Na pogubnost ideje "Velike Srbije" upozoravao je prije 158 godina srpski socijaldemokrat Svetozar Marković

 Vjerovali ili ne, i danas, nakon svega što se na jugoistoku Europe i prostorima bivše Jugoslavije događalo tijekom XX. stoljeća, postoje oni koji negiraju čak i samo postojanje velikosrpske ideologije ili ideje stvaranja "Velike Srbije". I nisu u pitanju samo srpski nacionalisti - koji iz razumljivih razloga žele prikriti vlastite prljave tragove i obmanuti što veći broj dobronamjernih i neobaviještenih ljudi - nego i naši domaći "dudeki" (a ima ih, nažalost, čak i među povjesničarima!?).

 Naravno, moglo bi se naširoko i nadugačko argumentirati ne samo postojanje, nego i destruktivno djelovanje velikosrpske ideologije čiji su učinci itekako vidljivi (sjetimo se samo posljednjih ratova na tlu bivše SFRJ) pa i prepoznatljivi kao konkretan politički koncept i danas (u vidu "srpskog sveta"), uz brojne izvore i citate iz programa samih ideologa i arhitekata budućeg "svesrpskog ujedinjenja", ali to su toliko poznate činjenice da ih gotovo nema smisla ponavljati.

 Možda je najbolje vratiti se u drugu polovicu XIX. stoljeća i vidjeti što je o "Velikoj Srbiji" mislio u svoje vrijeme ugledni intelektualac, političar, publicist, humanist i socijalist demokratskog usmjerenja, Svetozar Marković.

 O fenomenu velikosrpske ideje i njezinim pogubnim posljedicama kako na unutarnjem, tako i na vanjskom planu, on je pisao prije punih 158 godina - u članku "Velika Srbija" objavljenom u Petrogradu 1868. godine. Bilo je to njegovo javno razilaženje sa srpskim liberalima za koje je do tada vjerovao kako je njihova politika također utemeljena na opće-humanističkim civilizacijskim normama i načelima i lišena nacionalne mitomanije. Pored svega ostaloga što sadrži, ovaj je tekst značajan i po tomu što Marković u njemu jasno i bez okolišanja iznosi stav po kojem je upravo ideja "Velike Srbije" ono na čemu kreatori tako postavljenog nacionalnog programa grade jedinstvo naroda i nastoje ga uvući u katastrofu.

U spomenutom članku on piše:

 Politika 'Velike Srbije' ujedinjava po formi umne i materijalne sile srpskog naroda, a ustvari sve bi te sile bile sprečene i okovane. Narod bi izašao iz borbe za 'Veliku Srbiju' siromašniji i razoreniji no što je sada, a ostao bi opet okružen istim neprijateljima kojima je i sada okružen... .'Velika Srbija' morala bi kupovati prijateljstvo u neprijatelja ponižavanjem i žrtvovanjem interesa svog naroda, morala bi sve više i više trošiti na vojnu silu, sve više zavoditi centralizaciju sa svim 'dobrima' što ih ona donosi, sve više da opterećava narod raznim dacijama (po svoj prilici bilo bi i državnog duga), i ranije ili docnije takva politika morala bi završiti kakvom spoljašnjom ili unutrašnjom katastrofom. Srpski narod van Kneževine dobio bi vrlo malo, a narodu u Kneževini, u 'Velikoj Srbiji', bilo bi mnogo gore no što mu je sada u 'maloj Srbiji'.

 Zaključujući kako je geografski i etnički položaj srpskog naroda takav da je on već stoljećima "izdijeljen" i "izmiješan" s drugim narodima na jugoistoku Europe i Balkana, Marković ideju "srpskog jedinstva" promatra prije svega kao duhovno i kulturno jedinstvo, odnosno kao "prožetost celokupnog srpskog naroda opštečovečanskim načelom o politički slobodnom i ekonomski pravednom društvu, a ne kao državno jedinstvo". Naime, on je svjestan kako bi u tim uvjetima svaki pokušaj stvaranja srpske nacionalne države (pogotovu etnički čiste i centralističke) u isto vrijeme značio i sukob s narodima u okruženju. Zato ideji (svesrpske) nacionalne države (koja bi u slučaju "Velike Srbije" po naravi obuhvaćala sve teritorije u okruženju na kojima u značajnijem broju žive Srbi) pretpostavlja federaciju, odnosno savez srpskog naroda s drugima, ali nikako stvaranje jedinstvene nacionalne države.

 Evo kako to obrazlaže:

 Buduća srpska država ne može i ne treba da se osnuje na načelu narodnosti. Država osnovana na načelu narodnosti pretpostavlja zaokrugljene granice po narodnosti. A srpski narod nema ni geografskih ni etnografskih granica. On se meša na severo-istoku s Bugarima i Rumunima, na severo-zapadu sa Rumunima, Nemcima, Madžarima i Hrvatima, na jugo-zapadu sa Hrvatima i Talijanima, na jugo-istoku sa Arbanasima i Bugarima. Balkansko poluostrvo i njegove okolne oblasti mozaik su od malih naroda. Srpski narod je u sredini ovog mozaika. On se preliva i meša sa svima svojim susedima; često se udubljuje i pruža venac srpskih sela čak do središta koga susednog naroda, često susedni narod zadire do središta srpskog... Kad bi se buduća srpska država osnovala na načelu narodnosti, ona bi, neizbežno, morala od srpskog naroda da učini osvajački narod. Time bi nas posvadila sa susednim bratskim narodima. Prema tome srpska država morala bi da se pretvori u vojničku državu. Takva država davila bi sam srpski narod, sprečavala bi mu kulturni razvitak, gložila'bi se sa susednim narodima i naj posle bi od njih bila rastrgnuta i uništena, kao smetnja napretka i slobode balkanskih naroda. Nikada ne treba zaboraviti da napredak korača, da sloboda postaje opštečovečanska potreba svakog naroda. Po tome, dakle, samo one države mogu računati na dug opstanak, pravilan razvitak i usavršavanje, koje se osnuju na naprednijim načelima. U koliko se srpska nova država osnuje na naprednijim načelima u toliko će njen opstanak biti čvršći, à budućnost svetlija. Srpsku državu, osnovanu na načelu narodnosti, razlupaće brzo koračajući napredak svojim teškim stopalama. Nova srpska država ne može se osnovati ni na istorijskim pravima. Još samo fantaste i pusti zanesenjaci mogu sanjati o granicama Dušanove Carevine i pozivati se na istorijska prava. Mladom, čilom srpskom narodu nije potrebno prizivanje i pozivanje mrtvih. Život ne niče iz grobova. Nama nije potrebna apelata na mrtva istorijska prava. Srpski narod treba da se oslanja i apelira na mnogo čovečnija prava, na pravo svakoga naroda da živi, da se razvija i napreduje svestrano.

 (Izvor: Latinka Perović, Socijalistička misao u Srbiji u drugoj polovini 19. veka - predavanje na Filozofskom fakultetu u Ljubljani 17. svibnja 1990. godine; https://zgodovinskicasopis.si/zc/article/download/1419/1732; str. 430 - 433.; dijelove teksta istaknuo: Z. P.)

 Srbija je zemlja kojoj je pojam demokracije nepoznat - jer nikad u svojoj povijesti nije imala politički sustav ili vlast koji bi se mogli nazvati demokratskim. Države mogu imati formalno višestranačke sustave, parlament i (više ili manje) slobodne izbore, ali funkcionirati kao autokratske ili autoritarne društvene zajednice, što je nepobitna i u praksi dokazana istina.

 Što god je bilo napredno i progresivno, u Srbiji je oduvijek progonjeno i marginalizirano. Sudbine Save Mrkalja, Jovana Sterije Popovića, Radoja Domanovića, Branislava Nušića, Jovana Jovanovića Zmaja, Svetozara Markovića, Dimitrija Mite Cenića, Pere Todorovića, sestara Ninković (Anke i Milice), Vladimira Jovanovića, Jevrema Grujića, Milorada Popovića, Dimitrija Tucovića, Koste Novakovića i brojnih drugih intelektualaca koji su bili šikanirani, izopćeni iz društva, protjerivani iz Srbije, zatvarani (pa čak trpani i u duševne bolnice ili manastire - u kojima su mučeni i ponižavani do smrti) samo zbog svojih uvjerenja (izgovorene ili pisane riječi), rječito govore o tomu kako su bile prihvaćane slobodarske ideje u Srbiji XIX. i XX. stoljeća.

 Jednako tako, nakon pada komunizma u Europi, u Srbiji se nastavlja sličan proces progona svih koji ne prihvaćaju radikalni nacionalistički koncept, a neki od njih (poput Ivana Stambolića, Slavka Ćuruvije, Dade Vujasinović, Zorana Đinđića) bivaju i lišeni života.

Napredne i progresivne ideje ne prolaze niti u današnjoj Srbiji, jer nitko osim radikalnih nacionalista ne može dobiti izbore i osvojiti vlast.

 Na drugoj strani, u posljednjih 150 godina i više godina, svi koji su zastupali, provodili ili podržavali ideju "Velike Srbije" uvršteni su među "nacionalne heroje" (od najistaknutijih teoretičara velikosrpske ideologije, do državnika i duhovnika srpske crkve istoga usmjerenja ili notornih kriminalaca i masovnih ubojica presuđenih za genocid zbog masovnih zločina u ime "Velike Srbije"), poput: Save Tekelije, Dositeja Obradovića, Ilije Garašanina, Vuka Stefanovića Karadžića, Jovana Cvijića, Nikole Pašića, Stevana Moljevića, Nikolaja Velimirovića Žičkog, Vase Čubrilovića, Draže Mihailovića, Dobrice Ćosića, Vasilija Krestića, Amfilohija Radovića, Smilje Avramov, Slobodana Miloševića, Vojislava Šešelja, Vuka Draškovića, Ratka Mladića i brojnih drugih.

 Tvrditi danas kako velikosrpske ideologije nema, nije obična nebuloza. Iza svega se krije jasna nakana: učiniti bolesne velikosrpske ciljeve legitimnim i opravdanim, odnosno, dokazati kako srpski narod ima "prirodno pravo" ujediniti se - i to na štetu gotovo svih drugih naroda u okruženju, otimajući im zemlju. Pa zar i samo zagovaranje ekskluzivnih "prava" za bilo koju naciju i njezino stavljanje u položaj "povlaštene" i "izabrane" nije suštinski odmak od općeprihvaćenih humanističkih i civilizacijskih načela? Nije li to voda na mlin onima koji se pošto-poto trude dokazati kako je upravo njihov (i samo njihov!) narod "nad-rasa" kojoj je sve dopušteno - pa i osvajati, ubijati, progoniti i otimati tuđu zemlju? 

 Europa i svijet imaju iza sebe gorka iskustva brojnih ratova i dva svjetska oružana sukoba, ali čini se kako to nije bilo dovoljno da bismo iz svega izvukli odgovarajuće pouke. I danas se suočavamo s agresivnim režimima koji napadaju druge zemlje krijući se iza "ugroženosti" vlastitog naroda, uz masovna zlodjela i neviđenu destrukciju u ime "nacionalnog interesa". Kojim se to "nacionalnim interesom" mogu opravdati zločini genocida i etničkog čišćenja: deseci tisuća mrtvih i stotine tisuća ranjenih, milijuni protjeranih iz domova, posvemašnja barbarska devastacija gradova i sela, uništavanje gospodarskih resursa i infrastrukture, palež, pljačka, silovanja?

 Zašto pristajemo na svijet u kojem postoje povlaštenici koji su uvijek "jednakiji" od drugih? Ne nalažu li savjest i zdrav razum otpor svakog normalnog i dobronamjernog čovjeka bolesnim i destruktivnim idejama, neovisno o tomu od kuda dolazile i tko ih i u ime čega zastupao ili provodio?