Holjevac: ‘Slažem se da djecu treba upoznati s likom i djelom druga Tita. Samo ne u Kumrovcu već na Bleiburgu’

AUTOR: Marcel Holjevac/7dnevno/Dnevno.hr

Izgleda da ćemo gledati HDZ na vlasti dok smo živi. Nešto kao Srbi Vučića. Samo što to u Hrvatskoj nije uzrokovano demokratskim deficitom, jer su mediji ovdje uglavnom protiv vladajućih, kako je i običaj u demokracijama, za razliku od Srbije, gdje su Vučićev megafon. Ne, to je zato što će oporbu na idućim izborima predvoditi Siniša Hajdaš Dončić. Nije običaj u demokracijama da ista stranka formira Vladu četiri mandata zaredom, ali uz ovakvu oporbu, ne samo da je moguće, nego i vjerojatno. Predsjednik SDP-a potvrdio je da će oni i Možemo najesen potpisati koalicijski sporazum i poručio da sebe vidi kao budućeg premijera te da njegova stranka prema anketama vodi ispred HDZ-a. Tko će mu reći?

On je tom prilikom najavio Vladu koja će raditi na “promjeni političkog i ekonomskog modela”, a onda spomenuo i da će biti “sastavljena od stručnjaka”. Demagogija, glupost, ili neznanje?
Ako bi Vlada bila sastavljena od stručnjaka, a ne po stranačkom kriteriju, onda se prije svega postavlja pitanje – čemu uopće demokratski izbori? Tada bi bilo logično i da na njezinu čelu bude stručna, a ne stranačka osoba. Vrhunski manadžer, netko s velikim iskustvom i uspjesima u upravljanju velikim sustavima. Dakle, netko tko nije Siniša Hajdaš Dončić. Iako ima doktorat iz ekonomije, on je, uz ozbiljno potkapacitiranog Marasa, bio najnesposobniji ministar u najneuspješnijoj vladi koju je Hrvatska imala. Vladi kojoj je od svih ekonomskih pokazatelja rastao jedino javni dug, dok su plaće i BDP pune četiri godine čvsrto stajale na mjestu. I to unatoč svježem članstvu u EU-u te dostupnosti njezinih fondova, te izlasku svijeta iz recesije. O razmjerima nesposobnosti svjedoči i činjenica da je Hrvatska došla na Bloombergovu listu deset najgorih svjetskih ekonomija za 2015. godinu. Gori od nas bili su Chavezova Venezuela, Ciprasova Grčka, prezadužena Argentina, korumpirana Putinova Rusija, još korumpiraniji Lulin Brazil, dakle uglavnom države s prokomunističkim vladama ili one ovisne o cijenama nafte koje su tada jako pale.

“Hrvatska je među 10 ekonomija u svijetu s najmanjim rastom gospodarstva u 2015. godini”, pisao je Bloomberg i dodao kako je “u odnosu na kolovoz 2014. godine, javni dug veći za čak 16,3 milijardi kuna, što predstavlja rast od šest posto godišnje”. Kamate iznose oko milijardu kuna mjesečno, dodali su. A ja bih ovdje još dodao da je razlika u prosječnoj plaći između Slovenije i Hrvatske tada bila oko 40%, a sada je pala na 8%, s tim da je, prema nekim ekonomskim analizama, Hrvatska pretekla Sloveniju po kupovnoj moći jer su osnovni troškovi života u Sloveniji ipak nešto viši (najam stana je 41 posto skuplji u Ljubljani nego u Zagrebu, kvadrat je također skuplji oko 15 posto, kao i prijevoz, režije i usluge, dok su jeftiniji kafići, kozmetika i neke stvari u dućanima kao što su pivo i sokovi). Dakle, ni po jednom kriteriju Hajdaš Dončić ne bi bio kvalificiran voditi tehnokratsku, nestranačku, vladu stručnjaka. Ali, naravno, ima pravo voditi SDP-ovu stranačku vladu ako njegova stranka pobijedi na izborima. Samo onda to automatski više nije stručna vlada, nego izabrana.

Traži istragu: tko je olajava?

No, treba li nam uopće stručna vlada, umjesto stranačke? Treba li ikomu? Ne. Trenutno u svijetu ne postoji ni jedna takva vlada. Zadnje su dvije bile u Italiji i Rumunjskoj. Nestranačke, tehnokratske vlade, nešto su čemu se pribjegava u slučaju velikih političkih kriza i nemogućnosti formiranja Vlade regularnim putem, i u pravilu su vrlo kratkog vijeka. Takve krize u Hrvatskoj nema, iako je neki pokušavaju proizvesti. Vlade nisu sastavljene od stručnjaka jer je upravljanje državom politički proces donošenja odluka u skladu s voljom birača izraženom na izborima. Vlada odlučuje u kojem smjeru trebaju ići politike određenih resora poput zdravstva, obrane ili obrazovanja, o tome što su prioriteti i na što će se novac poreznih obveznika trošiti. Politika je vještina postizanja kompromisa i konsezusa. Neke odluke mogu biti ispravne s aspekta struke, ali politički neprihvatljive.

Na primjer, za ekonomiju bi bilo najbolje ukinuti sve vidove socijalnih transfera, ali to nije društveno prihvatljivo. S aspekta obrane, bilo bi dobro da se više novca usmjeri u kupnju aviona i tenkova. Obrazovna bi pak struka mogla reći da nećemo trošiti na oružje, nego na obrazovanje. A liječnici bi vjerojatno sve uložili u zdravstvo. Političari stoga moraju poštovati interese različitih društvenih skupina, i zato vođenje politike nije moguće prepustiti isključivo stručnjacima. Vlada po prirodi stvari nije stručno tijelo, niti to u demokraciji treba biti. Vlada je političko tijelo, njezini članovi nisu državni službenici, nego dužnosnici. Koja je inače svrha demokratskih izbora ako ćemo ministre birati po kriterijima struke?! Stručnjake se ne bira na izborima, na koje može izaći svatko, nego na natječaju s jasnim propozicijama. Dakle, toliko i toliko godina radnog iskustva na takvom i takvom mjestu, magisterij ili doktorat iz tog i tog područja. Mi možemo raspravljati bi li takav meritokratski sustav bio bolji od demokratskog, no samo teoretski.

Ono što je neosporno jest da se ministri ne smiju baviti stvarima iz domene struke, što nije jasno ni nekim zastupnicima, recimo Kati Peović, koja je nedavno pismom tražila od Božinovića da otvori istragu o tome tko je olajava preko interneta. Time bi Božinović teško prekršio zakon i sva demokratska pravila igre, čak i da zanemarimo da se takve stvari i ne gone po službenoj dužnosti nego samo po prijavi oštećenog. Ali otkad je komuniste briga za demokraciju i kad su to razumjeli kako funkcionira?

Želi povratak propalog modela

Što nas dovodi do drugog dijela Hajdaševe izjave. Što znači promjena političkog i ekonomskog modela? Kako je trenutni politički model u hrvatskoj višestranačka parlamentarna demokracija, a ekonomski model baziran na slobodnom poduzetništvu i trgovini, može se pretpostaviti da će, s obzirom na neskrivene simpatije ljevice u Hrvatskoj za jugoslavenski model, novi politički model biti diktatura i kult ličnosti, a ekonomski model socijalizam temeljen na gubitaškim javnim poduzećima s pet puta više zaposlenih od potrebnog i deset puta manjim učinkom od željenog, uništenju privatnog sektora i poduzetnika, i u konačnici ekonomije.

Profit je ionako zlo, nije u redu “da novac ide u privatne džepove”, bolje je da sve ide Vladi koja će onda odlučiti tko je dovoljno dobar i poslušan da nešto od tog “javnog” ode u njegov privatni džep. Inače, svaki novac uvijek u konačnici završava u privatnom džepu, pa i “javni”, jer se i njime nekog plaća. Isto vrijedi i za ekonomski model koji se pokazao vrlo uspješnim, koji je omogućio drugi najbrži rast (iza svima nedostižne Irske) u cijelom EU-u u posljednjih deset godina. On isto tako nije savršen niti to može biti, jer je i ekonomija, kao i politika, stvar kompromisa i političkih odluka i izbora. Hajdaš voli koristiti sintagmu “Plenkovićeva inflacija” i inzistirati na tome da je ona dvostruko veća od prosjeka EU-a, ali hrvatski BDP također raste više nego dvostruko brže od prosjeka Europske unije, dok mnoge članice poput Njemačke i Italije bilježe stagnaciju ili pad. Realni BDP, ne nominalni, dakle onaj kad se uračuna i inflacija.

Hrvatska u posljednjih desetak godina redovito drži poziciju u top tri zemlje EU-a s najvećim realnim skokom plaća na godišnjoj razini, uz bok Bugarskoj i Rumunjskoj. Dok u brojnim zapadnim ekonomijama plaće stagniraju ili jedva prate inflaciju, u Hrvatskoj je rast plaća za više nego dvostruko nadmašio inflaciju u posljednjih deset godina. Što to, dakle, fali postojećem političkom modelu, koji je posve normalna višestranačka demokracija? Ona ima svoje deficite, ali to ne znači da je sustav kao takav problem. Treba li nam politički model poput onog u Srbiji ili Rusiji, gdje su oporbenjaci neprijatelji, “ustaše” i “nacisti”? A na vlasti su “antifašisti”?

Može li HDZ ipak pasti?

Može, naravno. Ali ne zaslugom oporbe, naročito ne Hajdaša Dončića. Plenković se voli hvaliti ekonomskim uspjesima HDZ-a. Voli isticati da su se plaće u eurima udvostručile otkad je on na vlasti, da se javni dug gotovo prepolovio u odnosu na BDP, da je standard građana, naročito običnih radnika, viši nego ikad. Problem je što bogate države – što Hrvatska još nije, ali je na putu da to uskoro postane – u pravilu napuštaju politike koje su ih dovele do uspjeha, jer ljudi, što su bogatiji, to su nezadovoljniji onim što imaju. Pogledajte Švedsku ili Njemačku. Socijalista na zapadu ima najviše među gornjom srednjom klasom, onima netom ispod, ne 1 nego 0,01 posto najbogatijih, ne toliko zato što žele dati novac sirotinji (iako i time žele steći zasluge), nego zato što smatraju da bi oni bili najbogatiji kad ne bi bilo one šačice milijardera. Riječ je o pohlepi. Ne laju oni o redistribuciji bogatstva radi sela, nego radi sebe. Pogledajte New York, 384.500 dolarskih milijunaša i redom glasaju za imućnog komunista Mamdanija. Pogledajte Zagreb, što bogatija četvrt, više glasova za Tomaševića.

HDZ bi, paradoksalno, na izborima mogao postati žrtvom desetogodišnjeg brzog i krizom neprekinutog rasta. Poznato je da teška vremena stvaraju disciplinirane građane, dok produljena razdoblja mira, prosperiteta i obilja čine ljude obijesnima i arogantnima, što na kraju dovodi do propasti države blagostanja. Oskudice čine ljude marljivima, obilje razmaženima i umišljenima, naročito ako dođe naglo. Tada postaju nezadovoljni i smatraju da zaslužuju više, zavide bogatijima od sebe iako su i sami bogati, i skloni su dizati revolucije. Što, naravno, uvijek završi brzim povratkom u jad i bijedu. S druge strane, kad su ljudi tek iznad razine siromaštva, kad nisu gladni niti im nešto nedostaje, ali jasno osjećaju prijetnju neimaštine koja im puše za vratom, oni ostaju produktivni i ne žele mijenjati ništa jer ih je strah da će se vratiti u bijedu. To je jednostavno psihološka stvar. Kažu neki, dobar je strah komu ga je Bog dao. To je opazio još Machiavelli, pa je smatrao da je za stabilnost države najbolje da ona bude bogata, a građani skromni. Ako je država bogata, smatrao je, može izgraditi veličanstvenu javnu infrastrukturu, financirati moćnu vojsku i pobrinuti se za sigurnost.

Ja nisam sklon takvom stavu, smatram da oni koji stvaraju bogatstvo svojim znanjem, talentom i poduzetništvom imaju pravo to isto bogatstvo zadržati i odlučiti što će se njim, a ne ga predati državi. Jer, dati državi, uz golemu političku moć koju ionako ima, još i ogromnu financijsku moć, nešto je kao dati tinejdžeru ključeve sportskog automobila i bocu viskija. No Machiavelli je zacijelo ipak u pravu kad je riječ o psihološkom učinku bogaćenja građana, i Plenković i HDZ trebaju biti svjesni da brzi ekonomski rast nije nešto na čemu će građani HDZ-u biti zahvalni i birati ga ponovo. Naprotiv, krivit će ih što nemaju još više, naročito ako susjed ima malo bolji auto. Neće biti sretni što smo po kupovnoj moći dostigli čak i nedavno nedostižnu Sloveniju, nego će ih kriviti i psovati im majku jer se u Švicarskoj živi puno bolje. I to je normalno, iako iracionalno. Ali, psihologija gomile nikad nije bila racionalna. Naprotiv, nju karakteriziraju impulzivnost, razdražljivost i potpuni izostanak zdravog razuma. Nada za HDZ jedino je u tome što oporbu vodi ozbiljno potkapacitirana osoba lišena tragova karizme.

Tito ponovno među pionirima

Bijesni ekstremisti su iz školskog programa izbacili izlet u Kumrovec. Što je sljedeće, teorija evolucije? Da, to je stvarno naslov iz novina. Dakle, ako niste štovatelj lika i djela neumrlog maršala i ne želite da se vašoj djeci ispire mozak, vi ste bijesni ekstremist. A ako ste protiv toga da se djecu u školi uči Kardeljevoj teoriji samoupravljanja, onda ste valjda ravnozemljaš? Nadalje se u tekstu problematizira što je “sustav to dopustio”: dakle, ne to što je dopušteno djeci nametati kult ličnosti, nego što je roditeljima dopušteno buniti se protiv toga!!! A sve je začinjeno ljigavim cmoljenjem nad time kako su jadna dječica ostala uskraćena za najveće veselje u životu, za školski izlet. “Uskratiti vlastitoj djeci radost takvog doživljaja poseban je oblik okrutnosti. Uskratiti ga iz političkih razloga nešto je što jednostavno ostavlja bez riječi.”

No, slažem se da djecu svakako treba upoznati s likom i djelom najvećeg sina. Samo ne u Kumrovcu, nego na Bleiburgu. Ili na Golom otoku. Može i iznad bilo koje od bezbroj masovnih grobnica, od Hude jame preko Brezovice, Dubrave, do centra Zagreba. Djeca o Paveliću i NDH uče u Jasenovcu, a ne kraj grobnice u Madridu, i nitko se ne buni što ih onamo škole ne vode “iz političkih razloga”. I to je u redu. Isto bi tako trebala učiti o Titu, jer ne postoje dobri i loši diktatori, dobri i loši masovni ubojice, dobri i loši zločinci. Djeci tijekom školovanja treba dati jasan vrijednosni sustav, koji ne uključuje takve poput Tita, koji su vladali nedemokratski, služeći se nasiljem i tajnom policijom.

Živimo u demokraciji i apsolutno je nedopustivo djeci nametati kult ličnosti. Ni u Rusiji više ne vode djecu na Staljinov grob, niti tko čuva spomen na njega. U Albaniji je Enver Hoxha u udžbenicima prikazan kao ono što je bio, diktator i tiranin, a ne kao “antifašist”, isto tako i Ceausescu u Rumunjskoj. Poljaci danas uče djecu da je Jaruzelski bio simbol totalitarnog režima i izdajica koji je zemlju izručio sovjetima. Nijemci uče da je Honecker bio masovni ubojica osuđen za zločine protiv čovječnosti. Jedino su kod nas takvi monstrumi još “antifašisti”, a partizanluk “temelj države”. Da, ali Jugoslavije, ne Hrvatske. A ako je nekomu u školi do organiziranja izleta u Zagorje, gledajte, postoji Veliko Trgovišće pokraj Kumrovca, gdje je rođen prvi predsjednik slobodne, demokratske i neovisne Hrvatske.

Teško hrvatsko pitanje u BiH

Odnos Hrvatske prema Hrvatima u BiH prilično je ambivalentan. Jugoljevica ih ne podnosi i ne želi ih u Hrvatskoj, a ni u BiH, koju smatraju ekskluzivno “bošnjačkom državom”, iako ona to nije. Kao što ni Švicarska nije država Nijemaca, iako ih je oko polovice, koliko i Bošnjaka u BiH. Oni bi najradije da se Hrvati isele iz BiH, ali ne bi da dođu Hrvatsku. U biti, oni bi unitarnu BiH bez Srpske, a pogotovo bez bilo čega što sliči nekakvoj hrvatskoj jedinici. Eklatantan je primjer takvog stava Tvrtko Jakovina. On je za ideje u ovog tjedna predstavljenoj deklaraciji DP-a rekao da, citiram, “jedino mogu izazvati iritaciju najbrojnijeg naroda u BiH i davati vrlo lažne nade tamošnjim Hrvatima”.

Postavlja se pitanje zašto Jakovinu zabrinjava to hoće li nečije traženje ravnopravnosti smetati “većinskom narodu”, a da Hrvati kao zajednica nisu ravnopravni ostalima u BiH, valjda je jasno svima. I to u svijetu u kojem su prava manjina itekako prihvaćena i bitna, i na kojima ionako ponajviše inzistira ljevica. I što je to uopće “većinski narod” u kontekstu BiH, koja je država triju konstitutivnih naroda, a ne većinskog i dvaju manjinskih? No, da, što to tako strašno piše u deklaraciji koja je dočekana na nož i u Sarajevu i u nekim krugovima u Hrvatskoj, a s velikom skepsom u HDZ-u? U osnovi, zagovaraju se promjene koje će spriječiti prevare, odnosno to da Bošnjaci Hrvatima biraju njihova člana Predsjedništva. Riječ je o tipičnoj bizantiskoj muljaži najgore vrste, ciničnoj i podloj, kojoj ne bi smjelo biti mjesta u civiliziranom svijetu ni u državi koja je kandidat za EU. Kada je predsjednik DP-a Ivan Penava medijima poslao prvu verziju dokumenta bez prethodne konzultacije s HDZ-om, Plenković je inicijativu žestoko napao, da bi nakon nekoliko dana ipak nastupio pomirljivije i dao ministru Grliću Radmanu u zadatak da usuglasi tekst s onim što HDZ smatra prihvatljivim.

Dakle, drama je izbjegnuta, ali osnovni problem, asimetrični Daytonski model, ostaje. Valja otvoreno reći, taj je model bio rezultat nužde i ratnog trenutka, ali nikad nije predstavljao trajno rješenje ni za BiH niti za Hrvate u BiH. Svrha mu je bila osigurati kakav-takav mir, ne trajno funkcioniranje države. Dayton ne treba gledati dogmatski, niti svako spominjanje hrvatske jedinice kao herezu i korak prema raspadu BiH, nego ponajprije kao instrument osiguranja ravnopravnosti u uvjetima u kojima “većinski narod” tu činjenicu (da je većinski) itekako zloupotrebljava. I, da, Hrvatska ima moralnu, zakonsku i ustavnu obvezu brinuti se o interesima Hrvata u toj državi. Ne o BiH kao takvoj, to nije naša prva briga, nego baš o Hrvatima u njoj. Ta je obveza jasno definirana u članku 10. Ustava Republike Hrvatske, ali naši antifašisti Ustav uvijek čitaju samo onako kako njima odgovara, a inače im je zadnja briga.

Gay porn za cijelu obitelj

Gay soft porn predstava reklamirana kao obiteljska, na nevino nazvanom “Festivalu uličnih čarobnjaka”, digla je prašinu u Istri. Izvođači su koristili umjetna spolovila i simulirali seksualne radnje te homoseksualne odnose pred djecom, muškarci su ljubili muškarce, simulirali ejakulaciju bijelom pjenom te izvodili scenu porođaja u kojoj su lutke beba vađene iz međunožja glumca. Naravno, sve je to financirano javnim novcem. A onda dođe ministrica Obuljen i ispali kako “kultura nije alat za ekstremiste” (a sovjetske borbene u “Lisinskom” su – što?) i kako se “ušutkavanjem neistomišljenika kotrljamo u jednoumlje“. Ne, nego se puštanjem ekstremista da provode pedofilsku agendu pod firmom “prava LGBTQ zajednice” kotrljamo u pakao. Djeca nam neće oprostiti izručimo li ih takvima zbog kukavičluka da ćemo biti optuženi za zatucanost. Ne vidim zašto bi netko na takav način seksualizirao djecu, osim ako ne žudi seksualno za njima, kao što su osamdesetih zagovornici legalizacije pedofilije, tada vrlo organizirani i brojni, dobivali ogroman medijski prostor sa svojim basnama o “oslobađanju dječje seksualnosti koju sputavaju Crkva i roditeljska prisila”.

Direktorica TZ-a Općine Tar-Vabriga uputila je javnu ispriku roditeljima i djeci. Priznala je da dijelovi predstave Francuza nisu bili primjereni obiteljskom okruženju, no naglasila je kako Turistička zajednica nije sama birala izvođače, nego je to učinila pulska udruga “Čarobnjakov šešir”. Čak je i pravobraniteljica za djecu, koja inače žestoko reagira samo kad je riječ o djeci na Hodu za život, izdala priopćenje, doduše mlako, u kojem navodi kako “djeca u svakom trenutku moraju biti i zaštićena od informacija, sadržaja i prikaza koji su neprimjereni i/ili štetni za njihovu dobrobit i razvoj”. No pravi je skandal reakcija bijesne aktivistice koja je čelnica spomenute udruge, Irene Boljunčić, inače uhljebljene u gradskoj upravi Pazina, kao i francuskh izvođača. Potonji su “u šoku” zbog reakcija roditelja, pa su u pomoć zvali francusko veleposlanstvo! Pazite, oni su u šoku, ne djeca! Irena je tolerantno i demokratski sve koji su izrazili negodovanje optužila za “napad na LGBTQ zajednicu”, a Most, čiji je vijećnik stavio isječke predstave na društvene mreže, odlučila “prijaviti policiji zbog širenja mržnje i nasilja na društvenim mrežama”! Dakle, ako ste mislili da drskost, bezobrazluk i agresivnost aktivista imaju granice, nemaju. Skupina “uličnih umjetnika” pred djecom vadi seksualna pomagala i simulira ejakulaciju, dakle, radi nešto protuzakonito. Ljudi koji na to reagiraju optuženi su za mržnju i homofobiju! I, pazite, spočitavaju da nije dan “kontekst”, da su prikazani samo isječci, a ne sve!

Naravno, pa kome se to sranje gleda cijelo! Koriste se demagogijom i uzimaju ulogu žrtve koju netko ugnjetava, iako su oni ti koji ugnjetavaju sve oko sebe. Kao, djeca vide predstavu drukčije nego oni koji se bune, vide gumene bombone, a ne seksualni čin, a zli mostovci baš su taj dio s bombonima izostavili da bi im podvalili! Pa jesu, jer to s bombonima nije sporno! Osim ako i to nije ono, “dođi da ti čiko da bombone”, doslovno. Poruka je “mi ćemo raditi što nas volja, a ako se bunite, uništit ćemo vas”! Iskreno, ne vidim po čemu se bitnom takvi aktivisti razlikuju od nacista od prije devedeset godina. Samo su njima ugroženi uvijek i svagdje bili Nijemci, pa su u ime ugroženih okupirali Sudete, a kasnije i cijelu Europu, a ovdje imamo golu agresiju u ime ugroženih LGBTQ prava. Bilo bi vrijeme da se tom ludilu stane na kraj. Ako je predstava problematična zbog neprimjerenog sadržaja pred djecom, onda kritika tog čina nije homofobija, nego građanska obaveza da se prijavi kazneno djelo. A LGBTQ zajednica bi se trebala jasno ograditi od promotora pedofilije, u svom interesu.

** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stavove redakcije Portala Dnevnih Novosti