Svadbi 2 gotovo milijun eura, Vukovaru 6.000: Je li hrvatska kultura opet vraćena u 1989.?

Hrvatska je formalno samostalna država.

Ima svoju zastavu, himnu, institucije, vojsku, granice i međunarodno priznanje. Ali kada se pogleda odnos dijela političke, medijske i kulturne elite prema hrvatskom suverenitetu, Domovinskom ratu i nacionalnom ponosu, čovjek se s pravom zapita: jesmo li se u nekim glavama doista ikada odmaknuli od 1989. godine?

Hrvatstvo se danas smije spominjati, ali po mogućnosti odmjereno, tiho i bez previše ponosa. Suverenitet se smije izgovoriti, ali oprezno, jer se ta riječ u ustaljenom obrascu brzo proglašava “opasnom”, “retrogradnom” ili “desničarskom”. Hrvatski nacionalni ponos, ako je preglasan, odmah se pokušava ugurati u ladicu nacionalizma, pa i šovinizma. S druge strane, sve što miriše na nekadašnje “bratstvo i jedinstvo”, regionalnu nostalgiju i politički prihvatljivi jugoslavenski sentiment, i dalje prolazi kao društveno poželjan mainstream.

I tu dolazimo do teme koja nije samo politička, nego kulturna. Još preciznije: do pitanja kako se javnim novcem financira hrvatski film.

Vukovar: grad heroj vraćen na čekanje

Bitka za Vukovar počela je 25. kolovoza 1991., a završila 18. studenoga 1991. slomom obrane grada. Vukovar je branilo oko 1800 pripadnika Zbora narodne garde, policije i dragovoljaca HOS-a, ustrojenih u 204. vukovarsku brigadu. To nije običan datum iz povijesne čitanke. To je temelj hrvatske slobode, rana hrvatskog naroda i simbol cijene koju je Hrvatska platila za samostalnost.

Zato film o Vukovaru nije samo filmski projekt. To je pitanje nacionalne memorije. To je pitanje hoće li hrvatska država, 35 godina nakon najtežih dana svoje novije povijesti, imati snage poduprijeti film koji govori o gradu heroju, o žrtvi, o braniteljima, o bolnici, o dragovoljcima i o istini Domovinskog rata.

Film “Vukovar” Jakova i Dominika Sedlara zamišljen je kao nastavak trilogije o Domovinskom ratu započete filmom “260 dana”. Prema najavi Hrvatskog radija Vukovar, radnja prati tri paralelne priče koje se na kraju spajaju u jednu cjelinu: priču o francuskom dragovoljcu Jeanu-Michelu Nicolieru, priču o vukovarskoj bolnici i priču o hrvatskom branitelju koji iz Zagreba dolazi braniti Vukovar.

Dakle, nije riječ o nekoj nevažnoj temi. Nije riječ o privatnoj opsesiji jednoga redatelja. Riječ je o Vukovaru.

A što je dobio “Vukovar”?

Prema službenim rezultatima HAVC-a za razvoj scenarija u 2026. godini, projekt “Vukovar”, scenarista Dominika Sedlara, produkcije 260 DAYS d.o.o., s redateljima Jakovom Sedlarom i Dominikom Sedlarom, dobio je 6.000 eura.

Ne 600.000. Ne 950.000. Ne sredstva za proizvodnju. Šest tisuća eura. Za razvoj scenarija.

“Svadba II”: 950.000 eura za nastavak komedije

Istodobno, projekt “Svadba II” redatelja Igora Šeregija, produkcije Eclectica d.o.o., na istom HAVC-ovu roku dobio je 950.000 eura za proizvodnju dugometražnog igranog filma. Ukupno je za dugometražne igrane filmove na tom roku odobreno 2.820.000 eura, što znači da je “Svadba II” dobila približno trećinu tog iznosa. (HAVC)

Prvi film “Svadba” u HAVC-ovu katalogu opisan je kao hrvatsko-srpski projekt, označen oznakom HR, RS, u produkciji Eclectice i Viktorija filma. Radnja prati hrvatskog poduzetnika kojemu kći iz Londona javlja da je trudna, a otac djeteta je sin srpskog ministra. Film se opisuje kao “balkanski anti-rom-com” u kojem se odnos dviju obitelji kreće između obiteljske priče i međunarodnog incidenta. (HAVC)

Nitko razuman ne tvrdi da se komedije ne smiju snimati. Nitko razuman ne tvrdi da publika nema pravo voljeti film koji joj je zabavan. Film “Svadba” imao je golemu gledanost i komercijalni uspjeh. HAVC je objavio da ga je već u prvom vikendu u Hrvatskoj pogledalo 170.496 gledatelja, što je predstavljeno kao najbolje otvaranje domaćeg filma u povijesti. (HAVC)

Ali ovdje nije problem publika. Problem je kriterij države. Problem je poruka.

Nije pitanje smije li se financirati “Svadba”, nego zašto Vukovar dobiva mrvice

Kada “Svadba II” dobije 950.000 eura za proizvodnju, a “Vukovar” 6.000 eura za razvoj scenarija, to više nije samo administrativna odluka. To postaje politička i kulturna poruka.

HAVC može reći da “Vukovar” nije odbijen. Formalno, to je točno. Dobio je 6.000 eura. Ali suštinski, film o Vukovaru nije dobio proizvodnu potporu. Projekt je, prema pisanju Večernjeg lista, bio prijavljen za financiranje produkcije, a umjetnički savjetnici vratili su ga u potkategoriju razvoja scenarija. Kao razlog su naveli “značajnu temu” i “potrebu za filmom o gradu heroju”, ali su zaključili da projekt treba dodatno razvijati.

To obrazloženje zvuči pristojno. Ali politički i simbolički ostavlja gorak okus. Jer ako je Vukovar “značajna tema” i ako postoji “potreba za filmom o gradu heroju”, zašto se takav projekt šalje na čekanje, a nastavak komedije odmah ulazi u proizvodnju s gotovo milijun eura?

Tu se vraćamo na ono neugodno pitanje: kakvu Hrvatsku kulturne institucije žele financirati?

Hrvatska koja šapće o sebi

Plenkovićev HDZ Hrvatsku je, barem u kulturno-političkom smislu, pretvorio u neku vrstu uglađene, europske, demokratizirane inačice mentaliteta iz kasne Jugoslavije. Više nema zabrane hrvatske zastave. Nitko vas neće privesti jer govorite o suverenoj Hrvatskoj. Ali postoji nešto drugo: sustavno ismijavanje, marginaliziranje i guranje hrvatskog suverenističkog pogleda na rub javnog prostora.

Danas vas možda neće zatvoriti jer govorite o Vukovaru, hrvatskoj žrtvi i Domovinskom ratu, ali će vas vrlo brzo proglasiti “nazadnim”, “zatucanim”, “desnim”, “primitivnim” ili “opasnim”. U tom poslu sudjeluju dijelovi medija, influenceri, samozvani mainstream intelektualci i političko-kulturni komentatori koji s visoka gledaju na svaku manifestaciju hrvatskog ponosa.

Za njih je suverenist često karikatura. Netko koga se tolerira dok šuti, ali ga se ismijava kad progovori. I upravo zato pitanje HAVC-a nije samo pitanje filma. To je pitanje odnosa prema Hrvatskoj koja je stvorena u Domovinskom ratu.

Da nije bilo Domovinskog rata, ovakva Hrvatska nekima bi bila sasvim dovoljna

Budimo iskreni: da se nije dogodio Domovinski rat, da hrvatski narod nije sanjao svoj san i obranio ga krvlju, mnogi bi i danas vrlo rado živjeli u nekoj “demokratiziranoj” verziji bivše države. Možda bi se valuta zvala drukčije. Možda bismo danas imali nešto moderniju retoriku. Možda bi se sve predstavljalo kao europski, regionalni i napredni projekt.

Ali bit bi ostala ista: hrvatski suverenitet bio bi sveden na ukras, hrvatska državnost na administrativnu formu, a hrvatski nacionalni ponos na nešto što se podnosi samo ako je dovoljno tiho.

Nekada bi se za takve odluke upiralo prstom u Beograd. Danas više ne treba. Danas se odluke koje ponižavaju hrvatsku državotvornu memoriju donose u Zagrebu. U hrvatskim institucijama. Hrvatskim novcem.

Vukovar nije žanr. Vukovar je zavjet.

Može HAVC imati svoje umjetničke kriterije. Može se raspravljati o scenariju, dramaturgiji, režiji, produkciji i međunarodnom potencijalu. Ali postoji trenutak kada institucija mora razumjeti širu odgovornost.

Vukovar nije samo “tema”. Vukovar nije samo “projekt”. Vukovar nije samo “drugi dio trilogije”. Vukovar je mjesto na kojemu je Hrvatska platila cijenu svoje slobode.

Zato odluka da nastavak komedije dobije 950.000 eura, a film o Vukovaru 6.000 eura, ne može proći kao obična natječajna matematika. To je vrijednosna poruka. A ta poruka glasi: za regionalnu komercijalnu priču ima gotovo milijun eura; za Vukovar ima scenaristička milostinja.

To ne znači da “Svadbu” treba zabraniti. Ne znači da taj film ne smije postojati. Ne znači ni da ga publika ne smije gledati. Ali znači da hrvatska javnost ima pravo pitati: gdje je tu mjesto Domovinskom ratu? Gdje je mjesto Vukovaru? Gdje je mjesto hrvatskoj žrtvi?

Hrvatska se ne brani samo puškom, nego i pamćenjem

Domovinski rat nije završio samo vojnim pobjedama. On se nastavlja u kulturi sjećanja, u obrazovanju, u filmu, u knjigama, u javnom prostoru i u odnosu države prema vlastitoj prošlosti.

Ako Hrvatska ne želi financirati snažne filmove o Vukovaru, tko će ih financirati? Ako hrvatske institucije ne razumiju zašto je važno da priča o Vukovaru bude ispričana svijetu, tko bi to trebao razumjeti? Ako se novac hrvatskih poreznih obveznika može velikodušno usmjeriti u nastavak komedije, a film o gradu heroju vratiti na čekanje, onda problem nije samo u HAVC-u. Problem je u političkom i kulturnom smjeru države.

Demokratizirani smo utoliko što nas više ne tuku i ne uhićuju zbog izgovorene riječi. Za sada. Ali po mnogim drugim pokazateljima, čini se da se priča vraća gotovo na početak.

Samo što ovaj put ne moramo pitati Beograd zašto se Vukovar gura u drugi plan.

Dovoljno je pogledati Zagreb. Nino, gdje si?