S Vučićem ili bez njega, Srbija ostaje bastion velikosrpske mitomanije i megalomanije - za tu bolest lijeka nema

 Prosvjedi i šetnje studenata u Srbiji traju (s povremenim prekidima) već gotovo 18 mjeseci. I nema naznaka da će se stanje u skorije vrijeme normalizirati. Istina, kad se govori o Srbiji i "normalnost" društva relativan je pojam, jer ova zemlja već više od 45 godina (počevši od 1981. godine i prvih srpskih straža i mitinga na Kosovu) prolazi kroz neku vrstu "previranja". Reče ne tako davno, na beogradskim Terazijama, jedan sredovječni gospodin s pištaljkom oko vrata, odlazeći na antivučićevski prosvjed (odgovarajući na pitanje novinskog reportera do kada misli da će sve to trajati): "'Ko zna…evo ova zviždaljka mi je sa protesta iz devedeset šeste, a kod kolega ima i starijih rekvizita".

Ništa novo - rekli bi oni koji dobro poznaju srpsku nacionalnu povijest - jer u zemlji Srbiji su stoljećima unatrag puno češća i dugotrajnija takva razdoblja nego ona obilježena mirom i društvenom uravnoteženošću. Brojni analitičari tvrde kako su godine od 1945. do 1990. godine bile najdulje vrijeme mira u poznatoj povijesti našeg istočnog susjeda.

 Zašto je tomu tako, ni izdaleka nije prosto i jednoznačno pitanje, ali u samoj osnovi svega leže barem dva ključna razloga:

-        Prvi se sastoji u tomu što ova zemlja, njezine vladajuće strukture i intelektualne i crkvene elite, pa i pretežiti dio naroda, nikako nisu u stanju napraviti odmak od mitomanske, velikosrpske mitološke matrice za koju vezuju svoju sudbinu i shvaćaju je kao jedini (mogući i ispravni) put ka ostvarenju "svetog nacionalnog cilja" - ujedinjenja svih Srba "pod kapom nebeskom", odnosno ideala "Velike Srbije". Po naravi stvari, ove teme su vrlo "zapaljive" i izazivaju u javnom mnijenju masovnu histeriju, što su dokazale osamdesete i devedesete godine prošlog stoljeća;

 -        Drugi razlog sadržan je u tomu što Srbi (ne samo u Srbiji, nego u cjelini, kao nacija) nemaju demokratske tradicije, niti su ikad u povijesti stvorili bilo kakav politički sustav nalik demokratskom (problem je to koji je opet suštinski vezan za prethodni fenomen velikosrpske ideologije koja kao totalitarna nacionalna koncepcija predstavlja nepremostivu zaprjeku za svaku slobodu, demokraciju, društvenu i socijalnu pravdu, pa u konačnici i za progres i civilizacijski razvoj uopće).  

 Tako i danas, u trećem desetljeću trećeg milenija ljudske civilizacije, Srbija i Srbi (neovisno gdje živjeli), u većini su čvrsto "uronjeni" u svoju mitsku prošlost, opijeni "zaluđujućim zvukom uvoštene guslarske žice" i nepovratno uvjereni u svoju "posebnost", "izabranost" i "nebesko", "božansko" porijeklo. Budući da narodu koji je "etnogenetski pupak Evrope i sveta" - dakle, preteča ili "Pleme-Majka" svih ljudi na zemaljskoj kugli - pripadaju i posebna prava, nije čudno da se pod tim "pravom" podrazumijeva i krojenje državnih granica prema vlastitim interesima, mjerilima i kriterijima.

 I na toj matrici, kao "od Boga izabrani narod" koji ima prirodno pravo na svoju "Veliku Srbiju", uz istodobnu mržnju prema svemu što dolazi s "trulog i pokvarenog Zapada" - od "mrskih i pretvornih Latina" koje se smatra najistaknutijim "krvnim neprijateljima Srpstva i Pravoslavlja", Srbi bi trebali krenuti putem demokracije u uklopiti se danas u zajednicu civiliziranih, slobodnih i kulturnih naroda koji su daleku prošlost i srednji vijek već poodavno prepustili povijesti?

 Nemoguće je na obrascima iz daleke prošlosti graditi novo društvo, niti budućnost na mentalitetu srednjeg vijeka, kao što se iz te pozicije ne može sagledati ni sebe ni svijet kojim si okružen. Taj zatvoreni koloplet svetosavsko-mitološkog mračnjaštva u kojem mašta i mitske tlapnje imaju prednost nad razumom i realnošću, ambijent je u kojem živi i preživljava ovaj narod iz dana u dan već stoljećima. Zarobljenici mračne prošlosti sami su sebe uvjerili kako je sve što čine (pa i ratovi i zla što ih izazivaju u okruženju) "Božji naum", pa krivnja nije na njima. A i kako bi "nebeski narod" i mogao imati ikakve krivnje na sebi? Lijepo je to izrazio velikosrpski fašist i dječji pjesnik Brana Crnčević (u vrijeme kad je 1993. godine utemeljen MKSJ u Den Hagu) riječima: "Za zločine počinjene nad Srbima nadležan je sud, a za zločine koje Srbi počine prema drugima, nadležan je Bog".

 Da ova bolesna, mitomansko-megalomanska velikosrpska svijest i danas uvelike prevladava među Srbima, pa čak i onima koji se iz petnih žila trude srušiti sadašnjeg predsjednika Srbije, Aleksandra Vučića i njegovu vrhušku, dokazuje upravo ponašanje studenata - prosvjednika i njihovih simpatizera. Oni se masovno okupljaju (uz poklike "Pumpaj!", "Pumpaj!") i žeste protiv režima tražeći demokraciju, slobodu, pravnu državu i borbu protiv korupcije, ali nitko od njih ne spominje neke od ključnih problema koji Srbe i Srbiju objektivno stavljaju u poziciju konflikta u odnosu na civilizirani svijet:

1.     Pitanje odustajanja od ideje "Velike Srbije" koja je već više od jednog stoljeća uzročnik ratova u sukobljavanja na jugoistoku Europe;

 2.     Normalizacija odnosa sa susjedima s ciljem mirnog suživota i međusobnog poštovanja i uvažavanja uz prekid negativne kampanje i sijanja mržnje prema Hrvatima, Albancima i drugim narodima;

 3.     Prestanak javnog slavljenja i promoviranja zločina i zločinaca - kako iz Drugoga svjetskog rata tako i iz posljednjih ratova na području bivše SFRJ u kojima je Srbija uz Crnu Goru i "JNA" bila agresor;

 4.     Sasijecanje kriminala koji je u Srbiji uzeo toliko maha da se ne zna više gdje počinje država a završava kriminalno podzemlje i obrnuto, a što destabilizira ne samo Srbiju, nego u stanovitoj mjeri i njezine susjede;

 5.     Imajući u vidu da je Srbija u XX. stoljeću (od 1904. godine i Četničke akcije u Makedoniji, preko dva Balkanska rata i osvajanja sjeverne Albanije (1912/13.) do Prvog svjetskog rata (1918.) i krvavog slamanja pobune u Crnoj Gori (1918/19.), te Drugoga svjetskog rata (1941-45.) i ratova izazvanih na području SFRJ (1991-1999.)) vodila ukupno 9 ratova, prirodno bi bilo da se konačno revidiraju ciljevi nacionalne politike i prekine s osvajačkom praksom susjednih zemalja.

  Ništa od toga ne spominje se na prosvjedima protiv Vučića. Umjesto toga, studenti i njihovi istomišljenici nose slike sv. Save, crkvene zastave, nemanjićke ikone i kokarde, zaklinju se u Kosovo i tzv. Sretenjski ustav (koji usput rečeno nikad nije ni stupio na snagu u tadašnjoj Kneževini Srbiji), slave lažnog "Cara Dušana" i njegovo "Carstvo". Nitko od njih ne usudi se spomenuti jednog Svetozara Markovića, Dimitrija Tucovića, Kostu Novakovića, Radoja Domanovića ili dr. Ivana Đurića, Bogdana Bogdanovića, pa čak ni Zorana Đinđića…jednom riječju nikoga tko je zagovarao normalnu, slobodnu i demokratsku Srbiju. Naravno, ta glasna šutnja nije slučajna. Svakomu tko živi u Srbiji, misli svojom glavom i ima oči i uši, posve je jasno da u ovoj zemlji onaj tko napusti utabanu stazu nacionalne (velikosrpske) ideologije omeđene mitomanijom, megalomanijom i nesnošljivošću prema Hrvatima, Katoličkoj Crkvi, ekumenizmu, Europi i Zapadu (kao "krvnim neprijateljima Srpstva i Pravoslavlja") nema nikakve šanse ne samo pobijediti na izborima, nego niti prijeći 1 ili 2 postotna poena. I to je ta otužna stvarnost Srbije čvrsto usidrene u prošlost i okružene dubokim srednjovjekovnim mrakom, uronjene u vlastito bespuće iz kojeg niti traži niti nalazi izlaza.

 Prosvjednicima ne smeta što mediji s nacionalnom frekvencijom (uz časne izuzetke) šire otrovnu mržnju prema svemu što nije srpsko, napadaju susjede (pogotovu nas Hrvate) "na pasja kola" i optužuju ih kako su oni "organizatori obojene revolucije u Srbiji", veličaju masovne zločince kao nacionalne heroje i diče se time što je srpska mafija prema rang-listama nekih zapadnih analitičara i medija među prvih 10 u svijetu (navodno trenutačno na 8. mjestu). Nikakve, ni najmanje reakcije na ove pojave koje razaraju tkivo društva nema!?

Jedan od najvećih ratnih huškača, velikosrpski fašist i osuđeni ratni zločinac, Vojislav Šešelj, omiljeni je gost vodećih nacionalnih medija u Srbiji i vrlo popularan političar

 Pa s kime i kako Srbija misli postati dijelom civiliziranog svijeta? S rusofilima koji slave genocid u Ukrajini i zagovaraju napad na zemlje zapadne Europe? S onima kojima su četnički zločinci i masovne ubojice uzori? S takvima koji ulicama, školama, trgovima i bulevarima daju imena ratnih zločinaca (Ratka Mladića, Radovana Karadžića i drugih)? S "patriotama" kojima su masovni zločinac Milan Lukić i njemu slični monstrumi putokaz ka ostvarenju nacionalnih ciljeva? S takvima koji njeguju naci-fašizam u krilu Srpske pravoslavne crkve i veličaju moralne i duhovne nakaze - Nikolaja Velimirovića Žičkog i koljače Milorada Vukojičića Macu i Slobodana Šiljka i proglašavaju ih svecima? Ozbiljno oboljelo društvo u kojem se zdrave snage koje svome narodu i državi žele dobro oduvijek potiskuju na marginu, ne trpi nikakav odmak od "nebeske Srbije" i njezine "misije"; i tko god se drzne to pokušati, na sebe navlači bijes "patriotske javnosti" i obilježen je kao "izdajnik", "branković", "janjičar". Na njega se baca prokletstvo i anatema, kao nekad u Raškoj, u vrijeme Nemanjića.

 "Velike Srbija" ili "Srpski svet" opijat su kojim je zatrovan veliki dio srpskog naroda i to je činjenica koju možemo ignorirati ali ne i promijeniti. Za tu bolest lijeka još uvijek nema - a ni cjepiva. Daj Bože da nakon Vučića na vlast ne dođe netko vrlo sličan njemu, ili moguće još gori. Povijest nam govori da je u Srbiji sve moguće, osim da se dogodi nešto normalno.