskoj ponekad vrijedi obrnuto pravilo – da se godine rada, staž i doprinosi ne cijene onoliko koliko bi trebali.

A to nije nepravda samo prema tim braniteljima.

To je loša poruka svima koji još uvijek vjeruju da se rad i odgovornost na kraju isplate.

P.S. O ovoj sam temi proteklih mjeseci objavio nekoliko članaka, prateći cijeli put predloženih zakonskih izmjena – od samog upućivanja prijedloga u saborsku proceduru, preko rasprava na saborskim odborima, pa sve do plenarne rasprave i konačnog glasovanja u Hrvatskom saboru.

Posebno su zanimljive bile rasprave koje su se razvijale ispod tih tekstova. Najglasniji protivnici predloženih izmjena često su bili upravo oni branitelji koji već danas ostvaruju mirovine od 1.200 eura, a nerijetko i znatno više, iako se predložene izmjene na njih uopće ne odnose.

To je legitimno pravo svakoga, ali pritom se često zanemaruje jedna važna činjenica. Prijedlog izmjena Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji ne zadire ni u jedno postojeće pravo hrvatskih branitelja, niti bilo kome smanjuje postojeću mirovinu. Njegova je svrha isključivo pokušaj uspostavljanja pravednijeg odnosa unutar braniteljske populacije kroz povećanje mirovina onim braniteljima koji su nakon sudjelovanja u Domovinskom ratu ostali na tržištu rada, nastavili raditi i u mirovinu otišli iz radnog odnosa.

Istodobno, predlagatelji su predvidjeli i izmjene za branitelje čije se mirovine određuju prema propisima koji vrijede za djelatne vojne osobe, policijske službenike i druge ovlaštene službene osobe. Konkretno, predloženo je ukidanje postojećeg ograničenja zbog kojeg se, ovisno o visini mirovine, dijelu korisnika umanjuje iznos koji primaju.

Upravo zato teško mogu izbjeći pitanje koje se samo nameće: gdje je u svemu tome braniteljska solidarnost?

Ako predložene izmjene nikome ne oduzimaju stečena prava, ako ne smanjuju postojeće mirovine i ako nastoje poboljšati položaj onih branitelja koji danas primaju osjetno niže mirovine unatoč desetljećima rada i uplaćenih doprinosa, zašto je otpor toliko snažan?

Možda se oko modela može raspravljati. Možda postoje bolja rješenja. No teško je razumjeti protivljenje samoj ideji da se pomogne braniteljima koji su nakon rata nastavili raditi i koji danas žive od mirovina koje su često dvostruko manje od mirovina dijela njihovih suboraca.

Zato smatram da ova tema zaslužuje ozbiljnu i argumentiranu raspravu, a ne automatsko odbacivanje i podjele. Jer braniteljska solidarnost ne bi smjela vrijediti samo kada se štite vlastita prava, nego i onda kada treba razumjeti i položaj onih koji su u sustavu prošli lošije.

Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta Uredništva Portala Dnevnih Novosti već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora