KOMUNISTI I VELIKOSRBI TROVALI SU NAŠU DJECU BOLESNOM MRŽNJOM PREMA VLASTITOM NARODU 3. dio

03.02.2018. 09:08:43

Ostaje nam zapitati se:  Otkuda su jugoslavenski „humanisti“, „antifašisti“ i „borci za pravdu“ koji su se stavljali u službu najcrnje propagande crpili ovu esenciju neobuzdane mržnje i posesivnu potrebu za destrukcijom, krvlju i tako besramnim krivotvorinama? Stvar je iz današnje pozicije jedva može razumjeti, a pogotovu to nisu u stanju mlađi naraštaji koji nisu imali „sreću“ odrastati u vremenu jugoslavenskog „socijalizma s ljudskim likom“. Najkraće rečeno, poratno razdoblje (od 1945. godine nadalje) bilo je posve prožeto „revolucionarnim duhom“ koji je „lebdio“ nad svim segmentima društvenog života i uvlačio se u sve njegove pore (od odgoja i obrazovanja do gospodarstva, kulture, umjetnosti i glazbe, s posebnim utjecajem na politička gibanja). Budnom oku Partije nije promicalo ništa. Kroz gustu mrežu Agitpropa, partijskih organizacija i njezinih derivata – SSOJ, SSRNJ, AFŽ, SSJ, SUBNOR itd., uz desetke tisuća cenzora i čuvara „moralne čistoće“ i uz asistenciju medija, moćnog represivnog aparata i državnih institucija, sve (od pisane i izgovorene riječi do umjetničkih djela) bilo je podvrgnuto nadzoru do te mjere da se nastojala kontrolirati svijest ljudi i usmjeravati način njihovog razmišljanja. U tomu je „revolucionarna literatura“ – ubrajajući i ovu o kojoj smo do sada govorili imala vrlo zapaženo mjesto, posebice u godinama prije 70-ih (dok su jedini izvor informiranja bili državna radio-televizija i partijski dirigirane tiskovine), što se pravdalo „čuvanjem tekovina revolucije“ koje su propagirane kao „biti ili ne biti“ kad su u pitanju opstojnost naroda i države. U takvoj namjenski pisanoj i ideološki obojenoj literaturi, osim uradaka koji su veličali NOB, junaštvo partizana i komunista i idealistički prikazivali aktere „narodnooslobodilačke borbe“, bilo je i onih koji su odisali sirovom i primitivnom mržnjom prema „neprijatelju“, a koja je u vremenu rata i poraća služila „dizanju borbenog morala“. Primjer treći Pjesma „MRZIM VAS!“, koju je u vrijeme Drugoga svjetskog rata napisao slavni i hvaljeni hrvatski pjesnik, partizan i komunist Ivan Goran Kovačić dokazuje o kakvom je mentalnom sklopu ovdje riječ: „Mrzim vas hulje!/Mrzim vas krvnici/Vi pljačkaške rulje!/U majčinoj klici kunu vašu djecu utrobe svih žena/Ispod doma našeg, bombom porušena/Skotovi i gmazi/Što psičete zrakom/ Na krvavoj stazi/ Za mračnim oblakom/Dostić će vas, zmije, osvetnička strijela/Iznad naših brda, dolina i sela/Kukavice, vrane/Psi tušinskih kurva/U dno naše rane/Bijes će da vas surva/Od otrova njenih kosti će vam gnjiti/Dok se ne nasiti, dok se ne nasiti/Naše ljute guje/Kroz kost će vam gmizat/Pobješnjele kuje/Crijeva će vam lizat!/Muhe zukavice i smrdljivi crvi/Osvetu će množit u crnoj vam krvi!/Srcem bismo jeli pogano vam meso/Na lešine sjeli i kliktali bijesno!/Smrdežima vašim punili bi pluća/Za pobjede nove, nova nadahnuća!“ (http://www.scribd.com/doc/61203705/181/MRZIMO-VAS; Hrvatska književnost na CD – ROM –u, Klasici hrvatske književnosti, Ivan Goran Kovačić – Lirika, Ognji i rože, Postuma, str.146.; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 4.7.2015.)

I. G. Kovačić je imao i svoju tamnu stranu

Eto, tako je u ovoj svojoj pjesmi zborio „jedan od najvećih pjesnika jugoslavenske komunističke revolucije“, „humanist“, „poeta“, „zanesenjak“, „lirik“ i „romantik“, „idealist“ i „čovjekoljubac“, pjesnik tragičar i „pjesnik „mladosti i proljeća“, koji je ustvari, duboko u sebi očito bio nesretan, jer nosio je u srcu otrovnu mržnju i bio opsjednut leševima, grobovima, truleži, smradom, jamama, krvnicima, gujama, vranama, crvima i smrću. Ova pjesma je (prema izjavama nekih od pjesnikovih suboraca) bila napisana poslije jednoga mitraljiranja partizanske kolone od strane talijanskog zrakoplovstva, u nastupu bijesa i ogorčenja. No, kako god bilo, teško joj je naći slične kad je u pitanju ispoljavanje otrovne i bolesne mržnje. I naravno, nije to sve. Ona se, kao i poema Jama, uglavnom shvaćala kao osuda „ustaša i njihovih zločina“, pa se stoga i nije činilo bogzna kako tragičnim što jedan mladi „poeta i idealist“ u nekim trenucima osjeća mržnju prema onima koji „nisu ljudi, nego najgori zločinci i izrodi što ih je upoznao svijet“. Poema Jama desetljećima je slavljena i hvaljena kao nedostižna, neponovljiva i blistava oda „ustaškim žrtvama“, a sam pjesnik je, ironijom sudbine, skončao od četničke ruke (što potvrđuju sami komunistički izvori u kojima se navodi: „juna 1943. godine  u toku pete neprijateljske ofanzive četnici su klali partizanske ranjenike sa Sutjeske, pa su tada zaklali u selu Jelaču i Vrbnici dr Simu Miloševića i hrvatskog pesnika Ivana Gorana Kovačića.“ ; citat iz zapisnika s  izricanja presude Draži Mihailoviću i suradnicima, od 15.07.1946.; http://www.znaci.net/00001/60_3_34.pdf; stranica posjećena 5.11.2015.; istaknuo: Z.P.) Kako je iz priloženog vidljivo, „veliki i nedostižni lirik“ Ivan Goran Kovačić, opijen patološkom mržnjom, bolesnom strašću  i razornom žudnjom za osvetom, na  jedan krajnje primitivan, ogavan, sirov, neljudski način priziva krv i potiče  na surovu osvetu i odmazdu (a sve „u ime viših ciljeva“?!) Ovoj nekrofilskoj baladi koju može iznjedriti samo pomračeni um jednog „pravog revolucionara“, toj poemi prožetoj truležom, smradom i raspadnutim tjelesima, nikakva analiza nije potrebna, jer ona govori sama za sebe; no, ostaje pitanje: po čemu su se oni koji su ovako razmišljali, pisali, govorili, i uzvraćali na nasilje istom (ili još većom) mjerom, razlikovali od druge strane (koje su zvali fašističkim „koljačima“, „zverovima“, „krvnicima“ i „dželatima“)?  Vodi li put u „svijetlu budućnost“ doista preko hrpa ljudskih leševa, i može li bilo kojem normalnom ljudskom biću zadah smrti i raspadnutih tijela poslužiti „Za pobjede nove, nova nadahnuća“? (http://www.scribd.com/doc/61203705/181/MRZIMO-VAS; Hrvatska književnost na CD – ROM –u, Klasici hrvatske književnosti, Ivan Goran Kovačić – Lirika, Ognji i rože, Postuma, str.146.; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 4.7.2015.) Je li uvjet postizanja ideala ljudske sreće u tomu da se na mržnju odgovara još žešćom mržnjom, a na zločin još većim i strašnijim zločinima nego što ih čine oni koji su „smetnja“ tom „novom svijetu“ u kojemu bi (kakve li ironije!) trebali vladati „sloboda“, „jednakost“ i „pravda“? S pravom se može reći, da je upravo ova dvoličnost – pri čemu se dosljedno i sustavno u praksi čini ono što je potpuno suprotno načelima što ih se formalno zagovara i propagira na ideološkoj razini, jedna od temeljnih značajki i konstanti komunističke prakse. Iz takve vizure, istrebljenje „klasnih neprijatelja“, čak što više, i svih političkih neistomišljenika ne samo da je nužno, nego je i poželjno i hvale vrijedno, kao nešto što bi trebalo služiti na ponos i čast „novom pretku“, „novom čovjeku socijalističkog tipa“ i biti „uzor mladima“! Već u 18. stoljeću francuski filozof i književnik (suvremenik Francuske buržoaske revolucije) Denis Diderot ideju permanentne revolucije i njezine krajnje domete izrazio je onom svojom dobro poznatom izjavom, kako će se revolucija završiti „kad posljednji kralj bude obješen crijevima posljednjeg svećenika“? Nije li upravo socijalistička revolucija posve iznevjerila vlastita načela i negdje usput „zametnula“ one glorificirane vrline socijalne pravde i jednakosti sadržane u maksimi: „sloboda, jednakost, bratstvo“ iz doba „Velike“ francuske revolucije koja je završila u krvi ne samo „popova“ i kraljeva, nego i u onoj prolivenoj u međusobnim obračunima njezinih prvaka? Francuska giljotina nije prestala raditi ni nakon što su smaknuti omraženi „klasni neprijatelji“ i na kraju je ostala samo surova sila i žeđ za krvlju. Tu žeđ za krvlju komunisti su poput majčina mlijeka povukli iz utopijskih teorija o „revoluciji“, „diktaturi proletarijata“ i „porođajnim mukama novog društva“, previđajući činjenicu da se humane ideje ne ostvaruju nehumanim sredstvima i da se „novi čovjek“ ne stvara tako što će se preživjeli kupati u krvi svojih žrtava. No, nije li učitelj i tvorac komunističke ideologije Karl Marx srž revolucije sažeo u maksimu: "Postoji samo jedno sredstvo da se skrate, pojednostave grčevi starog društva: krvave porođajne muke novog društva - revolucionarni teror" , dok je Otac „Velikog oktobra“ Lenjin nasilje shvaćao kao potpuno normalnu i prirodnu stvar, jer je već u prvim godinama socijalističke revolucije pisao je i govorio: “Mi se protiv barbarstva borimo barbarskim metodama”. XX stoljeće obilježeno je trima pošastima: komunizmom, nacizmom i fašizmom i svaki je od njih pokazao svoje nakazno lice uništavajući čovjeka – to jedinstveno i neponovljivo biće kojega je Bog stvorio slobodnog dajući mu razum da se njime služi za dobro sebe i bližnjih. To što su jedni ubijali u ime rase a drugi u ime klase i nije neka bitna razlika, utoliko prije što je u ime klase pobijeno 3-4 puta više ljudi. No, ne trebamo biti nepravedni prema pjesniku I. G. Kovačiću, jer nije kriv što je mislio to što je mislio i bio takav kakav je bio. On je samo nusprodukt jednog ideološkog sljepila, jednog nakaradnog svjetonazora, degeneričnog sustava u kojemu čovjek nije predstavljao nikakvu vrijednost i gdje je krajnja svrha svakog „običnog“ revolucionara (poput njega) bila poslužiti kao sredstvo za uspostavu svevlašća onih koji su sjedili na vrhu piramide i bili stvarni gospodari života i smrti, monstruma kojima je krajnji cilj bio ovladati svijetom. Revolucija je služila njima, a ne oni revoluciji. I tako je ostalo do danas.

Komunistički zločinac Milovan Đilas

Primjer četvrti Da vidimo na kraju, što o ovoj poželjnoj i hvale vrijednoj mržnji kaže jedan od najbližih Titovih suradnika, član najviših tijela Partije i revolucionarne vlasti, član Vrhovnog štaba i glavni agitpropovac KPJ, Milovan Đilas. „Mržnju prema neprijatelju jugoslavenski su komunisti prema staljinističkom uzoru sustavno promicali tijekom rata. Milovan Đilas, glasnogovornik stajališta KPJ, piše u listopadu 1942. o ‘plemenitoj mržnji’ prema neprijatelju: ‘Imati milosti i sažaljenja prema tim krvoločnim zvijerima – zar to ne znači iznevjeriti ono za šta se dižeš u borbi? […] Sjetite se da je veliki vođa naprednog čovječanstva drug Staljin rekao: neprijatelja se ne može pobijediti dok se ne nauči – mrzjeti ga…’, a znatno radikalnije istupa u veljači 1943. kad poručuje: ‘Ne prevaspitavajte ih, ne trošite vrijeme, ne nadmudrujte se s njima! Oni znaju što čine. Ubijajte ih kao pse, kako su i zaslužili, osvetite naše nevine žrtve, u zgarište pretvorena sela i gradove! Neka svaki od njih zna da će za zločine biti kažnjen. Budite bez milosti prema rulji kojoj je jedini cilj ubijanje i pljačkanje tuđeg, mukom stečenog dobra! […].’ Mržnju prema neprijatelju jugoslavenski komunisti sustavno promiču i potkraj rata i u neposrednom poraću. Očito ne bez razloga, početkom travnja 1945. objavljene su u prijevodu s ruskog, najprije u Beogradu knjiga Ilje Erenburga ‘Rat’, a nedugo zatim i u Zagrebu knjižica Mihaila Solohova ‘Nauk mržnje’, koje predstavljaju antologijske tekstove ‘govora mržnje’“. (Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946.; DOKUMENTI; Zagreb i središnja Hrvatska; Hrvatski institut za povijest – Zagreb, 2008.; str. 49; http://www.znaci.net/00003/665.pdf; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 12.10.2016.) Na koncu, ima li ikakve razlike između ustaškog principa „na ljutu ranu ljutu travu“ i ovog komunističkog, uz pomoć kojega su se ciljevi „revolucionarne borbe“ ostvarivali na isti način i istim sredstvima – nasiljem i diktaturom? Može li se istodobno biti romantik, sanjar, idealist, humanist, lirik - i krvnik, zločinac, mrzitelj, huškač i dželat? Može li se u ime čovjeka (koji je „naše najveće bogatstvo“ – kako su to propovijedali komunisti) satirati istog tog čovjeka i uništavati sve ono što je u njemu ljudsko? I čime to opravdati? I dok se na jednoj strani njeguje ovakav destruktivni pristup u odnosu na sve koji ne spadaju u povlašteni sloj „revolucionara“, na drugoj se gomilaju morbidne konstrukcije i ogavne laži uz pomoć kojih se preko ustaša teško optužuje cijeli hrvatski narod i one vremenom postaju sastavnim dijelom propagandne matrice koja se sustavno, smišljeno i dosljedno primjenjuje, a da se nitko ne zapita: što je u svemu istina? Zaslužuju li Hrvati nakon 27 godina državne samostalnosti istinu o svojoj prošlosti, oslobađanje od naslijeđa komunizma i imaju li pravo konačno započeti svoju djecu odgajati u slobodnom i demokratskom duhu, bez neokomunističkih tutora i nametanja njihovog pogleda na svijet? Zlatko Pinter

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.