Pupi, dosta je selektivne pravde: Hrvatska nije zaboravila Škabrnju, Vukovar i krvave tragove agresije

Pupovac o ratnim zločinima: moralna vertikala koja šuti kada bi morala govoriti, a govori kada bi morala prvo pogledati u vlastito političko dvorište

Milorad Pupovac na VIDA TV pozdravio je Milanovićevu odluku o oduzimanju odlikovanja Branimiru Glavašu, govoreći o moralu, zakonu i žrtvama. No prije nego što Pupovac dijeli lekcije Hrvatskoj, morao bi odgovoriti na pitanja koja ga prate desetljećima: Škabrnja, velikosrpska agresija, SDS, SDSS i politička selektivnost prema žrtvama Domovinskog rata.

Pupovac kao sudac hrvatske savjesti

Milorad Pupovac ponovno je nastupio kao moralni tumač Domovinskog rata. Ovoga puta na VIDA TV, komentirajući odluku predsjednika Zorana Milanovića da Branimiru Glavašu oduzme odlikovanja.

Na pitanje kako gleda na najnoviji potez predsjednika Republike, Pupovac je odgovorio kako „svaka drugačija odluka ne bi bila u skladu ni sa zakonom ni s moralnim vrijednostima“. Dodao je kako ljudi koji su počinili takva kaznena djela „ne mogu nositi odličja časti kakva dodjeljuje predsjednik Republike“.

Na prvu, zvuči kao principijelna izjava. Na drugu, kada se zna tko govori, zvuči kao politička predstava.

Jer kada Milorad Pupovac govori o moralnim vrijednostima, ratnim zločinima i pravdi, Hrvatska ima pravo pitati: odakle njemu moralna visina s koje dijeli presude samo jednoj strani?

Što Pupovac prešućuje kada govori o pravdi?

Pupovac u razgovoru kaže kako „još ima prevelik broj žrtava srpske nacionalnosti koji čekaju pravorijek pravde“. I nitko razuman ne može reći da svaka nevina žrtva, bez obzira na nacionalnost, ne zaslužuje pravdu.

Ali problem je u selektivnosti.

Gdje je Pupovčeva jednaka, jasna, glasna i nedvosmislena rečenica o hrvatskim civilima ubijenima u Škabrnji? Gdje je ista moralna oštrica kada se govori o Vukovaru, Lovasu, Voćinu, Saborskom, Baćinu, Ćelijama, Tovarniku, Dalju, Petrinji, Hrvatskoj Kostajnici i desecima drugih mjesta u kojima su hrvatski civili i branitelji bili meta velikosrpske agresije?

Gdje je Pupovčeva rečenica da je Domovinski rat bio pravedan, obrambeni i oslobodilački rat hrvatskog naroda?

Gdje je njegova jasna osuda velikosrpske ideologije bez „ali“, bez relativizacije, bez prebacivanja lopte na hrvatsku stranu?

Tu nastaje problem. Pupovac ne govori kao čovjek kojemu je pravda jednako važna za sve žrtve. On govori kao političar koji bira koje će žrtve staviti u prvi plan, a koje će ostaviti u sjeni.

Škabrnja kao pitanje koje Pupovac ne može preskočiti

Ako se već govori o ratnim zločinima, onda se ne može zaobići Škabrnja.

Škabrnja nije bila incident. Škabrnja nije bila „posljedica rata“. Škabrnja je simbol masakra, progona i etničkog čišćenja Hrvata. Tamo su ubijani civili, branitelji, starci, žene, ljudi koji nisu bili nikakva vojna prijetnja. Tamo je hrvatsko selo pretvoreno u mjesto užasa.

I upravo zato Pupovac nema pravo glumiti neutralnog arbitra dok o Škabrnji ne govori istom težinom kojom govori o zločinima nad Srbima.

Još više, Pupovca u javnom prostoru godinama prate pitanja o njegovoj obitelji i Domovinskom ratu. U javnim polemikama i medijskim istupima spominjala su se imena njegove braće, Vojislava i Mladena Pupovca, uz tvrdnje da su tijekom rata bili na strani agresorskih struktura. Posebno su se u javnosti pojavljivale tvrdnje vezane uz područje Škabrnje i Benkovca.

Ako su te tvrdnje netočne, Pupovac ih je morao davno, jasno i dokumentirano demantirati. Ako su točne, onda je njegova moralna pozicija za komentiranje ratnih zločina još problematičnija.

Jer nije isto kada o ratnim zločinima govori čovjek bez ikakvog tereta i kada o njima govori političar oko kojega se desetljećima vrte pitanja o političkom i obiteljskom okruženju iz vremena agresije na Hrvatsku.

SDSS ne može pobjeći od sjene SDS-a

Pupovac danas vodi SDSS, stranku koja se voli predstavljati kao moderna manjinska politička organizacija. Ali povijest se ne briše novim logotipom, novim statutom i europskim frazama.

SDSS je nastao u političkom prostoru istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema nakon rata i mirne reintegracije. To je prostor koji je prethodno bio okupiran, prostor iz kojega su Hrvati protjerivani, zatvarani, ubijani i ponižavani.

Pritom se godinama u javnosti postavlja pitanje kontinuiteta između SDS-a, ratnih struktura pobunjenih Srba i kasnijeg SDSS-a. I tu Pupovac ne može samo slegnuti ramenima.

Jer hrvatska javnost ima pravo pitati: tko su bili ljudi koji su stvarali političku infrastrukturu iz koje je poslije izrastao SDSS? Koliko je u toj političkoj strukturi bilo onih koji su bili dio pobune protiv Hrvatske? Koliko je bilo onih koji su nosili uniformu agresorske vojske, bili u paravojnim strukturama ili politički podržavali tzv. Krajinu?

Ako se godinama govori da je veliki dio članova SDSS-a došao iz ratnog i poratnog miljea pobunjenih Srba, onda Pupovac ne može držati lekcije Hrvatskoj bez suočavanja s tim nasljeđem.

Ne može se s jedne strane tražiti od Hrvatske da stalno kopa po vlastitim ranama, a s druge strane od SDSS-a nikada ne tražiti da položi račune o vlastitom političkom podrijetlu.

Goran Hadžić kao ime koje se ne smije zaboraviti

U priči o političkom nasljeđu srpske politike u Hrvatskoj ne može se zaobići ni ime Gorana Hadžića.

Hadžić je bio jedan od najistaknutijih političkih vođa pobunjenih Srba u Hrvatskoj, čovjek povezan s projektom tzv. Republike Srpske Krajine i strukturama koje su Hrvatsku htjele raskomadati. Bio je haaški optuženik za zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja, a postupak protiv njega prekinut je zbog njegove smrti.

To ime nije fusnota. To ime je simbol politike koja je razorila hrvatske gradove i sela, protjerivala Hrvate i ostavila masovne grobnice.

Zato je opravdano pitati Pupovca: koliko se SDSS jasno i bez zadrške odrekao političkog nasljeđa iz kojega su dolazili ljudi poput Hadžića? Koliko je puta Pupovac jasno rekao da su velikosrpska politika, pobuna protiv Hrvatske i tzv. Krajina bili zločinački politički projekt protiv Republike Hrvatske?

Ako nije, onda njegovo moraliziranje o Glavaševim odlikovanjima zvuči kao selektivna pravda, a ne kao princip.

Milanović, Glavaš i Pupovčevo zadovoljstvo

Pupovac je u razgovoru podsjetio da nije podržavao ni Milanovićevu raniju odluku kojom je Glavašu vratio odlikovanja. Sada, kaže, pozdravlja oduzimanje.

No zanimljivo je kako Pupovac uvijek pronađe mikrofon kada treba govoriti o hrvatskim krimenima. Tada je brz, jasan i moralno povišen. Ali kada treba govoriti o zločinima velikosrpske agresije, o etnički očišćenim hrvatskim selima, o ubijenim Hrvatima i o političkim korijenima vlastite stranke, tada nastupa magla.

To je ono što vrijeđa hrvatske branitelje i obitelji žrtava.

Ne zato što netko traži da se zločini prešućuju. Naprotiv. Svaki zločin treba imati ime, prezime, odgovornost i presudu.

Ali Hrvatska ne smije pristati na Pupovčevu logiku prema kojoj se zločini nad Srbima stalno guraju u prvi plan, dok se zločini nad Hrvatima tretiraju kao neugodan dodatak koji kvari politički narativ.

Pupovac bi prvo morao odgovoriti, pa tek onda dijeliti lekcije

Pupovac bi, prije nego što ponovno komentira hrvatske branitelje, odlikovanja i ratne zločine, trebao odgovoriti na nekoliko jednostavnih pitanja.

Je li Domovinski rat bio pravedan, obrambeni i oslobodilački rat?

Je li velikosrpska agresija bila uzrok rata u Hrvatskoj?

Je li Škabrnja bila zločin i etničko čišćenje nad Hrvatima?

Je li tzv. Republika Srpska Krajina bila paradržavna tvorevina nastala na pobuni protiv Republike Hrvatske?

Tko su ljudi iz ratnog političkog miljea koji su poslije završili u strukturama SDSS-a?

Što je s javnim tvrdnjama o njegovoj braći Vojislavu i Mladenu Pupovcu i njihovoj ulozi tijekom Domovinskog rata?

Kada će SDSS jasno, bez uvijanja i bez relativizacije, reći da je velikosrpski projekt donio zlo Hrvatskoj, Hrvatima, ali i Srbima koji su ga slijedili?

Dok na ta pitanja nema jasnih odgovora, Pupovac nije moralna vertikala. On je političar selektivnog pamćenja.

Hrvatska ne treba Pupovčeve lekcije

Hrvatska ima svoje sudove, svoje zakone, svoje institucije i svoje rane. Hrvatska ne treba Pupovca da joj objašnjava što je moral, dok istodobno prešućuje ili ublažava ono što bi morao jasno izgovoriti.

Pupovac ima pravo govoriti. Ali Hrvatska ima pravo odgovoriti.

I taj odgovor mora biti jasan: dosta je selektivne pravde, dosta je političkog moraliziranja i dosta je toga da se hrvatskim braniteljima stalno sudi u javnom prostoru, dok se SDSS-ovo političko nasljeđe drži pod staklenim zvonom.

Neka Pupovac govori o pravdi. Ali neka prvo kaže cijelu istinu.

Cijela istina počinje time da je Hrvatska bila napadnuta.

Cijela istina nastavlja se time da su hrvatski civili bili protjerivani, mučeni i ubijani.

Cijela istina uključuje Škabrnju, Vukovar, Voćin, Lovas, Baćin i sva druga mjesta hrvatskog stradanja.

A cijela istina završava pitanjem koje Pupovac godinama izbjegava: kako netko tko nikada nije do kraja raščistio s političkim nasljeđem velikosrpske pobune može Hrvatskoj držati lekcije o moralu?

Zato bi Milorad Pupovac, prije sljedećeg nastupa o ratnim zločinima, trebao napraviti ono što najteže pada političarima koji žive od selektivne istine: pogledati u vlastito političko ogledalo.

I možda, barem jednom, zašutjeti.