Tko plaća javne performanse u Zagrebu? Građani imaju pravo znati koliko ih košta Pride

Tko plaća javne performanse u Zagrebu? Građani imaju pravo znati koliko ih koštaju povorke, sigurnost i gradska potpora

Javna okupljanja su pravo, ali javni novac traži odgovore

Hrvatska je moderna europska država. U njoj svatko ima pravo na dostojanstvo, javno okupljanje, slobodu govora i izražavanje vlastitih stavova. To pravo ne smije biti sporno ni jednoj skupini građana. Međutim, jednako tako ne smije biti sporno ni pravo građana da pitaju koliko pojedine javne manifestacije koštaju, tko ih financira i zašto se baš za njih pronalazi proračunski novac.

Upravo se to pitanje ponovno otvorilo nakon 25. Povorke ponosa u Zagrebu, održane 6. lipnja 2026. godine pod sloganom “Korak po korak, iskorak!”. Povorka je prošla središtem grada, od Zrinjevca prema Parku dr. Franje Tuđmana, uz sudjelovanje predstavnika gradske vlasti, aktivističkih udruga i brojnih sudionika.

Nitko razuman ne dovodi u pitanje pravo ljudi da se okupe i izraze svoj stav. No kada se takvi događaji održavaju u središtu glavnog grada, uz prometne obustave, angažman službi, političku potporu i sredstva iz javnih izvora, tada to više nije samo pitanje slobode okupljanja. Tada to postaje pitanje javnog interesa.

Zagreb nije privatna pozornica jedne politike

Zagreb je glavni grad svih svojih stanovnika. U njemu žive ljudi različitih svjetonazora, životnih stilova, uvjerenja i političkih stavova. Upravo zato gradska vlast mora biti posebno oprezna kada javnim novcem podupire manifestacije koje imaju snažan politički, ideološki i aktivistički karakter.

Gradonačelnik Tomislav Tomašević i njegovi suradnici imaju pravo osobno podržavati pojedine društvene pokrete. Ali kada se ta podrška pretvara u institucionalnu i financijsku potporu iz gradskog proračuna, građani imaju pravo pitati gdje je granica između osobnog svjetonazora, političke promocije i odgovornog upravljanja novcem svih Zagrepčana.

Zagreb nije vlasništvo nijedne političke opcije. Nije ni pozornica na kojoj se javni novac može trošiti bez ozbiljnog obrazloženja. Grad koji se suočava s brojnim komunalnim, socijalnim, prometnim i infrastrukturnim problemima mora znati postaviti prioritete.

Koliko sve to stvarno košta?

Prema javno dostupnim podacima i objavama organizatora, Povorku ponosa podržali su različiti donatori, među kojima su navedeni Grad Zagreb, pojedina strana veleposlanstva, zaklade, građani, poslovni subjekti i privatne tvrtke.

Posebno se ističe pitanje gradskog novca. Ako se iz proračuna Grada Zagreba za ovakve programe izdvajaju tisuće eura, tada građani imaju pravo na potpuno jasnu računicu: koliko je Grad izdvojio, za što je novac točno potrošen, tko je kontrolirao troškove i koji je konkretan javni interes ostvaren?

To nisu napadi na bilo čija prava. To su osnovna pitanja odgovornog upravljanja javnim novcem.

Jer javni novac nije apstraktan pojam. To je novac građana. Novac radnika, umirovljenika, roditelja, poduzetnika, obrtnika i svih onih koji pune gradski proračun. Taj novac mora služiti gradu, a ne političkom dojmu.

Moglo se pomoći djeci, umirovljenicima i obiteljima

U Zagrebu postoje potrebe koje ne mogu čekati. Postoje obitelji koje teško spajaju kraj s krajem. Postoje djeca s teškoćama u razvoju kojima terapije nisu lako dostupne. Postoje umirovljenici koji žive na rubu siromaštva. Postoje kvartovi koji čekaju obnovu igrališta, prometnica, nogostupa i javnih prostora.

Zato pitanje nije samo koliko je novca potrošeno. Pitanje je što je sve tim novcem moglo biti učinjeno.

Za iznos koji se izdvaja za aktivističke manifestacije moglo se financirati konkretne socijalne programe, pomoći udrugama koje rade s djecom, osobama s invaliditetom ili braniteljskim obiteljima, obnoviti dio komunalne infrastrukture ili usmjeriti sredstva prema projektima koji izravno pomažu najranjivijim građanima.

U gradu u kojem se često govori da novca nema dovoljno, politička vlast mora objasniti zašto ga ipak ima za događaje koji su više simbolički i ideološki nego životno nužni.

Pravo na okupljanje nije sporno, ali nije ni pravo na kritiku

U demokratskom društvu pravo na okupljanje mora biti zaštićeno. No jednako tako mora biti zaštićeno i pravo građana da izraze neslaganje s načinom na koji se troši njihov novac.

Nije sporno da se pojedina skupina želi javno predstaviti. Nije sporno ni da civilno društvo ima pravo djelovati. Sporno postaje onda kada se od građana očekuje da bez pitanja prihvate financiranje događaja s kojima se možda ne slažu, a da se svaka kritika unaprijed proglasi neprihvatljivom.

To nije demokracija. Demokracija znači da se može raspravljati. Da se može pitati. Da se može tražiti račun. Pogotovo kada se radi o proračunu.

Tko plaća policiju, hitnu pomoć, vatrogasce i logistiku?

Na kraju ostaje i jedno vrlo konkretno pitanje: tko je platio angažman svih službi koje su morale biti na terenu?

Kod ovakvih događaja nije riječ samo o pozornici, ozvučenju, zastavama i programu. Riječ je i o policijskom osiguranju, hitnoj medicinskoj službi, vatrogascima, prometnoj regulaciji, komunalnim službama i drugim oblicima logistike koji prate svako veće javno okupljanje u središtu grada.

Ako je događaj prijavljen kao javni skup ili prosvjed, tada je potrebno jasno objasniti koji dio troškova snose organizatori, koji Grad Zagreb, a koji državne ili javne službe. Građani imaju pravo znati je li trošak sigurnosti, prometa i javnog reda prebačen na institucije, dok se istodobno iz gradskog proračuna financira programski i organizacijski dio manifestacije.

To nije nevažno pitanje. To je pitanje transparentnosti.

Tomaševiću, Zagreb ima važnijih problema

Gradonačelnik Tomašević često govori o otvorenom i uključivom Zagrebu. No uključivost ne smije biti paravan za selektivno financiranje ideološki bliskih projekata. Grad se ne vodi simbolima, nego konkretnim rješenjima.

Zagrepčani ne žive od političkih poruka, zastava i performansa. Žive od funkcionalnog javnog prijevoza, uređenih ulica, dostupnih vrtića, sigurnih škola, čistoće grada, socijalne skrbi i osjećaja da se njihov novac troši razumno.

Ako se za pojedine manifestacije novac redovito pronalazi, onda građani imaju pravo pitati zašto ga nema dovoljno za probleme koji ih svakodnevno pogađaju.

Tomaševiću, javni novac nije alat za ideološku promociju. To je novac svih stanovnika Zagreba. I zato svaka kuna, odnosno svaki euro, mora imati opravdanje.

Hrvatska može biti moderna i čuvati svoje korijene

Hrvatska može biti moderna država i istodobno čuvati svoje tradicionalne korijene. Te dvije stvari nisu suprotstavljene. Modernost ne znači odricanje od obitelji, vjere, običaja, kulture i moralnih osjećaja velikog dijela građana.

Isto tako, tradicija ne znači uskraćivanje prava drugima. Ali ni prava jednih ne smiju značiti da se drugima oduzima pravo na prigovor, kritiku i zahtjev za odgovornošću.

Zrelo društvo ne bježi od rasprave. Zrelo društvo ne proglašava svako pitanje napadom. Zrelo društvo zna razlikovati ljudsko dostojanstvo od političkog aktivizma, a pravo na okupljanje od prava na javno financiranje.

Javnost ima pravo na račun

Zato je nakon ovogodišnje Povorke ponosa najvažnije pitanje vrlo jednostavno: koliko je sve to koštalo i tko je sve platio?

Koliko je izdvojio Grad Zagreb? Koliko su dali donatori? Koliko je koštala sigurnost? Koliko prometna regulacija? Koliko komunalne službe? Koliko logistika? I je li javni interes zaista opravdao takav trošak?

Dok se ta pitanja ne odgovore jasno i javno, građani imaju pravo sumnjati da se iza velikih riječi o pravima i slobodi skriva još jedan primjer nerazumnog trošenja javnog novca.

Pravo na okupljanje pripada svima. Ali i pravo na pitanje pripada svima. A prvo pitanje glasi: tko plaća javne performanse u Zagrebu?