'Jedino nas rad, emocija i obrazovanje mogu očuvati i zadržati na našoj zemlji'

10.02.2018. 17:54:29

Već gotovo tri desetljeća Miroslav Škoro zasigurno spada u sam vrh hrvatske glazbe. Od legendarne pjesme „Ne dirajte mi ravnicu“, jedne od neslužbenih himni Domovinskog rata, do danas ovaj Slavonac imotskih korijena, pjevač, skladatelj, poduzetnik i televizijski voditelj ne prestaje uveseljavati svoju publiku novim i novim glazbenim hitovima. Miroslav Škoro nikada nije skrivao težak početak svoga životnog puta, pa tako ni činjenicu da je prvu gitaru zaradio na baušteli u Njemačkoj. Danas, kad je uspješan glazbenik i poduzetnik, i dalje čvrsto stoji na nogama, pa ga poznanici opisuju kao gospodina koji je, za razliku od mnogih novopečenih glazbenih „zvijezda“, jednostavan i pristupačan čovjek. Miroslav Škoro krajem prošle godine, na Ekonomskom fakultetu u Osijeku, obranio je doktorsku disertaciju „Modeli upravljanja i raspodjele prihoda glazbene industrije u uvjetima digitalizacije“. S dr. sc. Miroslavom Škorom razgovarali smo o njegovu glazbenom putu, ali i o nizu drugih životnih, društvenih i političkih pitanja.

Ispunio sam obećanje pokojnoj majci da me gitara neće odvući od knjige

Uz pjevače se obično veže stereotip kako je njihov posao isključivo zabavljati publiku. Vi, međutim, nikada niste zapustili svoje formalno obrazovanje, pa ste nedavno i doktorirali. Možete li nam reći nešto više o temi disertacije i o motivima za upis doktorskog studija? Ako se ne varam jednom ste izjavili da je to bio i svojevrsan dug prema Vašoj majci... Puno je dragih ljudi koji su napravili daleko više, a pri tom prošli sličan put, i na tom su putu ostali dosljedni i uporni. Količina javnosti oko mene jednostavno stavlja u fokus sve čime se bavim, pa tako i disertaciju. Zbog tih ljudi koje sam spomenuo na početku odgovora, a i zbog činjenice da sam to sve napravio dijelom i iz osobnih razloga, nekako mi je neugodno puno pričati o tome jer mi se čini kao da se hvalim, a moje kolege koje su napravile isto ili više nemaju prigodu govoriti o tome. Ukratko, proces izrade doktorske radnje je obilježen dosljednošću i upornošću i tko to nije radio teško mu je objasniti sve kroz što osoba prolazi u tom procesu. Osim što sam ispunio obećanje pokojnoj majci da me gitara neće odvući od knjige, mislim da sam stvorio preduvjete da neka mlađa i poduzetnija osoba u skoroj budućnosti još kvalitetnije i učinkovitije zaroni u taj čudesni svijet glazbene industrije i autorskih prava. Moj motiv dijelom je bila i želja da pomognem kolegama u shvaćanju sustava i načina na koji on funkcionira. Nije dovoljno, pogotovo u današnje vrijeme, biti samo talentiran, pa čak i radišan. Valja se obrazovati i znati zaštititi svoj talent. Majci ste posvetili i vrlo emotivnu pjesmu „Majko jedina“. Ta pjesma nesumnjivo je jedna od najljepših pjesmi posvećenih majkama. Zašto ju više ne izvodite na koncertima? Majka je umrla krajem prosinca 1997. godine, a koncert u Lisinskom bio jesredinom veljače sljedeće godine. Mama je trebala biti na njemu, i tako... Čovjek snuje, Bog odlučuje. Jednostavno sam se na oba koncerta slomio pri izvedbi i odlučio sam da tu pjesmu ne izvodim bez velike potrebe. Probao sam još koji puta misleći da je prošlo dovoljno godina i da mogu prihvatiti njezin odlazak... nije išlo i jednako me je kidalo. Prevelik sam ja emotivac i zato sam bio tako loš u nekim stvarima, posebice u politici.

Optuže nekoga za govor mržnje i onda najgorim oblikom govora mržnje krenu na optuženog

Ocu ste posvetili pjesmu „Putujem sam“, kako je i naslov jednoga od posljednjih albuma, a i iz cjelokupnoga Vašeg opusa jasno je vidljiva privrženost obiteljskim vrijednostima. Kako komentirate sve intenzivnije napade na instituciju braka i obitelji, ne samo u Hrvatskoj, nego i općenito na Zapadu? Ta salonska dekadentnost, koja se skriva iza velikih riječi i floskula o ovim i onim pravima, je štit iza kojeg se, i s lijeva i s desna, skrivaju ljudi koji uglavnom ne razumiju o čemu govore. Teško se s njima nositi jer su glasni, nepristojni, ponekad bezobrazni i čine sve ono protiv čega se, kao, bore. Optuže nekoga za govor mržnje i onda najgorim oblikom govora mržnje krenu na optuženog. Sakriju se iza demokracije, pa žele biti i sudac i porota i dželat. Dobar dio njih to čini samo zato jer imaju od toga osobnu korist od raznih svjetskih fundacija, interesnih skupina i ozbiljnih organizacija kojima posao i je da mute vodu oko sebe. Onaj drugi dio ne razumije ništa, pa lupetaju i u tom lupetanju prije ili kasnije nestanu sa scene.

Zagora i Slavonija

Vaši su korijeni u Imotskoj krajini, odakle su se doselili Vaši roditelji. O tome pjevate u pjesmi „Vrime“ („Vrime vrti sve u krug iz kamena tilo i dušu slavonsku“). Koliko ste danas povezani s tim južnim krajem Hrvatske? Te su veze trajne i neraskidive. Ne može čovjek uteći od svoje krvi i zemlje koja ga je odgojila, kao što ne možeš pobjeći od samog sebe. Kao dijete sam gojen, dok je bilo škole, u Višnjevcu, a kad bi škola prestala, moj bi me pokojni did Marko Gabelica vodio u imotsku krajinu. Ja sve u isto vrijeme razumijem i razumin i svejedno mi je odmara li se ova moja luda glava na kušinu ili na jastuku. Tu i tamo me samo zaboli kad mi vele da moje pjesme ne mogu u programe nekih dalmatinskih postaja jer sam ja kao Slavonac. Ko da sam, rekla bi teta Jela, bože mi oprosti, gubav Onda se uvijek razveselim kad čujem nekog stranog pjevača u tim programima jer sam siguran da mu je urednik, držeći se proklamiranog stava, izbrojao krvna zrnca i da je dotični pjevač Dalmatinac. Neka naših ljudi!

„Ne diraj mi ravnicu“ - napisao sam pjesmu da ne poludim od muke

Ipak, Vaše su pjesme ponajviše vezane uz slavonsko-srijemsku ravnicu. Kako je uopće nastala legendarna „Ne dirajte mi ravnicu“? Slavonsko-srijemsko-baranjsku ravnicu, pa čak izričajem i za bunjevačke njive i bosansku posavinu i mađarske palanke. Pjesma je nastala 1989. godine i sljedeće godine će biti tridesetogodišnja slavljenica. Ništa nemam za dodati od onog što se već zna. Meni je u Americi nedostajao Višnjevac, majka, prijatelji, očev grob, Stara Drava, tramvaji... Osijek. Napisao sam pjesmu da ne poludim od muke. Meni su pjesme i inače terapija.

Nije lako biti stranac, to znam iz osobnog iskustva

Iz Hrvatske se danas ponovno masovno iseljava, a iseljavanjem su osobito obuhvaćene upravo Zagora i Slavonija. I o tome ste glazbeno progovorili u pjesmi „Zašto lažu nam u lice“. Kako gledate na uzroke iseljavanja? Jesu li razlozi isključivo ekonomske prirode? U početku je bilo ekonomskih razloga, a ima ih i danas, ali mi se čini da je ljude obuzelo više neko beznađe, a to je daleko teže popraviti od gospodarstva. Jedan dio odlazi iz čiste znatiželje. Žao mi je tih ljudi i želim im svako dobro. Razumijem da su razočarani bezidejnošću i bezobrazlukom onih koji bi trebali stvoriti uvjete da oni ili njihova djeca ostanu u Hrvatskoj. Narod je bio strpljiv. Čekao je. Borio se, krvario i nadao se. Bilo je razloga zašto je bilo teško. Bio je rat. No, strpljenju je došao kraj i ljudi odoše. Jedino što mogu reći da nije lako biti stranac, to znam iz osobnog iskustva.

Poljuljan sustav vrijednosti

Po struci se ekonomist, a dugo ste godina i u poduzetničkim vodama. Kako gledate na ekonomsku situaciju u Hrvatskoj? Što je „trulo u državi Danskoj“? "Nešto" je trulo u toj državi, rekao bih. Tako i glasi puni citat, ako se ne varam - nešto je trulo u državi Danskoj. To nešto može biti i sve i ništa. U ovoj našoj je poljuljan sustav vrijednosti što je rezultiralo gubitkom povjerenja. Nemamo povjerenja u institucije, u sudstvo, u valutu, u liječnike, u profesore, u političare... Proizvodnja je uništena, poljoprivreda ne postoji, banaka u vlasništvu gotovo da i nemamo, uvozimo sve, pa i mađarske šunke, i onda ih prodajemo k'o pršut. Okrećemo se uslužnim djelatnostima, ali tu neke druge destinacije i nacije imaju stogodišnja iskustva, pa su bolji, a k tome nam još uvijek nedostaje infrastrukture i sadržaja. Kada se svemu pridoda zamršena administracija, dobro da je još itko ovdje. Pa, evo, ja želim kupiti neki komadić državne zemlje između svog vinograda i nekog prtenog puta u Vetovu da mogu započeti projekt koji ću sam financirati, i ne ide da se ubiješ. Dva ministarstva, par agencija i 17 suglasnosti mi treba od različitih državnih tijela. Uključujući i Hrvatske željeznice koje moraju potvrditi da tim blatnim šorom kod Kutjeva neće proći pruga. Pola godine se time bakćemo moj geodet i ja. Pola godine! Pa kako će to onda napraviti neki mladi čovjek ili ćaća mu? Isto tako moraš i na otoku. Zakomplicirali smo sve i ne znam kako to razriješiti. Ako smanjimo administraciju i olakšamo procedure, ostadoše ljudi bez posla u državnoj administraciji, pa će i ti otići. Ne valja kako god okreneš.

Ne rade ništa jer tako ne mogu pogriješiti

Kao poduzetnik sigurno imate što reći i o visokim porezima i hiperbirokaciji koja destimulira privatne poduzetničke inicijative? Pa, da! Evo sam to pokazao na vlastitom primjeru odgovarajući na prošlo pitanje. Ja moram dokazati državi da je vlasnica zemlje i onda pribaviti 17 mišljenja administrativnih tijela te iste države. Pa šta to država ne bi trebala već znati? I to još u 21. stoljeću kada ti policajac na zapadu provuče na ceti vozačku kroz uređaj i istog trenutka zna koliki ti je broj cipela i da si u minusu na tekućem računu. Još je ovo moje beznačajno. Mogu misliti kako je ozbiljnim investitorima, pogotovo ako su domaći. Pred strancima sistem i savije kičmu. I što je najgore, ne smiješ se ni zalagati za svoj interes. Razapnu te mediji da kršiš javnu nabavu i svi se boje, pa ne rade ništa jer tako ne mogu pogriješiti. S druge strane, kada njemački telekom ima interes u Hrvatskoj dođe kancelar osobno i javno lobira za poslovni interes svojih građana. Svi naši političari hrle stranim veleposlanicima po ideje i savjete, a ne usude se primiti hrvatskog poduzetnika, da se to ne protumači krivo. Dakle, uloga političara upravo je da se zalaže za interese svojih birača, pa samim tim i poduzetnika, bez obzira jesu li glasali za tog političara ili ne. Kod nas političar prije izbora trči za građanima, a nakon izbora bježi od njih i promijeni broj telefona.

Negativna selekcija

Pred nekoliko godina kupili ste dva vinograda u kutjevačkom kraju, u Mitrovcu i Vetovu, a ove godine proslavili ste, ako se ne varam, drugo Vincekovo. U vrijeme dok drugi napuštaju zemlju, zašto ste se odlučili za ovaj pothvat? Volim to. Volim zemlju i uživam proizvoditi nešto. Tu sam na svog dida Marka koji je isto imao svoj duhan, loze, pčele, gudine i kravu. On i ja smo spavali u sobi iznad konobe u kojoj je bila kujundžuša. To su mirisi mog djetinjstva. Bez obzira na sve, treba raditi. Jedino nas rad, emocija i obrazovanje mogu očuvati i zadržati na našoj zemlji. Zuluma je bilo i bit će ih, ali i oni prođu. Prošao je ugarski, turski, talijanski, njemački, komunistički, pa i ovaj zadnji četnički, pa će i ovaj politički koji je posljedica negativne selekcije. Ta negativna selekcija ne izbacuje najsposobnije među nama da nas vode, nego sve neke mediokritete koji ne bi znali preživjeti tjedan dana, a da nisu na nečijem budžetu.

Temelj naše vanjske politike je ustupak za ustupkom i tako već stoljećima

Al kako ko prolazio/od njeg malo otkinuo/razne okolo barabe/svi bi ako može džabe/u mom dvorištu (...) Susjede sve viđam rjeđe/ne štima nam oko međe/njima malo pa ih ždere/stalno nekog vraga mjere/ u mom dvorištu. Dakako, ovo su stihovi iz Vaše pjesme „Dvorište“. Ne želim pitati što je ovom pjesmom na humorističan način „pjesnik htio reći“, no u ovome kontekstu pitao bih Vas kako gledate na aktualne granične sporove sa susjednim državama? Je li Hrvatska zaista „nestaško“ u međunarodnim odnosima ili je nešto drugo u pitanju? Taj tekst je iz 1998. godine. A što reći? Pogledajte kako nam zemlja izgleda na zemljopisnoj karti i pametnom će sve biti jasno. Mi jednostavno nemamo taj imperijalistički gen u sebi. Temelj naše vanjske politike je ustupak za ustupkom i tako već stoljećima. Kad god se donose neke nacionalno važne odluke u Saboru, pola zastupnika izađe van. Sjetite se samo proglašenja neovisnosti, kune, ZERP-a. Naš nacionalni preporod je bio ilirski, ne hrvatski, mi smo napravili Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti. Mi smo imali jugoslavenski odbor, mi smo srljali kao guske u maglu, mi smo imali mađarone i orjunu. Mi smo imali ustaše i partizane. Na kraju smo mi, čak i po mišljenju nekih hrvatskih intelektualaca i uglednika, ispali najveći fašisti u Europi, a ne oni koji su taj fašizam izmislili, a neki ga i imali do prije 40-tak godina.

Sve smo obezvrijedili i na sve smo pljunuli, a pod krinkom demokracije, te ljudskih i građanskih prava

Svojedobno ste bili i diplomat. Smatrate li da bi se diplomacija trebala čvršće postaviti kad je u pitanju obrana hrvatskih nacionalnih interesa? Po mom mišljenju, mi moramo, prije svega, imati decidiraniji odnos prema sustavima u našoj zemlji. Obrazovanje je, primjerice, krucijalano za budućnost. Trenutno imamo sustav u kojem se djeca bore s gomilom nepotrebnog gradiva plaćajući instrukcije i za predmete kao što je engleski jezik. Nema veselja u obrazovanju. U sustavu u kojem sam ja bio školujući se u SAD-u, neuspjeh studenta bio je poraz profesora. S druge strane, ne treba zaboraviti da je svojevremeno biti učitelj bila čast i privilegija i da nam je djecu hrvatskom jeziku učio npr. Silvije Strahimir Kranjčević. Sve smo obezvrijedili i na sve smo pljunuli, a pod krinkom demokracije, te ljudskih i građanskih prava. Sustav za sustavom nam je propadao, pa je tako i u diplomaciji došlo do problema. Jedan od razloga vjerojatno je činjenica da je ministarstvo vanjskih poslova svojevremeno bilo deponij za svakojake kadrove koje bi tamo poslali da ih maknu negdje izvan zemlje. Istovremeno je to oduvijek bilo mjesto za potkusurivanje između stranaka kroz veleposlanička mjesta. Kao i u većini stvari nije izvrsnost mjerilo nego podobnost. Tako se teško radi diplomacija. Malo je poznato da ste kratko vrijeme radili i kao novinar. Kako ocjenjujete stanje u hrvatskome medijskom prostoru? Je li normalno da imamo ovakvu neuravnoteženost s obzirom na političke preferencije birača? O novinarima su snimani filmovi. Novinari su mitska bića koja su iznjedrila književnike i državnike, nobelovce. Novinari su rušili američke predsjednike i uglavnom bili na grudobranima istine. Svojevremeno je bilo fora biti novinarom. Imati zelenu komandosicu, bradu od par dana, pljugu u ustima i u zadimljenim prostorima provoditi vrijeme uz kavu i pokoju rakijicu, pa onda za pisaću mašinu i udri do jutra... Digitalizacija je donijela promjene koje su sve učinile drugačijim. Svi znaju sve, sve je dostupno stalno niotkuda i na taj je način obezvrijeđno. Podjele koje su u društvu dijelom nametnuli mediji sada su se poput bumeranga vratile tim medijima i svako se zabarikadirao u svoju busiju. Čuvaju ljudi radna mjesta, pišu kako im se sugerira i nema više onog utjecaja i snage kojim su se događale promjene povijesnih razmjera.

Ljudi odlaze, a oni vladaju

Pred oko šest godina razočarani ste se potpuno maknuli iz aktivne politike. Ipak, zanima nas kako komentirate političku situaciju danas u Hrvatskoj? Vidite li na obzoru neku političku snagu koja bi mogla prodrmati ustajalu političku močvaru? Komentirati našu politiku je uzaludan i jalov posao. Dok ne bude ozbiljnih promjena u načinu na koji biramo vlast, komentiranje je suvišno. Ovo nije politika već jedna vrsta izbornog kalkuliranja u kojem, sad već vrlo vješti ljudi, mogu čistom matematikom sve predvidjeti i izračunati, a sve u skladu sa zakonom. Unaprijed dogovorenom podjelom izbornog plijena održavaju se na vlasti politike koje su osvjedočeno neučinkovite. No, imaju svoje ljude za sve, pa tako i u medijima, i stvar hoda. Ljudi odlaze, a oni vladaju. Ne vidim neku političku opciju koja bi nešto drmala i protresala, ali vidim pojedince koji imaju potencijal. Hoće li uspjeti, pokazat će vrijeme.

Što sam stariji, sve sam veći problem

Domoljublje je jedna od okosnica Vašega pjevačkog opusa. Zašto se taj pojam danas sve više proskribira i nastoji izjednačiti s pojmovima kao što su „fašizam“, „govor mržnje“ i slično? Nema problema s mojim pjesmama. Pišem ih tako da se u njima može prepoznati svatko. Problem sam ja. Imenom i prezimenom. Što sam stariji, sve sam veći problem, a kad problem ne možeš riješiti konkretno, onda ga rješavaš ideološki. Smisli se, ili izvuče iz ladice, neki pojam i osobu staviš u opis tog pojma i udri. Neće nitko reći da sam ja ovo ili ono što je u suprotnosti s tim i tim. Toga nema. Nema spornog zareza u nijednoj od pjesama. Onda ih sve treba, skupa sa mnom, proglasiti govorm mržnje i sve štima. Nije problem kako ja pišem, govorim ili skladam. Problem je kako ja mislim. Optužiti i prozvati nekoga za mišljenje je isključivo stvar ideologije ostrašćenih ljudi koji svoj život provode razmišljajući isključivo o svojoj guzici jer za ništa drugo nisu sposobni.

Laju oni, ali lajem i ja

Vaši koncerti znali su biti otkazivani i opstruirani, a sa sličnim se problemima susreće i Vaš kum Marko Perković Thompson. S druge strane, pjevači poput tzv. Lepe Brene, Bajage ili Miroslava Ilića slobodno nastupaju po hrvatskim gradovima iako su svojedobno davali potporu četništvu. Je li Hrvatska i u tom pogledu „zemlja čudesa“? Rekoh nedavno u razgovoru za Večernjak da smo zbunjen narod. Kako ne znaju čitati, neki su se u tom tekstu prepoznali, iako ja stvarno ne znam zašto, jer ih spominjao nisam. Govorio sam na generalnoj razini jer i inače nisam sklon prozivati bilo koga i bilo što imenom i prezimenom. Što je tko radio, isto nije moja stvar. Nitko nije dovoljno bogat da kupi vlastitu prošlost, rekao je Oscar Wilde. Neka ljudi slušaju koga hoće i što im je drago. Moje mišljenje je da bi bilo dobro svima dati istu priliku i ne suditi unaprijed, kad smo već kod demokracije i ljudskih prava. Kada bi primjerice slavonska tamburaška glazba dobila samo istu priliku u količini emitiranja i medijskog prostora kao neki od žanrova kojima pripadaju i oni koje ste spomenuli u pitanju, ja bih bio sretan. To bi bilo pošteno. Pa jel ja tražim puno? Dajte ljudi pjesmi šansu. Ako ne valja, narod će to sam odbaciti. Stoga se derem koliko mogu jer definitivno nismo ravnopravni. Ne daje se u glazbenom i medijkom prostoru svima ista šansa i to je diskriminacija. Mogu lajat po meni koliko hoće, ali je to i dalje istina. Mogao bi podviti rep i uživati u svemu što sam postigao, ali jednostavno neću. To moje neistomišljenike najviše smeta. Laju oni, ali lajem i ja. Da u Hrvatskoj nije došlo do lustracije, što je jedan od bitnih preduvjeta nacionalne pomirbe, vidljivo je i na području kulture. Ministar Hasanbegović svojedobno je tek zagrebao na površinu „kulturne močvare“ i automatski se našao na streljani kojekakvih „kulturnjačkih“ udruga. Imamo i primjere da se novcem poreznih obveznika financiraju eminentno protuhrvatski pseudoumjetnički projekti. Kako kao čovjek koji djeluje na polju kulture gledate na sve to? To je meni razumljivo u onom dijelu u kojem ministarstvo ima neku svoju mandatnu ulogu. Ok, ne moramo svi misliti isto. Ja prvi mislim drugačije o nekim stvarima. Pluralizam je ono za što se zalažemo. Način raspodjele sredstava je valjda uređen sukladno zakonima i sve anomalije valja uočiti, otkloniti i, ako treba, procesuirati. Svi mi imamo prava onoliko koliko imaju najmanji i najslabiji među nama, ma koliko god se mi s njihovim mišljenjem ne slagali. Hoću reći da nemam ništa protiv izdvajanja u te svrhe, ali sam bio zgrožen kada sam vidio kamo sve ti novci idu. Pogotovo kada je u pitanju financiranje privatnih, rekao bih poduzetničkih projekata. Kultura i raznolikost kojom potičemo razvoj društva je jedno, a poduzetništvo i osobni interesi su drugo. Ovi drugi trebaju biti na tržištu i to je to. Pjesma „Sude mi“ jedan je od Vaših najvećih hitova, a svojedobno je bila kod publike recipirana kao jedan od najsnažnijih simbola otpora haaškome mrcvarenju Hrvatske. Kako komentirate tragični čin pokojnoga generala Slobodana Praljka? General Praljak sigurno nije svojom gestom htio da ga ja ili bilo tko drugi komentira. Mislim da je uradio ono što je kao čovjek osjećao da mora uraditi, a svatko od nas će o tom činu imati svoju istinu, ali mora biti svjestan da će s tom istinom živjeti i da će s njom umrijeti. Što se tiče pjesme Sude mi, ona svakome nešto znači i ja je ne smijem i ne želim komentirati.

Bez podjela njih nema

Hrvatskoj je danas više nego ikada potrebno jedinstvo, da se mudre glave stave na kup i da se zajedničkim snagama krene graditi bolju Hrvatsku. No, umjesto toga konstantno se potenciraju podjele i otvaraju sad ovi sad oni ideološki frontovi. Kome je to u interesu? To je u interesu onima koje ovakve podjele održavaju na pozicijama na kojima jesu. Oni se grčevito drže tih podjela i potenciraju ih jer znaju da bez tih podjela nema njih. Naš narod je strpljiv i u stanju je čekati dugo. U stanju je trpjeti dugo, ali nemojte nikada zaboraviti da i tom strpljenju dođe kraj i onda narod nepogrješivo napravi ono što je pravedno. Sjetite se samo koliko je vrema prošlo od 1102. do 1991. godine. Devedesetih Hrvatsku je karaterizirao pobjednički (viktoriološki) duh, dok smo danas taoci žrtvoslovnog (viktimološkog) mentaliteta i jednog stanja malodušja i gubitka vjere u Hrvatsku. Kako povratiti vjeru u vlastite snage? Onim istim polugama sustava koji su nas doveli do, kako Vi velite, viktimološkog mentaliteta. Pametni ljudi u našoj znanosti, našoj vjeri našoj politici će to znati napraviti i napraviti će kada za to dođe trenutak. Recimo da u ovom dijeljenju imamo jako loše karte. Treba ih dobro promiješati i ponovno podijeliti.

Volio bih imati snage biti bolji

Koliko je vjera bitna u Vašem životu? Volio bih imati snage biti bolji. Voli bih steći hrabrosti koja mi ne dostaje da se još čvršće zauzmem za ono što su me naučili djed, majka i moji isusovci koji su me odgojili, kao i fratri s kojima živim po hrvatskim zajednicama diljem svijeta. Često zaboravim razmišljati kao vjernik i to nastojim promijeniti, ali sam slab čovjek, pa me ponese ova naša svakidašnja stvarnost, a u njoj nema vjere. Vratimo se glazbi. Kako gledate na hrvatsku glazbenu scenu? Postoje li nove mlade snage koje bi izdvojili? Često me to pitaju. Još uvijek sam aktivan izvođač, diskograf i autor, pa bi svako komentiranje bilo, u najmanju ruku, nepristojno i zasigurno neobjektivno. Pitajte me to ako doživim mirovinu.

Diskriminacija tambure

S Vama u razgovoru nemoguće je ne spomenuti tamburašku glazbu. Kako komentirate stanje u tamburašoj glazbi? Odgovor je sličan onome na prošlo pitanje. Jedino što mogu reći da taj glazbeni žanr neme jednakopravnost drugih glazbenih izričaja. Diskriminacija tambure će se nastaviti sve dok se ne dogodi ono nužno miješanje i nova podjela karata. Upravo kroz tamburašku glazbu ispisali ste jedne od najboljih stranice svoje glazbene karijere. Možemo li u budućnosti očekivati ponovni „izlet“ u tamburaške vode? Mislite klasični tamburaški album? Da. Nedavno sam snimio takav album božićnih pjesama. Napravit ću ga opet čim bude razloga za to. U ožujku pjevat ćete u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski? Hoću. Planirali smo koncert 21. ožujka, pa je taj već prodan u kratko vrijeme. Sad smo otvorili i koncert sljedećeg dana, 22. ožujka i tu je već otišlo gotovo pola karata. Očito postoji ta kemija između publike, dvorane Lisinski i mene. Jednostavno se volimo tamo naći. To je moguće samo zbog tih divnih ljudi koji dolaze već godinama i hvala im na tom. Za kraj jedno kratko pitanje: Kad će novi album? Uffff... najteže pitanje za kraj. Ne znam. Moram se odmaknuti od doktorata, medija, intervjua i otići tražiti razlog za stih. Nije to lako. Nagodinu je 30 godina nastanka pjesme Ne dirajte mi ravnicu i valjalo bi objaviti nekakav album, ali moram biti siguran da je dostojan te pjesme i njezina tridesetog rođendana. Davor Dijanović / HKV

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.