Smeta im svjedok, a ne zločin

Pod krinkom borbe protiv mržnje ponovno se pokušava diskreditirati čovjeka koji je preživio Vukovar, srpske logore i gubitak oca na Ovčari

Damir Plavšić ponovno se našao na meti onih kojima ne smeta brutalnost zločina počinjenih u Vukovaru, nego način na koji hrvatski branitelj opisuje njihove počinitelje. Sporno im je što četnike koji su razarali grad, ubijali ranjenike, mučili zarobljenike i silovali žene naziva „prljavim, smrdljivim, bradatim nakazama“.

Nekima je, očito, pridjev veći problem od zločina.

Plavšićeva rečenica ponovno se izvlači iz povijesnog, ratnog i osobnog konteksta kako bi se njezina autora prikazalo kao čovjeka koji navodno širi mržnju. Pritom se prešućuje tko je Damir Plavšić, što je proživio, o kome govori i kakvu poruku na kraju svojih predavanja upućuje mladima.

Još je opasnije što se pod krinkom brige za djecu pokušava obezvrijediti cijeli projekt „Bitka za Vukovar“ – projekt koji mlade upoznaje s obranom grada, žrtvom branitelja, stradanjem civila, srpskim koncentracijskim logorima i posljedicama agresije.

Četnik nije naziv za narod, nego za ideologiju i pripadnika zločinačkog pokreta

Potrebno je odmah razjasniti ono što pojedini mediji namjerno zamagljuju: četnik nije isto što i Srbin.

Srbin je nacionalna pripadnost. Četništvo je politička i vojna ideologija, a četnici su bili pripadnici formacija koje su pod tim obilježjima sudjelovale u agresiji, progonima, razaranjima i zločinima.

Među hrvatskim braniteljima bilo je i više tisuća pripadnika srpske nacionalne manjine. Plavšić tu činjenicu, prema vlastitim riječima, redovito naglašava u svojim nastupima. Izričito govori o ljudima srpske nacionalnosti koji su zajedno s Hrvatima branili Hrvatsku te ističe potrebu oprosta, mira i suživota. Čak je i Index, u tekstu izrazito neprijateljski intoniranom prema njegovu radu, prenio Plavšićevu izjavu da je njegova predstava antiratna, da se sukobi moraju rješavati mirnim putem i da se ne smije zaboraviti doprinos pripadnika srpske manjine obrani Hrvatske. onda od čovjeka koji jasno razlikuje Srbe od četnika pokušava napraviti mrzitelja Srba?

Odgovor je jednostavan: namjernom zamjenom pojmova. Kritiku četničke ideologije proglašava se napadom na cijeli narod, a opis konkretnih ratnih zločinaca predstavlja se kao govor protiv nacionalne manjine.

To nije zaštita manjina. To je manipulacija.

„Novostima“ je sporan rječnik, ali ne i razlog zbog kojeg je nastao

Tjednik Novosti još je 2019. objavio tekst naslovljen „Užitak ubijanja pred djecom“, optužujući autore predstave da pred učenicima govore o ubijanju neprijatelja i da četnike opisuju kao „prljave, smrdljive, bradate nakaze“. Naslov nije neutralno novinarstvo. On unaprijed osuđuje čovjeka i njegov rad, prije nego što je čitatelju omogućen cjelovit kontekst. Iz izraza nastaloga u priči o obrani opkoljenoga grada konstruira se teza o „užitku ubijanja“, dok se u drugi plan gura činjenica da je riječ o branitelju koji govori o višestruko nadmoćnijem agresoru.

Nije Plavšić odlazio u Srbiju osvajati tuđi grad. Nisu hrvatski branitelji opkolili Beograd, sravnili ga topništvom, odveli njegove ranjenike iz bolnice i pobili ih na obližnjem poljoprivrednom dobru.

Plavšić je došao braniti svoj rodni Vukovar.

Njegov otac Ivan Zvonimir Plavšić odveden je iz vukovarske bolnice i ubijen na Ovčari. Sam Damir Plavšić prošao je srpske koncentracijske logore. Danas je umirovljeni satnik Hrvatske vojske, hrvatski ratni vojni invalid i višestruko odlikovani branitelj, među ostalim Redom Nikole Šubića Zrinskog za junaštvo. se od čovjeka koji je takvo zlo gledao vlastitim očima zahtijevati da o počiniteljima govori sterilnim jezikom konferencijskih dvorana?

Novinarsko seciranje svjedočenja bez konteksta

Posebno je licemjeran način na koji se Plavšićeva svjedočenja obrađuju. Iz dugoga predavanja izdvajaju se najteže riječi, dok se njegove završne poruke o miru, nenasilju, oprostu i suživotu svode na fusnotu ili potpuno zanemaruju.

Index je 2019. njegovo predavanje nazvao „morbidnim“, ističući opise silovanja, ubojstava i mučenja. Međutim, isti tekst prenosi Plavšićeve riječi kojima djecu poziva da nikada ne biraju tučnjavu i da sukobe rješavaju mirno. Prenesena je i njegova tvrdnja da je film ublažen kako bi se prikazao samo dio onoga što su zarobljenici proživjeli u srpskim logorima. Riječima, medij je u istom tekstu objavio činjenice koje proturječe njegovu senzacionalističkom okviru.

Ako čovjek djeci kaže da rat treba izbjegavati, da se sukobi moraju rješavati mirno, da su Hrvatsku branili i građani srpske nacionalnosti te da vjernici trebaju oprostiti, onda ga nije pošteno prikazivati kao propovjednika mržnje.

Može se raspravljati o tome kojoj su dobi primjereni pojedini ratni detalji. Može se tražiti pedagoška prilagodba sadržaja. Ali nešto je sasvim drugo uzeti jednu rečenicu, otrgnuti je od iskustva Ovčare, Veleprometa, logora i razorenoga Vukovara te na njoj graditi javnu optužnicu protiv branitelja.

Predstava je dobila pozitivno stručno mišljenje

U medijskim napadima često se stvarao dojam da su Plavšić i njegovi suradnici samovoljno ulazili u škole i djeci prikazivali neprovjeren sadržaj.

Dostupni podaci govore drukčije.

Ministarstvo znanosti i obrazovanja potvrdilo je da je 2017. godine, nakon zahtjeva za verifikaciju predstave, zatraženo mišljenje Agencije za odgoj i obrazovanje. Agencija je dala pozitivno stručno mišljenje, nakon čega je Ministarstvo izdalo suglasnost za provođenje planiranih aktivnosti. Predstavu nisu stručno ocjenjivale Novosti, Index ni aktivističke skupine. Ocijenila ju je institucija nadležna za stručnu procjenu odgojno-obrazovnih sadržaja.

Unatoč medijskim pritiscima i višegodišnjim pokušajima diskreditacije, predstava nije nestala. Plavšić je 3. lipnja 2026. u Dugoj Resi održao već 234. izvedbu „Bitke za Vukovar“, pred približno 200 gledatelja. Još bolji odgovor onima koji su očekivali da će branitelja slomiti naslovima, prijavama i javnim prozivkama.

Tko ovdje zapravo produbljuje mržnju?

Novosti se često predstavljaju kao medij borbe protiv nacionalizma, netolerancije i povijesnog revizionizma. Međutim, kada se hrvatskog branitelja i logoraša opisuje tako da ga se javnosti prikazuje gotovo kao osobu opasnu za djecu, mora se postaviti pitanje: pridonosi li takvo pisanje razumijevanju ili samo proizvodi novi prezir?

Kada se prešućuju njegove poruke o Srbima koji su branili Hrvatsku, a u prvi plan stavljaju isključivo njegove riječi o četnicima, ne informira se javnost – oblikuje se unaprijed zadana slika.

Kada se emocionalni govor preživjeloga iz Vukovara analizira laboratorijski hladno, bez suosjećanja prema njegovu gubitku, dok se istodobno pokazuje gotovo beskrajna osjetljivost prema mogućoj povrijeđenosti onih koje bi opis četnika mogao uznemiriti, tada više nije riječ o jednakim kriterijima.

To je medijski dvostruki standard.

Novosti imaju pravo kritizirati predstavu, njezin sadržaj i način izvedbe. Jednako tako, Damir Plavšić ima puno pravo odgovoriti na takve kritike, objasniti kontekst svojih riječi i braniti vlastito svjedočanstvo. Međutim, nijedan medij nema pravo svoju političku ili ideološku interpretaciju nametati kao jedinu dopuštenu istinu. Još manje ima pravo iz javnog prostora potiskivati svjedočanstvo čovjeka koji je proživio rat, logore i osobni gubitak samo zato što njegov govor nije prilagođen rječniku i svjetonazoru određene redakcije.

Djecu ne treba učiti mržnji, ali im se ne smije skrivati istina

Nitko razuman ne želi da djeca mrze današnje pripadnike bilo kojeg naroda zbog zločina počinjenih prije njihova rođenja. Ali isto tako nitko odgovoran ne bi smio tražiti da se zločini ublažavaju, prešućuju ili opisuju jezikom koji će agresora osloboditi moralne odgovornosti.

Djeca moraju znati tko je napao Hrvatsku.

Moraju znati zašto je Vukovar bio razoren, tko je odveo ranjenike iz bolnice, što se dogodilo na Ovčari i Veleprometu, tko je otvarao logore u Srbiji i zašto se još uvijek traga za nestalima.

Obrazovanje nije proizvodnja ugodnih osjećaja. Povijest je često teška, bolna i uznemirujuća. Pedagoški pristup mora biti prilagođen dobi učenika, ali prilagođavanje ne smije postati falsificiranje.

Ako mladima ne budu govorili ljudi poput Damira Plavšića, govorit će im oni koji Vukovar poznaju samo kao temu ideološkog obračuna.

Damira Plavšića treba podržati

Damir Plavšić nije profesionalni proizvođač mržnje. On je čovjek koji je branio Vukovar, izgubio oca na Ovčari, prošao logore i desetljećima pokušava sačuvati sjećanje na ljude koji su stvarali Hrvatsku.

Njegove se riječi mogu analizirati i kritizirati. Pojedini se izrazi mogu smatrati grubima. Ali rat je bio neusporedivo grublji od riječi kojima ga preživjeli opisuju.

Plavšić ne govori protiv Srba. Govori protiv četnika, agresora, silovatelja, mučitelja i ubojica. Onima koji tu razliku namjerno brišu ne smeta mržnja – smeta im jasno imenovanje odgovornosti.

Zato mu treba pružiti podršku.

Ne zato što se sa svakom njegovom riječi mora bezuvjetno slagati, nego zato što demokratska Hrvatska ne smije dopustiti da se preživjelim braniteljima oduzima pravo na vlastito svjedočanstvo. Posebno ne metodom medijskog sramoćenja, selektivnog citiranja i zamjene teza.

Novosti i slični mediji neće određivati kako branitelji smiju pamtiti Vukovar. Neće određivati kako će nazivati pripadnike četničkih formacija koje su napale njihov grad. I neće pod krinkom borbe protiv govora mržnje iz hrvatske povijesti izbrisati agresora, žrtvu i odgovornost.

Damir Plavšić poručuje da će se, dok god bude imao snage i zdravlja, boriti za istinu o Vukovaru, Domovinskom ratu, hrvatskoj povijesti i svojoj vjeri.

U toj borbi nije sam.

Ne zabranjujte svjedoka – osudite zločin

Problem Hrvatske nije to što Damir Plavšić pregrubo opisuje četnike.

Problem je što su brojni ratni zločini ostali nekažnjeni, što obitelji još uvijek traže svoje nestale i što se od žrtava očekuje da biraju svaku riječ kako se ne bi uznemirili oni koji o njihovu stradanju desetljećima relativiziraju, šute ili mijenjaju temu.

Novosti bi, umjesto moralnog discipliniranja vukovarskog branitelja, mogle istraživati tko je ubijao na Ovčari, tko je mučio zarobljenike u srpskim logorima, tko je silovao žene u Vukovaru i zašto mnogi počinitelji nikada nisu odgovarali.

Tada bi njihova briga za ljudsko dostojanstvo bila vjerodostojnija.

Do tada njihovi napadi na Plavšića ostaju primjer novinarstva koje u ime navodne borbe protiv mržnje produbljuje stare podjele, relativizira kontekst agresije i pokušava ušutkati čovjeka koji je preživio ono o čemu njegovi kritičari danas pišu iz sigurnosti svojih redakcija.