Osamnaest izgubljenih godina Hrvatske: Tko s vragom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju

Razdoblje nakon završetka Domovinskog rata i mirne reintegracije istoka Hrvatske, a posebno nakon 3. siječnja 2000., na (geo)političkom i društvenom planu donijelo je procese koji su korak po korak ubijali optimizam i zanos iz devedesetih, a na ekonomskom planu svjedočili smo velikom nazadovanju u odnosu na druge zemlje bivšega socijalističkog bloka od kojih je Hrvatska do 1991. bila često i mnogo razvijenija. Na vanjskopolitičkom planu Hrvatska se od 2000. ponovno povlačila po balkanskome blatu, a određeni proklamirani ciljevi kao što je ulazak Hrvatske u Europsku uniju (EU) nisu rezultirali afirmacijom hrvatskih interesa, nego često pražnjenjem političkoga prostora od bilo kakvoga hrvatskog sadržaja.

Put povratka u "balkaniju“ umjesto priključenje Višegradskoj skupini

Nakon ulaska u EU 2013. nastavljaju se trendovi neiskorištavanja ponuđenih prilika. Pet godina članstva u EU nije ni približno dovoljno iskorišteno za bolje međunarodno pozicioniranje, a ni iskorištavanje EU fondova nije onakvo kakvo bi trebalo biti, pa smo pred koji dan doznali da 32 grada u pet godina članstva nisu povukla niti lipe iz tih fondova. Umjesto da se nakon stjecanja samostalnosti i neovisnosti ponovno geopolitički i kulturološki afirmirala kao država srednje Europe, Hrvatska je, vođena jugoslavenskim narkomanima - reliktima bivšeg sustava, nakon povratka komunista na vlast 2000. natrag ponirala u balkansko blato. Imali smo sjajnu priliku postati članicom Višegradske skupine i uspostaviti mnogo bolje odnose s njezinim članicama, a posebno s Mađarskom. Ta prilika nije iskorištena pa Orban, koji je iznimno cijenio predsjednika Franju Tuđmana, a danas predstavlja lidera novoga nacionalnog vala u Europi, Srbiju poziva u članstvo Višegradske skupine, a umjesto s hrvatskom, mađarska vlada održava zajedničke sjednice sa srbijanskom vladom. Dok je Hrvatska vozila put povratka u politički, ekonomski, kulturno i tehnološki nerazvijenu "balkaniju", i na ekonomskom planu zbog kupovanja socijalnog mira i zadovoljavanja kriminalnih poriva političkog ološa proračunskim novcem sanirala firme-gubitaše, zemlje Višegradske skupine orijentirale su se na razvoj automobilske industrije, pa su nakon Njemačke postale najvećim proizvođačem automobila u Europi. Bilo je ponuda da njemačke kompanije i u Hrvatskoj pokrenu proizvodnju automobila, ali su investitori vrlo brzo pobjegli glavom bez obzira u sudaru s birokracijom i primitivizmom domaćih balkanoidnih političkih kriminalaca.

Luka Rijeka kao ogledni model propadanja i neiskorištenih prilika

Iako je EU još 2010. Luku Rijeka proglasila strateškim prometnim koridorom za operativno povezivanje sa zemljama Bliskog, Srednjeg i Dalekog istoka, kao najvažnijim tržištima svijeta, Rijeka nepovratno gubi bitku sa slovenskom Lukom Koper koja je do 1991. bila mnogo slabija od riječke. "Antifašističko“, "multikulturalno“ i "napredno“ vodstvo Rijeke (uz Crnu Goru jedino u Rijeci komunisti nisu od 1945. sišli s vlasti čak ni formalno) polako, ali sigurno taj grad vodi u propast. Luka Rijeka na neki način predstavlja ogledni model propadanja i neiskorištenih prilika kao posljedica djelovanja nesposobnih i kriminalnih politika. Inicijativa "Tri mora“ (i u okviru te inicijative posebno suradnja s Poljskom) predstavljala je dobru priliku za revitalizaciju riječke luke, no osim na verbalnoj i deklamatorsko-prigodničarskoj razini nitko u izvršnoj vlasti (ovlasti Predsjednice Republike nisu ni približno dovoljne za operacionalizaciju tog projekta) nije stvarno podupro inicijativu povezivanja država između Jadrana-Baltika i Crnog mora, što nije neočekivano s obzirom na sluganski odnos prema Berlinu.

Mogli bi postati plinsko slijepo crijevo Europe

Posljednjih godina, u okviru europske i američke politike diverzifikacije pravaca opskrbe energentima, točnije plinom, otvorila se mogućnost da Hrvatska postane tranzitno središte za uvoz američkoga ukapljenog plina što bi nam donijelo nezanemarive geopolitičke i ekonomske benefite. Za izgradnju LNG terminala na Krku dobivena su i sredstva iz EU fondova. No čitav projekt debelo kasni (još uvijek nisu finalizirane ni ponude za zakup kapaciteta), što zbog poslovične birokracije i nesposobnosti (ne)odgovornih birokrata, što zbog logične zainteresiranosti da se projekt ne realizira od strane Rusa i njihovih eksponenata u Hrvatskoj. Pojedini stručnjaci iz plinskog biznisa autoru ovih redaka izrazili su mišljenje da ih ne bi čudilo da projekt na kraju ne bude realiziran. Točnije, oni smatraju da do njegove realizacije može doći samo ako SAD "stisne" one koji su odgovorni za njegovu realizaciju. S obzirom na činjenicu da Hrvatsku zaobilaze ruski plinovodi, propadanje projekta izgradnje LNG-a na Krku dovelo bi našu državu u poziciju plinskoga slijepog crijeva Europe jer bi se nalazili na kraju svih opskrbnih cijevi što znači i najskuplju cijenu plina. No, što briga odgovorne za skuplji plin, ako su oni stopirajući LNG možebitno maznuli proviziju i namirili svoje kriminalne porive?! "U se, na se, i poda se“ – glavna je filozofija svakoga balkanskog primitivca koji je zbog jedne šnicle bezrezervno spreman zaklati cijelog vola.

Lijek: Ispravan, pošten i nekalkulantski stav pred glasačkom urnom

Navike iz bivšeg režima, od kojih kod treba istaknuti naviku da se sve očekuje od države, antipoduzetnički mentalitet, otpor promjenama i inovacijama, visoki porezi, socijalistička državna uprava kao najveće poduzeće u državi, percipiranje države kao privatnoga kriminalnog lena, nedjelotvorno pravosuđe, politička zatucanost, nepismenost i glasovanje za uvijek iste dokazano loše partije, od kojih neke otvoreno rade protiv hrvatskih interesa, političke ološ-elite, dominantno kapacitirane "zaslužnicima“ bivšeg sustava, koje su spremne radi partikularnih interesa gurnuti državu u provaliju... mogli bi nastaviti fenomenološki niz. Sve navedeno Hrvatsku je posljednjih osamnaest izgubljenih godina dovelo na dno Europske unije. Nema nikakve sumnje da će nas i Bugarska prestići kroz koju godinu i da ćemo se naći na samome dnu dna ako nastavimo istim stopama. Razmjeri iseljavanja iz Hrvatske, pa i onih ljudi koji imaju solidna primanja, pokazuje da je nešto jako trulo u državi Hrvatskoj. A ta trulež ima korijene u destruktivnim politikama koje su dobivale potporu svih ovih godina. Gdje je lijek za zaustavljanje destruktivnih procesa? Lijek je u demokracijama uvijek isti: ispravan, pošten i nekalkulantski stav pred glasačkom urnom. Potrebno je prestati glasovati za manje zlo (narativ o manjem zlu nekima je tek loša isprika za to što glasuju za stranke koje su loše, ali im omogućavaju sinekure i sinekurice) i odlučiti se za dobro. Dok budemo krenuli glasovati po vlastitoj savjesti i oslobodili ste idiotskoga izjednačavanja stranke i države i politička scena će doživjeti promjene na bolje. Ako nekoga pustite u kuću i on vas opljačka, ako ste razumni pljačkaš više nikada ne će dobiti priliku ponoviti svoje kriminalno djelo jer mu sljedeći put nećete otvoriti vrata. U politici, na žalost, vrijede neka druga pravila, pa se uvijek iznova biraju oni koji su nas prevarili i opljačkali, a takvih imamo baš na svim stranama političkog spektra. Legitimiranjem zla i sami postajemo sudionici zločina razaranja države i društva. Taj je zločin tim veći ako od njega imamo određenu korist, pa makar ona bile i vrlo mala. A Faustovski ugovor kad tad dođe na naplatu prema onoj Šenoinoj: Ide vrijeme, dođe rok: Eto vraga skok na skok. Stara je narodna: Tko s vragom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju.