Unatoč najavama iz Srbije, veleposlanici SAD, Norveške, Austrije, Rusije, Velike Britanije, Australije, Francuske, i Kanade su ipak odlučili prisustvovati i službenoj, a ne samo paralelnoj, Pupovčevoj / antifašističkoj komemoraciji u Jasenovcu. Ove godine je antifašistima i Pupovcu za nedolazak izgovor ploča koju su HOS-ovci postavili u Jasenovcu na spomen palim braniteljima iz tog grada. Da nije to, vjerojatno bi izmislili nešto drugo Kameni cvijet, spomenik u Jasenovcu, projektirao je veliki srpski arhitekt, umjetnik, političar i filozof Bogdan Bogdanović, dugogodišnji gradonačelnik Beograda uklonjen u “antibirokratskoj revoluciji”, jedan od najžešćih kritičara režima Slobodana Miloševića i povampirenog velikosrpstva, koje se i tih devedesetih skrivalo iza antifašizma i borbe protiv ustaša. Umro je u izgnanstvu u Beču, pred nekoliko godina: bilo bi zanimljivo čuti njegovo mišljenje o cijelom cirkusu oko razdvojenih komemoracija. ‘Moja braća Srbi nisu svjesni razmjera tragedije u koju su uvukli i druge i sebe. Otpočeli su dekompoziciju srpske nacije i njeno moralno ubistvo. Srbi su rat izgubili, to je gotovo, ali su izgubili i dušu, izgubili su čast, izgubili su sve, jer poslije izgubljene duše i časti ne ostaje ništa više’, rekao je 1995. Bogdan Bogdanović. “Srbija je umorna od poigravanja nacionalnim dramama… Umorna je od svoje istorije koju ne razume i nad kojom se čudi. Umorna je od teških, tragičnih, možda i nesmislenih ratova koje je vodila, a još je umornija od sulude apoteoze tih ratova i od truba i doboša koji, i na uzmaku dvadesetog stoleća, još odjekuju u njenom duhu i sluhu (…) Umorna je od fabrika koje ne rade niti će proraditi, umorna je od zapuštenih i izopačenih gradova, od zagađene prirode i zatrovanih reka… Srbija na istoku, Srbija na marginama civilizacije, umorna je od civilizacije koja je nikada nije valjano ni dodirnula”, napisao je. Jedna od nacionalnih drama kojima se poigravala, i kojima se poigrava, je i Jasenovac. A jedan od tragičnih i besmislenih ratova, za kojeg još ne prihvaća da ga je izgubila, je i onaj Domovinski. Pa se tako sad ponovo govori o “povampirenom ustaštvu u Hrvatskoj”, a notorni četnik Vučić je opet ponovio da Srbija nikada i nikome više neće dozvoliti “Bljesak” i “Oluju”. Doduše, Srbija nije dopustila ni Bljesak ni Oluju ni prvi put. Vučić je izgleda zaboravio da ih nismo ni pitali za dopuštenje. Dodao je da se Srbija i RS također trebaju suočiti s vlastitim greškama, sa zlom u kojem su činjeni zločini u ime Srba. No, i on je bio jedan dio tog zla, i to ne treba zaboraviti. To natezanje oko komemoracije traje otkad SDP više nije na vlasti. Slično natezanje gledamo svake godine u Kninu, i u Vukovaru. Antifašisti šumom, Hrvati drumom, reklo bi se. U Vukovaru, antifašisti se uvijek gledaju prikrpati povorci pobjednika, jer je “samo jedna Hrvatska” i jer nije lijepo dijeliti nas. Kad se radi o njihovim pobjedama, onda ne žele imati posla s tim istim klerofašistima. U Kninu, Hrvati radije odlaze u Čavoglave nego na službenu proslavu. I tako već godinama. Problema su dva, diplomatski i onaj podijeljenosti društva. Diplomatski je problem očit: Hrvatska danas očito nema ni prijatelja ni saveznika, iako dolazak veleposlanice SAD na Pupovčevu komemoraciju treba uzeti s rezervom – ona je Obamin kadar. Nedavno se pojavila u vladi kako bi osigurala da ista izglasa Lex Agrokor i spriječi “zlog kepeca Putina” da preuzme tvrtku koja kontrolira proizvodnju i distribuciju hrane na prostoru bivše SFRJ. Ovo je valjda zahvala Plenkoviću od nje i njegovih kolega iz Bruxellesa što je bio dobar i poslušan i radio sve po njihovim napucima: iako su pohodili službenu komemoraciju, pohodili su i onu paralelnu, što bi normalna država tretirala kao diplomatski incident i određeno nepoštivanje zemlje domaćina. No, možemo li im zamjeriti kad je i sam predsjednik države, Josipović, pohodio paralelnu proslavu dana antifašističke borbe u Srbu, mimo službenog državnog praznika? Na njihov današnji dolazak ipak ne treba gledati kao na našu diplomatsku pobjedu – više kao na nešto što nije baš poraz. Plenković je pak opet bio ambivalentan: on se požalio da je “problem naslijedio” (što će tek njegovi nasljednici naslijediti?), i rekao:  “Spomen ploča podignuta je za 11 poginulih branitelja HOS-a. Taj njihov grb je ozakonjen i odobren te su ga potvrdile Vlade različitih političkih opcija. Sporno jest što je taj grb s tim pozdravom u Jasenovcu. Može se pijetet izraziti sigurno i bez tog pozdrava, jer većina spomenika je bez tog pozdrava i to nije sporno. Taj pozdrav sigurno nije jedan od onih koji je koristila hrvatska vojska i branitelji u Domovinskom ratu”. Prvi dio je točan, to je ploča za branitelje HOS-a. Drugi dio je malo zeznut, jer se tu radi o namjernoj provokaciji HOS-ovaca, koja je reklo bi se uspjela: očito, išli su na to da prisile “antife” da se izautaju, i da se jasno izjasne protiv ploče braniteljima, ne ustašama. Treći dio je promašen. Da nije bio malo slabokrvan, služio bi HV pa bi znao da se pozdrav “ZDS” i te kako koristio među braniteljima, naročito u samom početku rata, 1991. Nije Thompsonova pjesma postala tako popularna bez razloga, a pozdrav je bio tu kao provokacija za one koji su htjeli veliku Srbiju, kao što je i danas. Danas antifašisti trube kako su i “branitelji također bili antifašisti”, kad im to odgovara. I kako je i Tuđman bio antifašist. Istina je međutim da ja nigdje nisam devedestih kod branitelja vidio antifašistička obilježja, petokraku i slično, to smo viđali samo kod srpskih (i hrvatskih) antifašista, dakle četnika i komunista. Da je ustaških obilježja u HV bilo, bilo je, da se ne lažemo. Iako mi nije drago da ih je bilo, i da Tuđman to nije odmah oštrije presjekao, jer je bilo jasno da će se to pokušati iskoristiti protiv Hrvatske, i koristit će se još sto godina. Možemo mi sad pričati da taj pozdrav možda i nije trebalo koristiti da se borci iz DR ne bi povezivalo s ustašama, da to svakako nije bilo pametno ni mudro, jer se na tome da su Hrvati ustaše i temeljila srpska propaganda, no što je tu je, povijest se ne može mijenjati. Ustaše su postojale u četrdesetima. U devedesetim je Hrvatska vojska, gdje se ponekad koristio isti pozdrav. No jednostavno treba reći da nam je dosta silovanja u mozak zbog tamo nekih “ustaša” od strane onih koji bi rado da smo svi ustaše. Ne radi se tu samo o tabli u Jasenovcu, ni pozdravu. Radi se o Domovinskom ratu, ne o ustašama iz Drugog svjetskog. Iako su i veterani Domovinskog rata od “antifašista” općenito smatrani ustašama, krezubim ognjištarcima, šatorašima, i tako dalje. Stare partizančine, i one nepismene, pa i najgori nasilnici, poput Manolića i pokojnog Boljkovca, pak uživaju status uglednih starina, unatoč krvavim rukama iz prošlosti. Veterani, i kad su ostali bez ruku i nogu u ratu poput Glogoškog, su često narodni neprijatelji i vječni ustaški sumnjivci i smutljivci. Svake godine u Jasenovcu slušamo o potrebi suočavanja s prošlošću. Ta prošlost je dobro poznata, a često i debelo krivotvorena te zloupotrebljavana u dnevnopolitičke svrhe. Jasenovac je bio jedan od temelja Miloševićeve ratnohuškačke propagande: “moramo pobiti ustaše prije nego ustaše ponovo pobiju nas”. Kako je završilo, poznato je. Uglavnom, Jasenovac nije uzrok razdora, već samo, uz Knin i Vukovar, jedno od mjesta gdje se pokazuje koliko je Hrvatska podijeljena na onu “antifašističku” i onu “domoljubnu”. Onu koja je pobijedila u Drugom svjetskom ratu, a poražena je u Domovinskom (htjela ona to priznati ili ne) i one koja je dobila Domovinski rat, a kasnije bačena na margine. Protiv te društvene marginalizacije ona se ponekad bori i provokacijama poput ploče u Jasenovcu. Danas svi govore, i Pupovac i Bernardić, da se Hrvatska ne bi trbala dijeliti. Pitanje je samo na kojoj se platformi treba ujediniti. A to svakako nije ona “antifašistička”.