Mladen Pavković: Dok se drže salonski govori, žrtve iz Jazovke i dalje vrište iz mraka
Hrvatska svake godine 22. lipnja svjedoči moralnom i civilizacijskom činu koji se rijetko viđa u svijetu. Istoga dana i u isto vrijeme, odvija se vrhunac našeg kolektivnog ludila i povijesne shizofrenije. Naime, dok se u šumi Brezovica, uz prigodne govore državnog vrha, čitanje i pjevanje partizanskih pjesama i režirani protokol, slavi Dan antifašističke borbe, stotinjak kilometara dalje, nad jamom Jazovka, obitelji žrtava u tišini oplakuju svoje mrtve, pa tako ispada da oni koji slave u Brezovici imaju ekskluzivno pravo na državu, dok oni koji plaču nad Jazovkom nemaju pravo ni na dostojanstvenu tugu. Ako se usudite glasno zapitati kako je moguće da država s toliko pompe slavi pokret koji je iza sebe ostavio masovne grobnice, automatski ćete dobiti etiketu. Proglasit će vas „nacionalistom“, „revizionistom“ ili „ustašom“. To je najjeftiniji i najkukavičkiji trik domaće politike: zalijepi etiketu na čelo živima kraj Jazovke, kako ne bi morao odgovarati za kosti koje leže pod zemljom, dok istovremeno u Brezovici držiš salonske govore o „europskim vrijednostima“.
Službena proslava u Brezovici već godinama pati od teškog oblika povijesne amnezije. Tamo se, uz izravni tv prijenos, državni govornici i predstavnici antifašističkih udruga penju na pozornicu kako bi mikrofon pretvorili u partijski pendrek. Slušati ih kako s ponosom govore o „oslobođenju“ iz 1945., dok svjesno i namjerno prešućuju da je to isto oslobođenje za tisuće ljudi značilo metak u potiljak bez suđenja, otimačinu i desetljeća jednopartijskog mraka, izaziva duboku mučninu. U Brezovici se namjerno žmiri na činjenicu da se uz tv kamere provodi čisti ljevičarski revizionizam. Tamo se pod pojmom antifašizma agresivno gura i amnestira jugoslavenski komunizam, dok se jame poput Jazovke ili one u Maceljskoj šumi sramotno proglašavaju „izoliranim incidentima“ ili „povijesnom nužnošću“.
Ono što se danas događa u Brezovici zapravo je nastavak politike koja je i stvorila Jazovku. Ne smije se zaboraviti da je ta jama punih 45 godina bila strogo čuvana tajna, skrivana iza betona, zemlje i prijetnji režimske tajne policije. Mještani Žumberka o kamionima i kricima iz 1945. smjeli su govoriti samo šapatom. Tek kada je speleolog Mladen Kuka u siječnju 1989. riskirao slobodu i u tajnosti se spustio u 40 metara duboki mrak, istina je probila komunističku cenzuru. No, iako su laži pobjednika tada pale, institucionalni zaborav traje i danas. Forenzički nalazi iz 2020., kada je iz jame Jazovka napokon ekshumirano najmanje 814 ljudskih bića, u lice su skresali istinu koju su pobjednici iz Brezovice desetljećima skrivali. Među kostima su pronađene štake, ortopedska pomagala, zavoji i žica. Ti dokazi ne lažu. Oni neoborivo potvrđuju da su iz zagrebačkih bolnica nasilno odvođeni nepokretni ranjenici, bolesnici i medicinsko osoblje – uključujući časne sestre bolničarke – te hladnokrvno pobijeni na rubu jame, a neki su, da ne povjeruješ, u nju bačeni i živi.
Inzistiranje na tome da ubojstvo ranjenika u bolničkoj pidžami predstavlja tekovinu koja se slavi u Brezovici poraz je ljudskosti. Tko je i kada pobjednicima 1945. dao pravo da ljude bacaju u jame poput otpada? Odgovor je jasan: nitko i nikada. To nije bila pravda; to je bio čisti, brutalni državni teror. Činjenica da za ovaj zločin do danas nitko nije kazneno odgovarao predstavlja trajnu ljagu na hrvatskoj državi. Žrtva u jami nema političku stranu. Ranjenik, žena ili mladić od dvadeset godina bačeni u mrak Žumberka nisu ideološki pojmovi – oni su žrtve ratnog zločina. Oduzeti ljudima pravo da nad tim mjestom plaču i traže pravdu, dok država istovremeno stotinjak kilometara dalje veliča sustav koji je te ljude pobio, vrhunac je licemjerja.
Ako društvo opravdava ubojstvo bez suda samo zato što je ubojica nosio odoru pobjedničke vojske čiji se dan osnutka slavi u Brezovici, onda to društvo nema moralni kompas. Podjela na „naše“ i „njihove“ ubojice i žrtve drži Hrvatsku zarobljenom u 1945.. Sve dok se na državnoj razini ne uspostave isti kriteriji, 22. lipnja neće biti nikakav dan pobjede ili sjećanja. Bit će to tek spomenik našem vlastitom kukavičluku. Onoga dana kada hrvatska država počne jednako vrednovati svaku nevinu žrtvu i kada u Brezovici jasno osudi poratni teror, a žrtvama Jazovke prizna puni državni pijetet, tek tada ćemo izaći iz mraka. Do tada, u šumama ćemo slaviti selektivnu slobodu, a u jamama pokapati vlastitu ljudskost.
Međutim, još je strašnije da krici iz Jazovke i stotine drugih jama koje su partizani i komunisti predvođeni Josipom Brozom Titom napunili nevinim Hrvatima ne dopiru do onih koji su se 1945, pa nadalje osvećivali svima koji nisu bili uz njih i nosili krvave zvijezde petokrake s kakvima su se ponosili srpski i ini krvnici u Vukovaru ili u Škabrnji.
Mladen Pavković
