HRT i Dan antifašističke borbe: kada javni servis bira mitove, a ne hrvatsku istinu
Dok HTV1 u izravnom prijenosu daje prostor obilježavanju Dana antifašističke borbe, brojne obljetnice hrvatskih žrtava komunizma, Domovinskog rata i poratnih stratišta ostaju bez jednakog tretmana. To više nije samo pitanje programa, nego pitanje uređivačke politike i odnosa prema hrvatskoj povijesti

Provjerio sam dostupne podatke: u rasporedu HTV1 za 22. lipnja 2026. u 10:00 stoji “Dan antifašističke borbe, prijenos”, dok HRT vlastitim objavama taj datum veže uz Brezovicu i osnutak Prvog sisačkog partizanskog odreda.
HRT je javna ustanova čiji je osnivač Republika Hrvatska i financira se kao javni medijski servis, pa je pitanje uređivačkog prioriteta legitimno javno pitanje. (Zakon) Za kontrast sam koristio primjer Jazovke, o kojoj je i HRT pisao kao o jami iz koje su izvučeni posmrtni ostaci najmanje 814 žrtava, ali takva mjesta ne dobivaju isti simbolički tretman prijenosa na HTV1. (Hrvatska radiotelevizija)
HRT ili YUtel? Kad javna televizija bira Brezovicu, a prešućuje hrvatske rane
Hrvatska radiotelevizija još je jednom pokazala da nije problem samo u programu. Problem je u poruci. A poruka je jasna: za jedne datume ima mjesta na Prvom programu, za druge ima mjesta tek u fusnoti, kratkoj vijesti, prilogu bez daha ili potpunoj tišini.
HTV1 prenosi Dan antifašističke borbe. Prijenos, svečani ton, državnički kadar, protokol, vijenci, govori i pažljivo zapakirana povijesna lekcija. A kada treba jednakom snagom obilježiti hrvatske žrtve komunizma, Jazovku, Macelj, Križne putove, poratna stratišta, likvidacije bez suda, jame pune kostiju i obitelji koje desetljećima čekaju istinu — tada najednom nema iste televizijske gorljivosti.
Tada javni servis više nije toliko “javan”. Tada se uređivačka hrabrost izgubi. Tada nestane kamera.
HRT opet puše u isti rog
HRT se voli predstavljati kao javna, državna, nacionalna televizija. Ali javna televizija nije javna samo zato što građani plaćaju pristojbu. Javna televizija mora služiti javnosti, istini i hrvatskom narodu, a ne politički odabranim mitovima.
Kada HTV1 u izravnom prijenosu prenosi Dan antifašističke borbe, HRT ne prenosi samo događaj. HRT prenosi stav. Prenosi poruku što smatra temeljem hrvatske državnosti, a što smatra neugodnim viškom povijesti.
I tu nastaje problem.
Jer Hrvatska nije nastala u Brezovici. Hrvatska nije obranjena partizanskim mitovima. Hrvatska nije oslobođena crvenom petokrakom. Hrvatska je krvlju obranjena 1991. godine, u Vukovaru, Škabrnji, Pakracu, Sunji, Nuštru, na Banovini, u Dubrovniku, na svim crtama obrane gdje su hrvatski branitelji zaustavili velikosrpsku agresiju.
A upravo ti datumi, ti ljudi i ta mjesta često ne dobivaju isti tretman kakav dobivaju politički podobne obljetnice iz komunističkog kalendara.
Dan antifašističke borbe ili dan velikog povijesnog pranja?
O 22. lipnju može se govoriti i drukčije od službene mantre. Može se reći da je taj datum zakonski blagdan, ali i politički konstruiran simbol. Može se reći da se desetljećima od njega pokušava napraviti svetinja, dok se istodobno sustavno izbjegava govoriti o onome što je nakon “antifašizma” došlo: komunistička diktatura, jednoumlje, likvidacije, logori, oduzimanje imovine, zabrana hrvatske državotvorne misli i progon svih koji nisu pristajali na crvenu istinu.
Ako je antifašizam bio toliko čist, zašto se onda toliko bježi od komunističkih zločina?
Ako je 22. lipnja neupitan temelj slobode, zašto su nakon te “slobode” uslijedile Jazovka, Macelj, Huda Jama, Kočevski Rog, Bleiburg, Križni putovi i bezbrojne neobilježene jame?
Ako HRT ima vremena za prijenos Brezovice, zašto nema istu snagu, isti kadar i isti državni ton za hrvatske žrtve komunizma?
Jazovka nije manje važna od Brezovice
Jazovka nije rubna tema. Jazovka nije “desničarska opsesija”. Jazovka je rana hrvatskog naroda. Ondje nisu završili mitovi, nego ljudi. Ranjenici, medicinsko osoblje, civili, oni kojima nije bilo dopušteno ni suđenje, ni obrana, ni grob.
I baš tu se vidi licemjerje uređivačke politike.
Brezovica dobije prijenos. Jazovka dobije tišinu ili usputnu vijest. Jedni dobivaju državničku scenografiju, drugi hladan arhivski tretman. Jedni su “antifašistička baština”, drugi su neugodne kosti koje kvare jugoslavensku bajku.
To nije javni servis. To je selektivna povijest s nacionalnom frekvencijom.
HRT kao YUtel s hrvatskom pretplatom
HRT se, nažalost, u ovakvim trenucima ponaša kao YUtel s hrvatskom pretplatom. Formalno hrvatska televizija, a mentalno često zarobljena u starom sustavu. Kamera zna gdje treba stati. Mikrofon zna kome se daje. Komentar zna što treba naglasiti, a što prešutjeti.
Kada treba govoriti o “antifašizmu”, sve je svečano. Kada treba govoriti o komunističkom zločinu, odjednom se traži “kontekst”. Kada treba prenositi Brezovicu, to je državni interes. Kada treba pokazati jame i križne putove, tada se govori o “osjetljivim temama”.
Ne, gospodo s HRT-a. Osjetljiva tema nije razlog za šutnju. Osjetljiva tema je razlog za još veću odgovornost.
Hrvatska povijest nije švedski stol
Ne može HRT birati iz hrvatske povijesti samo ono što odgovara ideološkom ukusu uredničkih struktura. Ne može se hrvatskim građanima naplaćivati pristojba, a zatim im servirati povijest prema starom partijskom rasporedu.
Ako je HRT javni servis, onda mora jednako snažno govoriti o svim žrtvama. I o žrtvama fašizma. I o žrtvama nacizma. I o žrtvama komunizma. I o žrtvama velikosrpske agresije. Bez selekcije. Bez straha. Bez ideološke šminke.
Ali upravo tu HRT pada.
Jer nije problem što se prenosi Dan antifašističke borbe. Problem je što se ne vidi ista strast kada treba govoriti o hrvatskim ranama koje ne odgovaraju jugoslavenskoj mitologiji. Problem je što se jednoj povijesti daje crveni tepih, a drugoj podrum arhive.
Branitelji nisu ginuli za ovakvu televiziju
Hrvatski branitelji nisu ginuli da bi javna televizija u slobodnoj Hrvatskoj i dalje drhtala pred sjenom bivše države. Nisu ginuli da bi se komunistički narativi prenosili kao dogma, a hrvatske žrtve gurale u terminološki mrak.
Nisu ginuli za HRT koji će se ponašati kao da je 1991. bila fusnota, a 1941. vječna politička oltarna slika.
Hrvatska ima pravo na istinu. Hrvatski narod ima pravo na javnu televiziju koja neće glumiti neutralnost dok urednički bira stranu. A HRT ima obvezu prestati biti čuvar starih mitova i konačno postati ono za što se izdaje: hrvatski javni servis.
Jer dok HTV1 prenosi Brezovicu, a hrvatske jame ostaju u sjeni, poruka je jasna.
HRT nije samo prenio program.
HRT je još jednom pokazao u koji rog puše.
Izvor:PDN
Autor: Dražen Šemovčan Šeki



