Iskustvo nam govori kako je u Srbiji sve moguće – osim onoga što je normalno. Iskreno, nije mi drago što je tako i mislim da nema nikoga u Hrvatskoj tko ne bi želio normalne susjede. Ali, realnost je neumoljiva i teško će se bilo što na tom planu promijeniti (barem u dogledno vrijeme).

Voditi suvisli dijalog s megalomanima, hipohondrima i patološkim lašcima kojima je virus velikosrpskog naci-fašizma odavno pomutio razum, jednostavno nije moguće. Razgovarati o ratu 90-ih godina s njegovim akterima – četničkim vojvodama i Šešeljevim ađutantima, isto je kao da se poslije Drugoga svjetskog rata raspravljalo o ovom sukobu na istu temu s Nikolom Kalabićem, Momčilom Đujićem i drugim zločincima iz najbližeg okruženja četničkog vođe.

Dakle, tropa (što kažu kockari), tu razgovora nema.

S onima koji su sebe uvjerili da su „ostatak zaklanog naroda“ i da je Jasenovac „najveći srpski grad pod zemljom“, da su uvijek „ugroženi svi i svugde“, a u isto vrijeme čim im se pruži prilika napadaju narode u okruženju kako bi im oteli zemlju i pobili ih, s onima koji ne priznaju identitet i postojanje gotovo ni jedne nacije s područja bivše SFRJ (Makedonce, Crnogorce, Muslimane-Bošnjake, Hrvate), s onima koji su uzurpirali pravoslavlje na ovim prostorima i pretvorili ga u „srpstvo“, u posljednjih stotinu godina vodili 8 ratova od čega su barem 6  izazvali sami (zbog svojih bolesnih osvajačkih ambicija), s onima koji kao jedini „ugroženi“ narod na Balkanu vrše genocid i etničko čišćenje, s takvima razgovora biti ne može sve dok se ne opamete i ne postanu normalni.

Paradoks da su Srbi u isto vrijeme najveće „žrtve“ i najveći „junaci“ i „pobjednici“ u ratovima na Balkanu, samo je jedan od mnogih koji može dovesti u zabunu – ali samo neobaviještene.

Srbiji i Crnoj Gori se odmah nakon ovog posljednjeg rata moralo postaviti barem tri uvjeta, prije nego se uopće sjelo prvi put za stol:

1. Potpisivanje zajedničke deklaracije o miru, nenapadanju i odustajanju od bilo kakvih teritorijalnih aspiracija;

2. Kažnjavanje svih ratnih zločinaca, dostava podataka o nestalim osobama, povrat opljačkanog i priznanje agresije;

3. Postizanje sporazuma o naplati ratne štete od Srbije i Crne Gore, budući da su ove države i prema međunarodnim dokumentima, rezolucijama i deklaracijama bile agresori.

Da ne bi tko pomislio kako generaliziram, moram reći da se sve što govorim odnosi isključivo na protagoniste srpskog naci-fašizma i njihove pristaše, a nikako na cijeli srpski narod. Ona manjina koja nije zatrovana tom ideologijom primorana je trpjeti teror ekstremista i čekati da se u glavama većine nešto pomakne i to je jako nezahvalna pozicija.

Bivši potrčko četničkog vojvode i zločinca Vojislava Šešelja, današnji predsjednik Srbije Aleksandar Vučić tipični je primjerak neuravnotežene i nestabilne osobe. Osim što je zadojen velikosrpskim naci-fašizmom, razdiru ga frustracije, jer njegov bivši (već spomenuti) gazda koristi svaku prigodu kako bi u medije proturio nešto što će ga kompromitirati – a kako i ne bi kad su mu oni čiji je politički otac (on i vojvoda i kum Toma Nikolić) oteli stranku čim je otišao u Haag 2003. godine, preimenovali je i uz pomoć nje na kraju došli na vlast.

Još jedan dokaz da je kod Srba sve moguće: Njihov „najveći junak“ koji je „rasturio haški tribunal“ (Šešelj) prevaren je i izigran od dojučerašnjih pulena i poltrona, a gotovo kompletno stranačko članstvo dotadašnje Srpske radikalne stranke okrenulo ćurak i otišlo u okrilje Ace i Tome u „novu“ četničku stranku (SNS – Srpska napredna stranka). I potom, ovi „napredni“ četnici dobivaju izbore a sa Šešeljem nastavljaju „rat“ iza kulisa.

I kad mu se sve to skupi i prekipi, Vučić onda pokaže svoje pravo lice, napada susjede, otvara stare teme, zapjeni se, lupeta, optužuje, proziva, sikće. Kao nedavno kad je pred kamerama komentirao mogućnost sastanka s hrvatskom predsjednicom. Dakako, Jasenovac i „genocid nad Srbima“ bila mu je glavna tema. To u Srbiji uvijek pali.

„Genocid nad Srbima“ koji su svoje stanovništvo na području Jugoslavije u samo 70 godina gotovo udvostručili (i to na temelju službenih statističkih podataka Kraljevine Jugoslavije i SFRJ)!?

Evo što govore brojke:

1.U razdoblju od 1921. do 1991. godine, broj Srba u Jugoslaviji, porastao je za  fantastičnih 86,17% (u apsolutnom broju, sa 4.580.775 na 8.528.047)

2.U istom periodu, broj Srba u „užoj Srbiji“ (odnosno, Srbiji bez pokrajina) povećan je za preko 100%  (sa 2.531.321, na 5.081.766)

3. 3. Broj Srba u promatranom razdoblju, u gotovo svim ostalim republikama i pokrajinama  također je uglavnom drastično porastao (u Bosni i Hercegovini za 65%, u Crnoj Gori za čak 963%, u Vojvodini za 122%, u Makedoniji za 251%, u Sloveniji za 715%, na Kosovu za 235%), a smanjen je samo u Hrvatskoj, i to za 1,5% - što u apsolutnom broju iznosi samo 218, unatoč ratu i masovnom napuštanju pojedinih krajeva Hrvatske u vrijeme kolonizacije u Vojvodinu i sl.)

(Izvor podataka: dr Stanko Žuljić, Srpski etnos i velikosrpstvo, Zagreb, 1997., str.166., tablica 14.).

I sad se postavlja neizbježno pitanje: Koga su to ubijale ustaše i kolike su bile srpske žrtve u NDH? Jer, sve su njihove tvrdnje u nesporazmu s matematikom, logikom i zdravim razumom.

Pri svemu tomu, treba imati u vidu, da je prosječna stopa (demografskog) rasta srpskog stanovništva u tih 70 godina uglavnom bila vrlo mala ili je opadala (kao i kod svih drugih naroda u Jugoslaviji – osim Albanaca, Muslimana i Roma) i da je ona kod Srba ispod prosjeka Jugoslavije za promatrano razdoblje, pa stoga sve priče vezane za naprijed spomenute tvrdnje o enormnim ratnim gubicima srpskog naroda  i „genocidu“ koji je nad njim počinjen postaju bespredmetne.

Uzmemo li u obzir kolonizirane Srbe (koji su u uglavnom u Vojvodinu organizirano preseljavani mahom iz Hrvatske, Bosne Hercegovine, Crne Gore i „uže“ Srbije), a bilo ih je u razdoblju 1945-1948. godine najmanje 260.000 (ne računajući neregularne koloniste koji su dolazili izvan organiziranih skupina) stvari postaju još očiglednije, i ove povijesne laži u cijelosti se razobličuju.

Nikad mi nije bilo jasno zašto bi se bilo tko od političara morao sastajati po nečijem diktatu ili reda radi!? Koja je svrha takvih seansi i protokolarnih predstava za javnost, ako na vidiku nema ničega konkretnog i produktivnog? Zar mi moramo „gurati“ Srbiju u EU i pored svega toga što nam svaki čas priređuje?

I koga to „guramo“ u EU? Ospkurnog klauna koji nam pljuje u lice!

Bivši Šešeljev potrčko Aleksandar Vučić nikad nije bio čovjek od riječi niti karakter. Kukavica i poltron sve dok se nije dočepao vlasti, sad glumi diktatora u Srbiji i svađa se svaki čas s nekim od susjeda. Umjesto da se pogleda u ogledalo.

U vrijeme ratova na području bivše Juge, 90-ih godina, kao Šešeljev posilni (čitaj; potrčko), on je ćosavom vojvodi i umobolniku (kojega je obožavao – ili se pretvarao kako ga obožava), namještao krevet, čistio cipele, ovaj bi ga slao po novine, burek itd. (tako barem tvrde oni koji ga znaju iz tog vremena). Dakle, slušao ga je bespogovorno i opskurni harlekin krvavih ruku bio mu je ideal koji se on svim silama trudio dosegnuti. Mogli smo ga viđati i na terenu u „republici srpskoj“ ili „krajini“ kako s gazdom, primjerice, ubacuje granate u minobacač, puca iz protu-zračnog topa na „ustaše“, obilazi srpske položaje iznad Sarajeva (sa gazdom i prijateljima Tomislavom Nikolićem i Vasilijem Vidovićem, potom, kako drži huškačke govore na Banovini potičući tamošnje Srbe da se do zadnjega bore protiv „ustaške vlasti“ – od koji su neki i zabilježeni okom kamere (Glina, 20. ožujka 1995., slika gore) itd. Ima toga dosta.

Ratni put Šešeljevog potrčka prilično je zanimljiv i mnoge su sekvence ostale snimljene za povijest.

Govorom mržnje služio se uvijek i često, pa i nakon rata, a neki od rasističkih i huškačkih nastupa zabilježeni su na audio-vizualnim zapisima (s četničkih „otadžbinskih kongresa“ i mitinga na kojima je podjarivao svoju naci-fašističku rulju, pa i to kad je s govornice Narodne skupštine Srbije – poslije genocida koji su srpske postrojbe počinile u Srebrenici i najava mogućih NATO-udara na srpske položaje u B i H –  zaprijetio: „Ubite jednog Srbina, mi ćemo 100 muslimana…“)

Kad se dočepao vlasti, Vučić je (po običaju) nastavio lagati, pa je tvrdio kako „nikad nije bio na Baniji“, sve dok se nije pojavila snimka na youtube-u. No, prošlost se izbrisati ne može , kao ni oni trenuci u kojima ganut do bola plače poput djeteta slušajući emotivni govor svoga idola i uzora Šešelja (u vrijeme dok je gradio političku i „boračku“ karijeru).

Eto, taj i takav lik postao je predsjednik Srbije i umislio kako nešto predstavlja na globalnom političkom planu.

Kad god mu nešto „zaškripi“ u Srbiji (a često „škripi“, to je takvo podneblje), on se dohvati Jasenovca kao pijanac plota. Zna da to pali kod većine srpskog naroda kojemu su desetljećima punili uši popovi, intelektualci, novinari, publicisti, profesionalni Srbi koji žive od toga, knjige, mediji. I ne treba očekivati da će se taj narod u dogledno vrijeme suočiti s istinom, čak niti nakon ovih posljednjih podataka što ih je u vojnom arhivu u Beogradu otkrio i putem medija objelodanio slovenski istraživač Roman Leljak.

Postoje stanja kolektivne svijesti koja su teško objašnjiva i još teže izlječiva. Kako reče Nenad Čanak (iz LSDV): „Još nismo došli u fazu da sebi postavimo dijagnozu, a bez dijagnoze nema ni terapije“.

Vučić bulazni o „250 hiljada proteranih Srba“ (iz Hrvatske u kolovozu 1995. godine) i, dakako, ne spominje da su do tada srpski teroristi uz pomoć njihovih četnika iz Srbije (kojima je i sam pripadao), „JNA“, „dobrovoljaca“ i „teritorijalaca“ srušili i etnički očistili skoro trećinu Hrvatske uzurpirajući dio samostalne međunarodno priznate države članice UN-a i počinili masovne zločine ubivši gotovo 16.000 građana Hrvatske. To je „zaboravio“.

Jedna od stvari što ih bivši Šešeljev potrčko (koji je aktivno sudjelovao u toj agresiji i huškao „krajinske“ Srbe na borbu protiv „ustaške vlasti“ do zadnje kapi krvi) također zaboravlja, jeste odgovor na pitanje: Gdje su bili on i brojne četničke vojvode i srpski „obilići“ sa svojim „gardama“, „odredima“, „četama“, „specijalnim jedinicama“ i zašto nisu branili svoj narod?

Dok su pod okriljem „JNA“ pljačkali, rušili, palili, ubijali, silovali, bili su „junaci“, a kad je trebalo sukobiti se s Hrvatskom vojskom na bojnom polju, rep na leđa i tutanj. To je istina o „srpskom junaštvu“;po onoj (srpskoj) narodnoj: „Svi junaci nikom ponikoše i u crnu zemlju pogledaše“.

Poslije svega, naravno, slijedi kuknjava o „genocidu“ – kako to kod njih uvijek biva poslije svakog izgubljenog rata. Perpetuum mobile. Na istoku ništa novo.

Danas se Vučić i njegova kamarila vezuju za Ruse i zazivaju treći svjetski rat ne bi li ostvarili svoje bolesne velikosrpske ambicije koje nisu bili kadri u posljednjih stotinu godina.

Nadajmo se da će i kod njih biti sve manje kandidata za smrt u nekom od (ne daj Bože) mogućih sukoba u budućnosti.

Ima i jedna druga prilično popularna izreka: „Rado ide Srbin u vojnike, dva ga vuku a trojica ruku...“ (što je u pjesmi opjevao i četnički vojvoda Bora „Čorba“). Ni ona nije nastala slučajno i ponešto govori o glasovitom „junaštvu“ naših istočnih susjeda.

Ne bi bilo loše da se oni u Srbiji kojima mržnja još uvijek nije pomutila razum sjete ponekad prošlosti i iz nje izvuku neke pouke. Sebe radi i okruženja u kojemu žive.

Narodi koji svoju energiju troše na ratove i osvajanje tuđih zemalja čine višestruku štetu, ne samo onima koje napadaju, nego i sami sebi i naraštajima koji dolaze poslije njih, jer uništavaju vlastitu biološku supstancu, ekonomski upropaštavaju državu i odriču se budućnosti, napretka i razvoja s realnim izgledima da nestanu s povijesne pozornice – tako barem misli, piše i govori dr Latinka Perović, srbijanska povjesničarka koja se ne libi pogledati istini u oči.

No, takvi kao ona svjetlosnim godinama su daleko od mogućnosti sudjelovanja u vlasti u današnjoj Srbiji koja ostaje zemlja čuda.

U njoj je (kako već rekoh) sve moguće osim da se dogodi nešto normalno.