INSTITUCIONALNI CIRKUS OKO PARIZA: Dok se svađaju oko protokola, zaboravljaju što je stvarna sigurnost Hrvatske

Dok se vode rasprave o tome tko je nadležan, tko je kome poslao dopis i tko će politički profitirati, meni se nameće jedno sasvim drugo pitanje: zar je to danas najveći sigurnosni problem Republike Hrvatske?

Po mom mišljenju nije.

Najviše me zabrinjava što se Hrvatska vojska ponovno uvlači u politički sukob koji s njom ne bi smio imati nikakve veze. Vojska mora ostati iznad dnevne politike. Generali ne bi smjeli biti prisiljeni birati između različitih političkih centara moći niti postajati pijuni u sukobima ega. Takve situacije dugoročno narušavaju autoritet institucije koja bi trebala biti jedna od rijetkih oko koje postoji nacionalni konsenzus.

No još je veći problem što ovakve teme potpuno zasjene ono o čemu bi se zapravo trebalo govoriti.

Može Hrvatska kupovati moderne borbene zrakoplove, oklopna vozila i ulagati u vojsku. To pozdravljam. Ali svaka ozbiljna obrambena politika počiva na nečemu mnogo jednostavnijem – na snažnom gospodarstvu, razvijenoj industriji, demografskoj stabilnosti i društvu koje ima ljude spremne graditi i braniti svoju državu.

Tu dolazimo do matematike od koje svi uporno okreću glavu.

Hrvatska desetljećima gubi stanovništvo. Mladi odlaze, sela se prazne, broj rođene djece pada, a tržište rada sve više ovisi o stranom radništvu. To nije ideološko pitanje nego statistička činjenica. A bez ljudi nema ni gospodarstva, ni vojske, ni dugoročne sigurnosti.

Jednako tako, gospodarstvo koje je u velikoj mjeri oslonjeno na turizam teško može biti temelj dugoročne geopolitičke ambicioznosti. Svaka ozbiljnija međunarodna ili regionalna kriza pokazuje koliko smo ranjivi kada prevelik dio prihoda ovisi o jednoj gospodarskoj grani.

Zbog toga mi ponekad djeluje da se Hrvatska puno lakše bavi velikim međunarodnim simbolima nego vlastitim unutarnjim problemima. Lakše je raspravljati o protokolu u Parizu nego o tome kako zaustaviti iseljavanje, povećati proizvodnju, osigurati energetsku otpornost ili stvoriti uvjete da mlade obitelji ostanu živjeti u Hrvatskoj.

Na kraju, ne mogu ne spomenuti generala Tihomira Kundida.

Bez obzira na to kako će završiti ova politička epizoda, nije dobro da načelnik Glavnog stožera bude doveden u situaciju u kojoj se u javnosti stvara dojam da mora birati između suprotstavljenih političkih tabora. Njegova odgovornost prije svega mora biti prema Hrvatskoj vojsci, njezinim pripadnicima i interesima Republike Hrvatske.

Možda upravo u toj priči leži najveća simbolika današnje Hrvatske.

Previše energije trošimo na institucionalna nadmudrivanja, protokole i političke predstave, a premalo na pitanja koja će određivati budućnost ove države za deset ili dvadeset godina.

Jer sigurnost države ne počinje na vojnoj paradi.

Ona počinje u rodilištima, tvornicama, školama, na poljima, u energetskim postrojenjima i u obiteljima koje odluče ostati živjeti u Hrvatskoj.

Sve dok to ne postane nacionalni prioritet, bojim se da će svaka rasprava o paradama, protokolima i političkim pobjedama ostati upravo ono što danas gledamo – dobro režirani institucionalni cirkus.

Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta Uredništva Portala Dnevnih Novosti već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora