Vijesti Top vijest
JE LI NA REDU SPALJIVANJE KNJIGA?
Hoćemo li uskoro biti svjedocima kako naše „antife“ u ime „slobode“, „ljudskih prava“ i „progresa“ pale knjige na trgovima i ulicama?
Iskreno, ne bi me iznenadilo da započnu s time – pa još usput na lomaču bace i po kojega autora nepoćudne literature, jer u prošlosti su to itekako radili. Možda nisu u doslovnom smislu riječi javno spaljivali knjige kao nacisti, ali jesu ih zabranjivali i uništavali, ubijali i zatvarali spisatelje, ili ih pak smještali u duševne bolnice. Za slobodno napisanu ili izgovorenu riječ (ako nije bila na liniji Partije), ne rijetko je išla glava s ramena.
Njihovi ideološki sljedbenici (za sada) samo prijete (kako će biti „krvi do koljena“, žale što prethodnici iz redova KPJ „nisu obavili posao do kraja“ kukaju zbog „šlamperaja“ u mjesecima poraća kad su OZN-a i odredi smrti KNOJ-a pobili samo 500-600 tisuća Hrvata, umjesto da su ih sve redom lišili života, neki od vodećih autoriteta „antifa“ pokreta poručuju putem medija kako se se.. na Bleiburg – odnosno na žrtve Križnog puta, Hude jame, Macelja, Gračana, Kočevskog roga, Jazovke, Maribora, na kosti razasute u preko 1.400 masovnih grobnica diljem Slovenije i Hrvatske!
Kad netko kaže da se komunizam i nacizam razlikuju samo po boji zastava i oznakama (uz još poneku simboličku finesu kozmetičke naravi), obično se naši crveni fašisti propnu na stražnje noge i sline poput Pavlovljevih pasa, iako činjenice govore kako su prema broju pobijenih nadmašili Hitlera i Mussolinija (zajedno) i to barem 4 – 5 puta.
U razmjerima zločina imaju primat u odnosu na naciste i fašiste, to je evidentno, ali nadvisili su ih u još nečemu: u propagandi. Tu im Joseph Goebbels nije ni do koljena. Za razliku od Hitlera, koji je u Mein Kampfu otvoreno iznio svoju rasističku teoriju i zločinačke namjere, oni su se krili iz marxizma, manifesta, parola i slogana o „svijetloj budućnosti“, „društvu socijalne pravde“ i „humanizma“. No, praksa koju su provodili pokazala je suštinu te ideologije i potvrdila kako nisu bez razloga bili u savezu s nacistima u godinama prije Drugoga svjetskog rata. Da Staljinov saveznik nije počinio stratešku grešku i napao SSSR, njih dvojica bi zacijelo podijelili svijet onako kako su to 1939/40. godine već napravili s Europom.
Pozivaju se na antifašizam. Točno je da su antifašisti zaslužni za slom nacizma i fašizma – ali tu je riječ o milijunima običnih ljudi, idealista koji su se žrtvovali kako bi porazili zlo i s time komunisti imaju jako malo veze, jer su u samome antifašističkom ( pa i partizanskom) pokretu bili marginalna skupina čak i u SSSR-u, o Jugoslaviji da ne govorimo (gdje niti 10% pripadnika partizanskog pokreta nisu bili članovi KPJ).
Da li je bilo među komunistima antifašista?
Naravno, ali ne toliko da bi se mogao povlačiti znak jednakosti između antifašizma i komunizma, a upravo to čine njihovi sljedbenici. Oni se ustvari kriju iza antifašizma ne bi li tako izbrisali krvavu prošlost svojih prethodnika.
Sjećam se jednog nastupa pokojnog Slavka Goldsteina, koji je u razgovoru s dr Ivom Bancem pred kamerama antifašizam definirao (citirajući britanskog povjesničara i komunista Erica Johna Earnesta Hobsbawma), kao „kratkotrajni savez komunizma i kapitalizma protiv smrtnoga neprijatelja“. (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=7GI9_CN53As)
Teško je ne složiti se s ovom tezom, jer u protivnom (prihvatimo li izjednačavanje komunizma i antifašizma) ulazimo u dvostruku stupicu iz koje nema izlaza.
Prvo: masovni zločini komunističkih režima u svijetu (s oko 150 milijuna mrtvih tijekom XX stoljeća) ne mogu se opravdati ničim, a pogotovu ne antifašizmom, budući da najveći dio njih nema nikakve veze s borbom protiv Hitlera i Mussolinija;
Drugo: nameće se logička usporedba zapadne i istočne „varijante“ antifašizma i neminovno dolazi do zaključka kako se prije i poslije Drugoga svjetskog rata u zemljama Zapadne hemisfere nisu činili masovni zločini, nego je naprotiv, razvijan demokratski sustav uz poštivanje temeljnih ljudskih prava i sloboda.
Zaključak koji iz svega možemo bez mnogo truda izvući glasi:
Svi oni koji se bave povlačenjem znaka jednakosti između komunizma i antifašizma čine medvjeđu uslugu upravo antifašizmu i reduciraju ga na ideologiju koja je svojom zločinačkom praksom zavila svijet u crno u većoj mjeri nego su to učinili jednako pogubni i destruktivni režimi Hitlera i Mussolinija i njihovih saveznika.
Antifašizam nije ideologija – to je moralni i etički stav prema jednom zlu koje je prijetilo uništavanju civilizacije i njegovim stavljanjem u istu ravan s komunizmom sjena zločina se baca na milijune onih koji s tim zločinačkim sustavom nisu imali ništa.
U Hrvatskoj je u vlastitoj nakladi Zlatka Hasanbegovića 2005. godine iz tiska izašla knjiga Alaina de Benoista, Komunizam i nacizam: 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću (1917-1989). Vrlo zanimljiva i poučna knjiga – ako se čita bez ograda i predrasuda.
U kratkom predstavljanju knjige na web-stranici kaže se:
„Usporedba komunizma i nacizma zapravo je ne samo legitimna, već i neizbježna, jer bez nje oba fenomena postaju nerazumljiva. Jedini način da ih se shvati - i da se shvati povijest prve polovine 20. stoljeća - jest da ih se 'uzme zajedno' (Furet), i da ih se prouči u 'njihovu vremenskom kontekstu' (Nolte), što znači u zajedničkom povijesnom trenutku. (Alain de Benoist)“ (Vidi: https://www.goodreads.com/book/show/20946546-komunizam-i-nacizam; istaknuo: Z.P.)
Znamo li da je François Furet (francuski povjesničar, dugogodišnji predsjednik Zaklade Saint-Simon i član Francuske akademije poznat po svojim knjigama o francuskoj revoluciji) bio punih 7 godina pripadnik Komunističke partije Francuske (od 1949 do 1956.), a Ernst Nolte poznati njemački filozof i povjesničar (među ostalim i profesor emeritus na Slobodnom sveučilištu u Berlinu) čiji je glavni interes bio komparativno izučavanje fašizma i komunizma (odnosno staljinizma i nacizma), ne može se opovrgnuti kako se autor knjige (Alain de Benoist) pozvao na mišljenja nespornih autoriteta za ovu oblast.
Pročitamo li knjigu razumijevanjem, možda ćemo lakše shvatiti što je mislila židovska intelektualka Hannah Arendt kad je nakon desetljeća posvećenih proučavanju totalitarizama XX stoljeća (nacizma, fašizma i komunizma) i korjena ljudskog Zla, rekla:
„Nitko nema moralno pravo nazivati se antifašistom ako u isto vrijeme nije i antikomunist“.
Dođe li do spaljivanja knjiga (ne daj Bože!), bilo bi dosta posla za naše današnje „zaštitnike ljudskih prava“ i „antife“, jer previše je onoga što im ne ide u prilog.
No, vjerujmo da su ta vremena iza nas i da (ovi naši, domaći) Pavlovljevi psi ipak više laju nego grizu. Bar zasada, jer gledajući što sve rade njihovi uzori u Grčkoj, zapadnoj Europi, SAD-u, Kanadi, Australiji, može se svašta očekivati.
Pa i to da na red dođu knjige. I oni koji ih pišu.
Zlo je zlo, dolazilo s lijeve, desne ili bilo koje druge strane. Ubijalo se „u ime rase“ ili „u ime klase“, ubijanje je zločin.
Nema te humanističke teorije, parole, manifesta ili floskule koja može opravdati zločin.
I nema te ideologije i cilja kojim se može opravdati jedna jedina kap ljudske krvi.
Zlatko Pinter
