Tito i njegovi komunisti "štitili" su ljudske slobode i prava seksualnih manjina progonom, javnom difamacijom, osudama na robiju s prisilnim radom i gubitkom građanskih prava

Mi u Hrvatskoj smo već navikli na to da su radikalni ljevičari (samozvani "antifašisti") u savezu s tobožnjim "liberalima", u prvim redovima "borbe" za demokraciju, ljudska prava, prava nacionalnih manjina i seksualne slobode - s posebnim naglaskom na "ugrožene skupine" (poput LGBTIQ zajednice). Sljedbenici komunističke ideologije i obožavatelji Titovog lika i djela (SDP, Možemo!, Radnička fronta i slične političke grupacije i njihovi prirepci "liberalne" provenijencije), otišli su čak tako daleko, da su sebi uzeli za pravo biti ekskluzivnim zastupnicima i promicateljima ovih vrijednosti, baš kao da po nekom posebnom pravu imaju monopol na istinu i zaštitu svega onoga što je "pozitivno" i "progresivno" (barem prema njihovim mjerilima). Pod kišobranom SKH/SDP-SKH/SDP (dakle, stranke koja je u samo nekoliko godina poslije pada komunizma u Europi doživjela "demokratsku transformaciju" tako što je nekoliko puta promijenila ime) i pod dirigentskom palicom partijskog aparatčika Ivice Račana, ta je bulumenta već 1990. godine krenula u operaciju presvlačenja vlastite (zmijske) kože i kreiranja demokratskog i slobodarskog imidža. Baš kao da do tada nisu tlačili, ubijali, progonili i zatvarali svoje neistomišljenike zbog izgovorene ili napisane riječi, kao da deseci tisuća ljudi nisu završavali na robiji samo zbog svoje političke nepodobnosti, kao da Partija čiji su sljednici bili nije kršila sve civilizacijske norme i temeljna načela humanizma.

 No, nisu oni jedini krivci! Krivi smo i mi koji smo im dopustili ovo konvertitstvo i pristali na to da nam nakon svega budu tutori i podučavaju nas "pravim vrijednostima". To je najveća i najpodmuklija prijevara koja se dogodila u novijoj hrvatskoj povijesti: nesumnjivi negativci i tlačitelji najednom su zauzeli čelna mjesta u borbi za "pravdu", "demokraciju" i "slobodu", dok su donedavne žrtve Titove Partije i njihovi potomci i dalje ostali na drugoj strani - ovoga puta u "suverenoj" Hrvatskoj za koju su desetljećima ginuli i krvarili. Paradoks je to koji se ne može objasniti, ali njegove posljedice itekako osjećamo.

 Živimo u vremenu glorifikacije bivšeg propalog komunističkog sustava (ili "jugoslavenskog socijalizma" - kako mu tepaju današnji čuvari ove ideološke matrice) i "Velikog Vođe" Tita kojem se ne zamjera čak niti to što je pobio oko pola milijuna ljudi (uglavnom nakon Drugog svjetskog rata i bez suđenja). Štoviše, to ih čini ponosnima. Ima među njima i onih koji javno žale što nije "završio posao" u svibnju 1945. i izmišljaju bajke o "blagostanju" iako je ta zemlja preživljavala na inozemnim kreditima koje je dizala s počekom vraćanja i zadužujući do guše buduće naraštaje - sve do bankrota do kojeg dolazi već krajem 70-ih godina.

 U ime žrtava tog neljudskog, zločinačkog sustava, u ime svih onih koji su ni krivi ni dužni ispaštali samo zbog svoga podrijetla, zato što nisu bili članovi Partije, zbog svjetonazora ili rodbinskih veza s "državnim neprijateljima", u ime onih koji nisu smjeli slobodno misliti i govoriti, u ime svih kojima je bilo uskraćeno temeljno ljudsko pravo na slobodu i budućnost, u ime oklevetanih, poniženih, mučenih i progonjenih, dužni smo podsjećati, pa i tada kad su te iskrice sjećanja samo kockice u mozaiku, sekvence jednog strašnog vremena u kojem je režim uperen i protiv Boga i protiv Čovjeka "u ime naroda" i njegove "svijetle budućnosti" činio sve kako bi u tom čovjeku ubio ono što je ljudsko i načinio od njega roba, pokornog podanika bez svijesti, savjesti i slobodne volje.

 Na sreću, još postoje zapisi, dokumenti i svjedočenja na temelju kojih se može rekonstruirati to mračno razdoblje, iako se današnji neokomunisti svojski trude da ih pobrišu s interneta i uklone iz knjižnica.

 Progon neistomišljenika - pa po potrebi i pripadnika vlastite Partije - i borba protiv svega što je moglo predstavljati smetnju njihovoj hegemoniji, stalna potraga za "narodnim neprijateljima" svih vrsta i boja, mimikrija kojom su se služili kako bi se predstavili kao "dobrotvori" koji se "žrtvuju za narod" i zastrašujuća surovost što su je prakticirali kroz cijelo vrijeme svoje vladavine obilježene revolucionarnim terorom, bile su neke od glavnih značajki njihove ere. Bolesna težnja potpunog ovladavanja podanicima, podrazumijevala je ne samo tjelesno podčinjavanje i fizičku kontrolu, nego i ispiranje mozga i usađivanje novog stava. Tako su trebali nastati "novi ljudi za novo doba" - masa do kraja odanih i slijepo poslušnih individua koje će poput dresiranih životinja, bez pitanja i kolebanja izvršavati sve što se od njih bude tražilo.

 "Postoji samo jedno sredstvo da se skrate, pojednostave grčevi starog društva: krvave porođajne muke novog društva - revolucionarni teror" - govorio je i pisao Karl Marx. I ovo je njegovo načelo služilo kao opravdanje za radikalizam i masovnu represiju što su je provodili komunisti (od Lenjina, Staljina, Tita, Mao Zedonga do svih drugih). U ime "radničke klase", pod krinkom nužnosti uvođenja "diktature proletarijata", opravdavalo se sve pa i najmonstruozniji zločini koji se mogu zamisliti. Jugoslavenski komunisti nisu ni u čemu zaostajali za svojim sovjetskim uzorima kad su u pitanju neljudske metode uklanjanja "klasnih neprijatelja" (tzv. buržuja, seljačkog sloja, građanskih intelektualaca, svećenstva) i političkih neistomišljenika, pa su njihova Partija i Agitprop (posebni Odjel Komunističke partije za agitaciju i propagandu) kojim je u vrijeme Drugoga svjetskog rata rukovodio Milovan Đilas, u svojim propagandnim aktivnostima išli tako daleko, da su tvrdili kako imaju legitimno pravo na mržnju, te da je njihova mržnja "plemenita" (za razliku od mržnje neprijatelja). Teško je do kraja proniknuti u tu bolesnu svijest, a još teže razumjeti koji su to mehanizmi upravljali mozgovima "revolucionara" koji su gazili preko hrpa leševa i čija se ideologija hranila krvlju, a sve "u ime Čovjeka i njegove svijetle budućnosti). Dovoljno je pročitati članak spomenutog M. Đilasa u listu Borba br. 21, od 08. 10. 1942. ("Plemenita mržnja") i sve je jasno. (Vidi: https://focanskidani.wordpress.com/2018/02/17/stari-tekstovi-plemenita-mrznja-borba-br-21-od-8-10-1942/)

 Ostaje činjenica da su samo tijekom XX. stoljeća, komunistički (socijalistički) režimi diljem svijeta pobili preko 100 milijuna ljudi i to ovu ideologiju svrstava na sam vrh kad su u pitanju totalitarizmi i njihovi pogubni učinci. Zlo je to koje se ne može opravdati, niti se porivi uništavanja tolikog broja ljudskih bića mogu racionalno objasniti.

Homoseksualci kao "neprijatelji društva"

 U lipnju 1949. godine, nakon višemjesečnih praćenja "sumnjivaca", u Zagrebu je Udba organizirala raciju i uhitila na desetke "sumnjivih" muškaraca, od kojih su neki optuženi kako vode "homoseksualni brlog". Njih sedmoricu "zaskočilo" se jedne noći i ubrzo su izvedeni na sud, s unaprijed pripremljenim optužnicama. Ipak, zbog propagandnog učinka u javnosti (jer uhićeni su uz sve što im je stavljano na teret bili i politički nepodobni), presuda Okružnog suda u Zagrebu protiv ove skupine, donesena je tek 18. veljače 1950. godine pod brojem K 285/49.

 Optuženi su (i na kraju presuđeni):

Mirko Belušić (vlasuljar i vlasnik frizerskog salona), Miroslav Kratković (tada 22-godišnjak, u zapisnicima spomenut i pod nadimkom "Kraljica"), fotograf Vladimir Radnić, redatelj obrazovnih filmova Boleslav Strzeszewski (nećak slavnog hrvatskog pjesnika Antuna Gustava Matoša), književnik i prevoditelj Vladislav Kršan, Ivica Horvatić i Zlatko Hervoić.

 U ovom "zagrebačkom" slučaju iz 1949. godine, za kratko vrijeme uhićeno je 45 muškaraca za koje je praćenjem Udbinih agenata utvrđeno da se poznaju i povremeno druže na "kućnim zabavama" (dakle, ne na javnim mjestima, nego u privatnim prostorima). Po direktivi Partije, državno tužiteljstvo odabralo je njih sedmoricu kao "kolovođe homoseksualne bande" i "najpokvarenije" od svih (a uz to, svi redom su bili politički nepodobni) i njima se posebno sudilo i javno ih se kompromitiralo, dok su drugi kažnjeni kraćim zatvorskim kaznama, prisilnim radom sa slobode ili novčanom globom. Sedmorka je uhićena u raciji koju je jedne noći u lipnju 1949. godine provela Udba.

 U zagrebačkom Narodnom listu, pod naslovom "Osuđena grupa homoseksualaca", 25. veljače 1950. godine objavljen je članak u kojem se osuđena sedmorka navodi poimence (!), a osim "crimena" vezano za homoseksualnost, optužuju se zbog "razvratnog načina života", "štetnog utjecaja na omladinu" i poticanja maloljetnika na blud, uz navode kako su se "svi optuženi kao ostaci propalog buržoaskog društva ispoljavali kao neprijatelji naše društvene stvarnosti", te se "nekoliko njih pripremalo za bjegstvo u inozemstvo".  Dakle, optužbe su konstruirane tako da su po težini bile na korak do terorizma, odnosno "ugrožavanja ustavno-pravnog poretka", kako bi se u javnosti stekao dojam blagog kažnjavanja u odnosu na počinjena djela. Naravno, riječ je o klasičnoj manipulaciji u staljinističkoj maniri, jer osim konkretnih optužbi vezano za način života i seksualne sklonosti, za sve drugo nije bilo nikakvih dokaza.

Evo i prijepisa spomenutog teksta u kojem se osim visine izrečenih kazni navode i brojni drugi detalji - a sve kako bi se optužene difamiralo i izvrglo osudi javnosti:

 "Pred Okružnim sudom u Zagrebu održana je glavna rasprava protiv grupe homoseksualaca iz Zagreba. Optuženi su svojim razvratnim načinom života vršili štetan utjecaj na omladinu, te su neke mladiće u pubertetu naveli na put razvrata i besposličarenja.

 Osim toga, svi su se optuženi kao ostaci propalog buržoaskog društva ispoljavali kao neprijatelji današnje naše društvene stvarnosti. Nekoliko njih pripremali su se na bjegstvo i inozemstvo.

 Okružni sud osudio je Mirka Belušića na 6 godina lišenja slobode s prisilnim radom i na gubitak biračkog prava u trajanju od jedne godine. Miroslava Kratkovića na pet i po godina lišenja slobode s prisilnim radom i na gubitak biračkog prava u trajanju od dvije godine. Boleslava Strzeszevskog na 5 godina lišenja slobode s prisilnim radom i na gubitak biračkog prava u trajanju od 1 godine. Ivicu Horvatića na 5 godina lišenja slobode s prisilnim radom i na gubitak biračkog prava u trajanju od 2 godine, Vladimira Radnića na 3 godine lišenja slobode s prisilnim radom, Zlatka Hervoića na 2 godine lišenja slobode s prisilnim radom i Vladislava Kršana na godinu i 6 mjeseci lišenja slobode s prisilnim radom."

I nisu bili na meti samo homoseksualci, nego mnogi mladi ljudi koji su, primjerice, zbog nešto dulje kose ili nošenja traperica (sve do sredine 70-ih godina 20. stoljeća) smatrani "klošarima" ili "drogerašima", pa su ih pripadnici tadašnje milicije imali pravo protiv njihove volje ošišati do glave. Potjerali bi ih do prvog "brice" koji je htio ili ne morao izvršiti nalog predstavnika vlasti, a nakon obavljenog posla majstoru su savjetovali da uslugu "naplati od mušterije". I rijetko je kom "drogerašu" padalo napamet pružati otpor, jer jako dobro se znalo da nakon toga slijede batine.

Židovka koja je zbog vica završila u mučilištu na Svetom Grguru

 Općepoznato je kako je jugoslavenski komunistički sustav gazio ljudska prava i slobode, uključujući i slobodu mišljenja i izražavanja i slobodu zbora i dogovora. Čak se i za ispričani vic (ako su režimski "čuvari socijalističkog morala" kako je "štetan za narod i državu" vrlo lako moglo zaraditi 2 - 3 godine robije s prisilnim radom na Golom otoku, Svetom Grguru ili u nekom drugom mučilištu. Ovi logori u kojima su se koristile najsurovije staljinističke metode razaranja i duše i tijela - uz izgladnjivanje i uskraćivanje pitke vode, tada su nazivane "ustanove za društveno-koristan rad" i sve se pokrivalo radom za opće dobro i nužnošću "preodgoja" onih koji su "skrenuli s linije socijalizma" i "zastranili" kao "neprijatelji Partije i naroda". U tadašnjem Krivičnom zakoniku FNRJ/SFRJ, postojao je Čl. 133, koji je regulirao crimen verbalnog delikta. Na temelju njega, izricane su drastične kazne političkim oponentima, neistomišljenicima ili "sumnjivcima" (jer bila je dovoljna čak u sumnja nekog lokalnog partijskog žbira da je riječ o osobi koja je orijentirana protiv političkog sustava pa da dotični dođe pod udar zakona) i to je zahvaćalo sve slojeve stanovništva i odnosilo se na cjelokupni javni prostor - od pisanja književnih i znanstvenih djela, novinskih tekstova i feljtona, do kazališnih predstava, slikarske i kiparske umjetnosti, filma, Radija i Televizije, školskih udžbenika i crkvene literature, pa i govora u različitim socijalnim kontekstima (u privatnim kućama, kavanama i sl.). Nije bilo popusta niti milosti, čak ni za osobe u alkoholiziranom stanju, a visina kazne ovisila je o stupnju "društvene štetnosti" samoga djela. To je, nažalost, sasvim razumljivo, pogleda li se iz perspektive komunističkog ideološkog okvira. Kako je govorio i pisao veliki staljinist i Titov partijski cenzor, književnik Radovan Zogović (nadahnut Anatolijem Lunačarskim), svaki komunist s perom bio je "vojnik Partije s puškom u ruci" koji puca, a riječi su bili meci, što je dalje značilo da su i riječi koje su upućene s druge (suprotne) strane opasne poput metaka, pa je one koji su ih pisali trebalo tretirati kao neprijatelje u ratu i tako se prema njima odnositi.

 Taj Čl. 133 KZ najčešće je (od onih koji se nisu slagali s takvom vrstom "pravde") nazivan i "gumenim članom", budući da je njegova "rastezljivost" omogućavala kažnjavanje gotovo svakoga tko bi se našao na udaru istoga; naime, formulacije su bile toliko fluidne, nejasne, uopćene i neodređene, da se slobodnoj volji Tužiteljstva i sudaca praktično prepuštalo tumačenje namjera i motiva počinitelja, kao i stupnja "društvene štetnosti" onoga što je izrečeno ili napisano, izraženo slikom, kiparskim djelom, filmom, pjesmom, ili izrečeno bilo kojim povodom u javnom ili privatnom prostoru. Budući da su sve institucije (pa i pravosudne) bile pod diktatom Partije, nije bilo dilema oko utvrđivanja "krivnje" i progona "državnih neprijatelja" svih vrsta i boja. Sudila je Partija, Partija je ubijala, progonila i zatvarala, a sve institucije i čitav državni mehanizam nisu bili ništa drugo nego njezina produžena ruka. U konačnici, vrhuška Partije, preko tog mehanizma je provodila svoju volju - volju nekolicine nedodirljivih. I sve se to činilo "u ime naroda" i radi "zaštite" radničke klase, "samoupravnog socijalizma" i "tekovina Narodno-oslobodilačke borbe". Ove su "vrijednosti" bile paravan za diktaturu i uspostavu apsolutističke vlasti J. B. Tita i njegovih satrapa, po uzoru na sustav što ga je kreirao njihov idol i Vođa, J. V. Staljin u tadašnjem SSSR-u. I nakon 1948. godine i formalnog odmaka od komunizma staljinističkog tipa, Staljinov duh ostao je lebdjeti nad Titovom Jugoslavijom, a njegov vrijednosni sustav i revolucionarna praksa i dalje su bili ideološkom sastavnicom jugoslavenske Partije i njezina vodstva.

 Kao dokaz može nam poslužiti upravo sadržaj spomenutog Čl. 133 KZ SFRJ, koji je mnoge slobodnomisleće ljude koštao slobode ili čak života (a ukinut je tek u ljeto 1990. godine):

 (St. 1):  "Tko natpisom, letkom, crtežom, govorom ili na drugih način poziva ili potiče na obaranje vlasti radničke klase i radnih ljudi, na protuustavnu promjenu socijalističkog samoupravnog društvenog uređenja, na razbijanje bratstva i jedinstva i ravnopravnosti naroda i narodnosti, na svrgavanje organa društvenog samoupravljanja i vlasti i njihovih izvršnih organa, na otpor prema odlukama nadležnih organa vlasti i samoupravljanja koje su od značaja za zaštitu i razvoj samoupravnih odnosa, sigurnost i obranu zemlje, ili zlonamjerno i neistinito prikazuje društveno-političke prilike u zemlji, kaznit će se zatvorom od jedne do deset godina.

(St. 2) Tko djelo iz stava 1. ovog člana učini uz pomoć ili pod utjecajem iz inozemstva, kaznit će se zatvorom najmanje od tri godine."

 Dakle, ako se zaključi kako je optuženi kažnjivo djelo "učinio uz pomoć ili pod utjecajem iz inozemstva", minimalna kazna zatvora je bila 4 godine, a maksimalna 13 godina.

 Poznat je slučaj mlade Židovke Jennie Lebel, koja je u prvim poratnim godinama radila kao novinarka u redakciji beogradske Politike. Nesmotreno i nesvjesna posljedica, jednom prigodom kolegama na poslu ispričala je vic koji se (u prenesenom smislu) odnosio na "najvećeg sina naših naroda", J. B. Tita.

 A vic glasi ovako: "Jugoslavija je osvojila prvo mjesto na međunarodnom sajmu cvijeća…a znate li zašto? Uzgojila je ljubičicu bijelu od sto kila."

Bila je to samo benigna aluzija na nedodirljivog Vođu, ali ipak sasvim jasna, prepoznatljiva i dovoljno "društveno štetna" da 22-godišnja novinarka završi na sudu. Naime, postoji jedna pjesma u kojoj se kaže: "Druže Tito, ljubičice bijela, tebe voli omladina cijela…", pa nije trebalo previše domišljatosti da se partijski žbiri dosjete o čemu je riječ i naravno, stanu u obranu obožavanog Vođe i Učitelja.

 Jennie je 1949. godine osuđena na dvije i pol godine robije na Golom otoku, u kazamatu- mučilištu namijenjenom "preodgoju". Činjenica da je dobila dva i pol puta veću kaznu od minimalne, potvrdila je kako je njezin verbalni delikt (odnosno vic) spadao među teža djela. Poslije  50 godina šutnje o postojanju ženskog logora (gulaga) na ovom otoku, ona je sama progovorila o tomu u dokumentarnom filmu u produkciji Avala filma. Bio je to ustvari dokumentarni serijal u četiri dijela pod naslovom: "Goli život", snimljen je 1989. godine, a radili su ga skupa književnik Danilo Kiš i Aleksandar Mandić. Ne samo da su i na Golom otoku postojale žene-zatočenice, nego se prema njima jednako okrutno postupalo kao i prema robijašima suprotnog spola, pa čak i gore, jer su pored svega ostaloga mnoge morale podnositi silovanja i razna druga seksualna iživljavanja čuvara. Sam sustav terora bio je postavljen tako da su zatočenici mučili jedni druge. Onima koji su bili odabrani za te uloge, uprava logora je omogućavala stanovite privilegije (bolji smještaj i hranu, pravo na poštu i pakete, slobodnije kretanje uz manje rada, pa čak i skraćenja robije), a oni su za uzvrat morali redovito izvještavati čuvare i inspektore o stanju unutar logora, pogotovu o ponašanju zatočenika koji su u bilo kojem smislu kršili propisana pravila ponašanja. Nakon što su nadređeni izdali nalog, preko tih denuncijanata je organizirano kažnjavanje "neposlušnih" - od premlaćivanja do mučenja glađu, žeđu ili bacanja u višetjednu ili višemjesečnu izolaciju uz stalni psihološki pritisak. Na nepodnošljivoj ljetnoj vrućini okruženi vrelim kamenom, na vjetrometini izloženi buri ili kišama, izgladnjeli zatočenici, ranjavih nogu i ruku, po cijeli dan su prenosili kamenje s jedne hrpe na drugu i taj se ritual ponavljao u nedogled. Bio je to posve nepotreban, beskoristan rad, bez svrhe i cilja, što je dodatno otežavalo psihičko stanje žrtava ovog neljudskog tretmana, pomno osmišljenog kako bi se slomili i duh i tijelo robijaša. Mnogi jadnici pritisnuti terorom, jedini izlaz su nalazili u samoubojstvima - najčešće skakanjem sa stijena. Cinizam partijskih vlastodržaca išao je tako daleko, da su u tadašnjim friziranim "dokumentarcima" i filmskim "žurnalima" ova mučilišta prikazivali kao idilična mjesta na kojima su oni koji su skrenuli s "linije Partije" shvatili svoje pogrješke i tako se "preodgojili" i pokajali, svjesni nekadašnjih zastranjenja i zabluda. U jednom takvom filmskom prilogu prikazana je skupina robijaša koji se nakon izdržanih višegodišnjih kazni na Golom otoku "dobrovoljno" prijavljuju kao "radna brigada" i traže da ih se odmah uputi na gradilište jedne pruge. Na velikom transparentu istaknutom ispred skupine "dobrovoljaca", velikim slovima piše: "Sa Titom i Partijom u nove radne pobjede". Poanta ovog montiranog prikaza sadržavala je poruku o uspješnosti "preodgoja": oni koji su nekad bili na stranputici, konačno su postali "obraćenici" i svjesni toga kako su sad "novi" ljudi i "ispravni članovi društva", iz čiste zahvalnosti prema svojim "dobročiniteljima" (koji su ih strpali na robiju i godinama mučili) umjesto odlaska obiteljima, nakon odslužene kazne traže angažman na nekoj od "radnih akcija". Ovdje je svaki komentar suvišan.

 "Uz teški fizički rad i maltretiranja najteže mi je bilo podnositi žeđ, jer je najprije trebalo izgraditi cisternu iz koje smo kasnije dobivali čašu vode dnevno" - svjedočila je u filmu spisateljica i povjesničarka Jennie Lebel. Imala je nesreću poslije nacističkog logora (u kojem je u vrijeme Drugoga svjetskog rata završila kao djevojčica) i u "slobodnoj  Titovoj Jugoslaviji" osjetiti oštricu komunističkog režima i okrutnost njihovog kazamata i to kao Židovka i žrtva nacističkog progona - samo zbog ispričanog vica. Neslužbeno se doznalo, desetljećima poslije osude i robijanja ove žene (koja je nakon povratka s Golog otoka trajno iselila u Izrael), da se iza svega krila bolesna ambicija jednog njezinog kolege iz redakcije Politike. Upravo tih dana - kad je nesretna Jennie ispričala kobni vic - u vrhu ove novinsko-nakladničke kuće, odlučivao se o njihovom budućem dopisniku iz Pariza. Prema svemu što se moglo čuti po hodnicima i kuloarima, najizgledniji kandidat za to prestižno i dobro plaćeno mjesto, bila je upravo ona, Jennie Lebel. No, domišljati kolega koji je također imao ambicija zasjesti u taj stolac u Parizu, bez mnogo premišljanja i obzira, iskoristio je priliku i prijavio je zbog vica o "ljubičici bijeloj".

 I tko zna koliko je sličnih slučajeva bilo. Procjene o ubijenim i progonjenim novinarima govore kako ih je tijekom prvih 25 godina vladavine Titovog režima (dakle, od 1945. do 1970), u Jugoslaviji bilo izvrgnuto teroru oko 500, a dodamo li ubijene u inozemstvu (u redovima emigracije), brojka je svakako i veća.

 Arhivi Udbe bilježe kako je kroz mučilište Goli otok od 1949. do 1956. godine prošla 16.101 osoba, kroz mučilište na otoku Sveti Grgur oko 900 osoba (od toga 855 žena), ali treba znati kako je u Titovoj Jugoslaviji bilo i nekoliko stotina drugih kazamata (najpoznatiji: Lepoglava, Stara Gradiška, Sr. Mitrovica, Požarevac (Zabela), Glina, Zenica, Foča, Spuž, Zenica, Glavnjača (Beograd), Lipljan, Požega itd., itd.). Nikad nije utvrđeno koliko je od 1945. do 1990. godine bilo političkih presuda i koliko je političkih zatvorenika robijalo zbog svoje nepodobnosti ili nesmotrenih izjava, "sumnjivih" romana, pjesama, priča, novinskih tekstova, "neprimjerenih" kazališnih predstava, "društveno štetnih" filmova, skulptura ili zbog ispričanih viceva koji vrijeđaju lik i djelo nekoga od važnih partijskih drugova. Procjene se kreću od 130.000 do nekoliko stotina tisuća političkih zatvorenika, ali s obzirom na to da su arhivi još uvijek dobrim dijelom nedostupni istraživačima, pitanje je hoće li puna i prava istina ikad izaći na vidjelo.

(Video): GOLI OTOK dokumentarni film;

Zlatko Pinter/PDN