Manipulacija Marseljezom: Partizanske pjesme nisu hrvatsko kulturno nasljeđe, nego pokušaj rehabilitacije Jugoslavije

Manipulacija Marseljezom: Partizanske pjesme nisu hrvatsko kulturno nasljeđe

Sam naslov članka intervjua na portalu Istra24, „Osporavati partizanske pjesme je isto kao osporavati Marseljezu!“, ukazuje na manipulaciju tipičnu za YU agitprop.

Novinar portala Istra24 Zoran Angeleski predstavlja Ednu Strenju kao heroinu nasuprot „desničarima“. Smiješno i jadno, jer taj Koncert partizanskih pjesama nije sukob „ljevice“ i „desnice“, nego negiranje hrvatske državotvornosti te veličanje Jugoslavije i zločinca Tita.

Partizanske pjesme nemaju nikakve veze s francuskom himnom. Prije svega, vremenski su nastale u razmaku od 150 godina.

„Jednako tako, ‘Marseljeza’, danas nacionalna himna Francuske, nastala je kao revolucionarna pjesma tijekom Francuske revolucije 1792. U svom izvornom kontekstu bila je poziv građanima da se suprotstave tiraniji i obrane slobodu, a tek je kasnije postala himna. Osporavati partizanske pjesme je isto kao osporavati Marseljezu!“, kaže Edna Strenja.

Što nije točno, već je čista manipulacija kasnijom upotrebom te pjesme!

„Marseljezu“ je skladao Claude Joseph Rouget de Lisle u noći s 25. na 26. travnja 1792. godine, tijekom objave rata Austriji u Strasbourgu. Prvobitno se zvala „Chant de guerre pour l’armée du Rhin“, tj. „Ratna pjesma Rajnske vojske“, i bila je posvećena grofu Nicolasu Luckneru, zapovjedniku i guverneru Strasbourga.

Dobila je ime 30. srpnja 1792. godine, jer se pjevala prilikom ulaska 500 dragovoljaca iz Marseillea u Pariz. Dana 14. srpnja 1795. „Marseljeza“ je proglašena državnom himnom Francuske.

Pjesma je izvorno posvećena zapovjedniku Rajnske vojske i, kao takva, kakvu i koju povezanost ima s partizanskim pjesmama koje su nastale od 1941. do 1945. godine? Nikakvu!

Služi kao opravdanje postojanja zbora Praksa. A zbor Praksa osnovan je, istine radi, kao reakcija tzv. antifašističke istarske „ljevičarske uzvišene intelektualne elite“ na „posprdan odnos spram partizanskih pjesama“ i „desni narativ“, piše novinar Angeleski.

Naravno da se posprdno odnosimo spram partizanskih pjesama, što je rezultat povijesnog konteksta.

„Partizanske pjesme ne možemo promatrati samo kao političke simbole. One su dio kulturne povijesti jednog pokreta koji je okupio različite narode, društvene skupine i pojedince u borbi protiv fašizma.“

Nije to bila samo borba protiv fašizma. To je bila socijalistička revolucija koja je otišla u „ropotarnicu povijesti“.

Ta usporedba služi tome da bi se dao značaj pokretu i socijalističkoj revoluciji koji su se od svog početnog revolucionarnog bunta pretvorili u masovni zločin, teror i diktaturu kako bi opstali.

Eto, to je ta manipulacija: sakrivanje zločinačkog karaktera NOB-a, pomnim sakrivanjem samih zločina, betonskim pregradama i ubijanjem svjedoka, kako se za zločine ne bi saznalo. Potenciranjem partizanskih pjesama briše se zločinački karakter Jugoslavije i Tita kao vođe tog pokreta.

Citiram ponovno Ednu Strenju:

„Kao voditeljica zbora koji već 12 godina njeguje takvu glazbenu baštinu, ne vidim u tim pjesmama razlog za podjele. Vidim priliku za razumijevanje povijesti, poštovanje iskustava prethodnih generacija i očuvanje kulturnog nasljeđa koje pripada svima nama.“

Upravo u toj rečenici je bit: taj dio kulturnog nasljeđa ne pripada svima nama!

Pripada samo sljednicima i štovateljima zločinca Tita i njegove Jugoslavije, nasuprot državi Hrvatskoj, koja je u Domovinskom ratu pobijedila tu Jugoslaviju.

Agresor na Hrvatsku i njegove partizanske pjesme nikako ne mogu biti hrvatsko kulturno nasljeđe. Upravo suprotno, to je namjerno smišljena provokacija, ponižavanje i pljuska u lice Hrvatima i državi Hrvatskoj od sljednika Titove Jugoslavije, SABA RH i stranke Možemo.

Protivna je ustavnom uređenju Republike Hrvatske, koja je Ustavnom odlukom Hrvatskog sabora od 8. listopada 1991. raskinula sve državno-pravne, gospodarske i kulturne sveze sa SFRJ.

Lili Benčik / Hrvatske pravice