Samohrani otac iz Splita: Sin i ja ostat ćemo bez stana zbog tuđe pogreške

U ono za malog čovjeka humano vrijeme, kad se stan još mogao dobiti od poduzeća, od splitskog brodogradilišta gdje je radio grube poslove dobio ga je otac protagonista naše priče. Obitelj Malenica uselila se tako 1986. godine u neugledni, ali njihov prizemni stančić u Smojinoj ulici u Varošu.

U međuvremenu je otac obitelji i nekadašnji radnik škvera Petar Malenica preminuo, a u stanu je ostala živjeti njegova udovica, te kao samohrani otac s danas 12-godišnjim sinom Ivan Malenica (49), inače dragovoljac Domovinskog rata, sa Spomenicom kao jedinim “suvenirom” na tu životnu epizodu, čija je životna priča i bez aktualnog povoda zrela za novine. Prijeti deložacija No, ono što Ivana, već 32 godine zaposlenog kao radnika na fizičkim poslovima transporta i dostave u “Brodomerkura”, trenutno muči jest činjenica da bi uskoro iz skromnog prizemnog stana (koji je mukotrpno “uljudio” uz pomoć sindikalnog kredita) u kojem, dakle, živi sa starom majkom i sinom, mogao biti deložiran. – Dobio sam rješenje o gubitku prava na otkup stana prije mjesec dana, i od tada sam u potpunom šoku. O podstanarstvu ne mogu ni razmišljati s plaćom od 2500 kuna, s kojom jedva pokrivam troškove života za sebe i sina, kojemu nisam mogao platiti ni ekskurziju. Do sada sam imao barem krov nad glavom, a sad tko zna hoću li i to – krši ruke Malenica, čija se majka u međuvremenu razboljela, a kućnom budžetu pridonosi s 1500 kuna mirovine koju je naslijedila od pokojnog supruga. – Došlo je do misteriozne proceduralne pogreške prema ovome čovjeku – preuzima riječ dugogodišnja susjeda Ivana Malenice, koja je za novine željela ostati anonimna. Već dulje vrijeme svesrdno mu pomaže oko pravnih pitanja vezanih uz stan, a osobno sumnja da netko želi iskoristiti Maleničinu neobrazovanost i tešku životnu situaciju. – Ne bih se htjela baviti spekulacijama i nagađanjem, ali zar vama nije sumnjivo to što ovaj jadan čovjek već trideset godina ne uspijeva realizirati otkup stana kao drugi građani?! – zgraža se susjeda, koja Malenici pomaže, veli, jer zna koliko je taj požrtvovan čovjek u životu propatio već da bi dobio skrbništvo nad sinom, kojega je izvukao iz Doma u Rijeci još kao bebu, i kojega podiže bez ikakve pomoći njegove biološke majke. Kronologiju u vezi sa stanom sažima ovako: zahtjev za otkup najprije je u skladu s procedurom uložen još devedesetih godina, no svi spisi su tada navodno završili u ognju PIS-ovih baraka, pa je zahtjev ponovljen desetak godina kasnije. U recentnoj fazi poziv za otkup, kojega Malenica – kako veli – ne bi financijski puno osjetio jer se mogao realizirati u puno rata, nikako nije primao na kućnu adresu. On sam u brizi za svakodnevno preživljavanje i podizanje sina koji je već stasao u tinejdžera (te sukladno tome ima za nj veće troškove), na stan nije ni mislio. U međuvremenu je poziv za otkup – misterioznom “pogreškom”, smatra Maleničina susjeda – stizao na adresu Kozjačka 4 umjesto u Smojinu ulicu gdje živi. Kad je otkrivena pogreška pri slanju poziva za otkup, već je bilo kasno; stiglo je – zanimljivo, ovaj put na pravu adresu! – rješenje o gubitku prava na otkup. Pogrešna adresa Kad smo upitali Malenicu zašto nije odmah reagirao sukladno uputi o pravnom lijeku, slegnuo je ramenima, a riječ je i opet preuzela njegova dobročiniteljica, kojoj se u očaju obratio. – Vidite da je riječ o neuku čovjeku, koji se prestrašio visokih troškova odvjetnika, nije znao ni sam što mu je činiti. Baš tada mu se, kao za vraga, razboljela i majka, pa ga je i to dekoncentriralo. Ja sam mu pomogla tako što sam u njegovo ime više puta, svih ovih godina, pisala nadležnim službama, išli smo zajedno još ranije u Službu pravne zaštite za stanove pri Gradskoj upravi, dok je bila smještena u prostorije bivše Vjenčaonice, ali bez ikakva rezultata, osim što su mu papiri bili poslani na pogrešnu adresu.

Dođe mi da se ubijem

– Dođe mi da se ubijem, ali moram izdržati ovu golgotu zbog maloga. I dosad sam se borija, na fronti barem znam protiv koga, a sad me moja država gazi. I ovako sam teško živija, al nisam se na to žalija, znam da nemam puno škole i ne mogu bit direktor. Znam i da je kriza u ciloj državi, možda zato ni meni Centar nije mogao puno pomoć. Sam malome kupujem knjige, ali za nabavku odjeće i obuće puno mi pomaže njegova razrednica Maja Ninčević u OŠ Meje. Volija bih da to napišete, svaka joj čast – pohvalio je Malenica angažman prosvjetne radnice.

Zadnja slamka spasa

“Slobodnoj” se obraćamo kao zadnjoj slamci spasa, ovaj čovjek živi s djetetom od skromne radničke plaće i tragikomičnih 198 kuna dječjeg doplatka. Nema novca ni za odvjetnike ni vremena za obijanje pragova raznih službi. Ako nitko ne reagira na apel, bit će uništen njegov i sinovljev život – zavapila je dobročiniteljica Ivana Malenice, samohranog oca pred deložacijom. Izvornu vijest možete pogledati OVDJE