Majčin dan, blagdan u čast majki i majčinstva obilježava se u većini zemalja, pa tako i u Hrvatskoj, svake godine druge nedjelje u svibnju. Ove godine Majčin dan obilježit će se 10. svibnja, a ovo je priča posvećena onim ženama čiji su život, ali i majčinstvo, nasilno, surovo i zločinački prekinuti.

Gotovo dva i pol desetljeća od završetka Domovinskog rata, bilo bi normalno reći kako su sve teške ratne priče ispričane, istražene i procesuirane. Stvarnost je, nažalost, bolno drugačija, a o nekima šira javnost ne zna gotovo ništa. Jedna od takvih nikada do kraja istraženih tema, rijetko ili tek usput spominjana je nasilna smrt trudnica u Domovinskom ratu. 

Teško, vjerojatno i nemoguće je reći koliko je u Vukovaru  tijekom opsade grada ubijeno žena koje su pod srcem nosile nerođeno dijete. Za mnoge od njih, kako su trudne, vjerojatno  ni njihova obitelj, zbog niske trudnoće nikada nije saznala ili su saznali na najteži način, nakon obdukcije njihovih posmrtnih ostataka. Jedna od njih je i mučki ubijena braniteljica Marija Kreko. 

Bojišnicu na Lušcu, dijelu grada koji se nalazi između Vukovara i Borova naselja, dugu četiri kilometra, branilo je tek šezdesetak branitelja. Pa ipak, do 2. studenoga 1991. godine, domaći branitelji uz nešto pripadnika MUP-a i dragovoljaca iz Đakova, pružali su očajnički otpor višestruko nadmoćnijem neprijatelju. Iako je neprijateljska vojska bila znatno nadmoćnija, branitelji Lušca nanosili su protivniku velike gubitke i u ljudstvu i u tehnici, stoga je njihova odmazda nad njima bila strašna. Nakon pada Lušca, ukupno 59 branitelja i mještana ubijeno je na licu mjesta gdje su zarobljeni, neki na samom kućnom pragu, dok je 23 pri povlačenju upalo u zasjedu i ubijeno kod područne osnovne škole. Jedna, od tada 23 mučki ubijene žrtve među kojima je bilo i maloljetne djece bila je i braniteljica Marija Kreko. 

Marija Kreko, za obitelj Maja, kako su je od milja zvali, rođena je 17. siječnja 1972. godine kao najmlađa od tri kćeri Jelene i Ivana Kreko. Pohađala je Osnovnu školu Vladimir Nazor, na mjestu današnje Policijske postaje Vukovar, a potom srednju Poljoprivrednu školu u današnjoj Gimnaziji, nakon koje se zapošljava u cvjećarnici gdje je radila sa zaručnikom Petrom Vidakovićem. Obitelj Vidaković među prvima se uključila u obranu Lušca te među žrtvama broji devet članova najuže obitelji, od kojih je jedna i Marijin zaručnik Petar Vidaković, poginuo 16. listopada 1991. godine. 

Po Mariju Kreko, nakon pogibije njenoga zaručnika došli su starija sestra i njezin muž kako bi je odveli u Vukovar, no ona je to odbila i ostala je na svom položaju s ostalim braniteljima i obitelji poginulog zaručnika koji je, zbog nemogućnosti prevoženja tijela u vukovarsku bolnicu, sahranjen u dvorištu kuće u kojoj su se nalazili. 

Na Dušni dan 1991. godine Lužac je pao. Slomljena je obrana malobrojnih branitelja koji su gotovo potpuno ostali bez protuoklopnih sredstava, a preživjeli su se u nekoliko smjerova pokušali povući prema gradu. U jednoj takvoj grupi našla se i Marija. Nažalost, u neposrednoj blizini osnovne škole, pored školskog igrališta, direktno su naletjeli na neprijatelja koji je odmah na njih zapucao. Nekolicina branitelja uspjela se spustiti prema Vuci, a ostali su zarobljeni i bez milosti strijeljani.

Nakon mirne reintegracije, ekshumacije, obdukcije i identifikacije, utvrđeno je kako je Marija Kreko u trenutku smrti bila trudna. Kada je zarobljena i pogubljena, imala je samo 19 godina.

Željka Brešić rođ. Milinković rođena je 14. lipnja 1969. godine u Vukovaru. U kolovozu 1991. godine udala se za Brunu Brešića rođenog 1963., a njihovo vjenčanje posljednje je obavljeno u Vukovaru. Željka Brešić, njezin suprug Bruno i njegova majka Franka rođena 1943., poginuli su tijekom minobacačkog napada iz smjera Šida 25. listopada 1991. godine.

Prijateljica obitelji prisjetit će se: "Željka je završila za frizerku, a ona i Bruno zabavljali su se dvije i pol godine. Bila je to velika ljubav, baš velika. Poštivala je sve Brunino, toliko ga je voljela, njegovo je dijete nosila, na kraju su i u smrt otišli zajedno".

Tog kobnog dana, Bruno se vratio s položaja u kuću njegove tetke, odmah pored njegove obiteljske kuće u kojoj je bio, smatrali su, sigurniji podrum. Direktni pogodak pancirnog projektila u trenutku je usmrtio cijelu obitelj. Na mjestu su poginuli Željka i njen suprug Bruno, njegova majka Franka i još jedan susjed, jedino je preživjela, no teško je ranjena sestra Brunine mame u čijem su podrumu bili. 

Svjedokinja događaja ispričat će: "Baš smo se spremali poslušati vijesti, mislim da su bila tri ili četiri sata, poslijepodne. Uslijedio je strašan napad, a kada se stišalo čuli smo jauke. Istrčali smo na ulicu i vidjeli teško ranjenu ženu kako puže i plače: 'Svi su mrtvi'".

Kada je ubijena, Željka Brešić bila je trudna četiri mjeseca. Imala je samo dvadeset i dvije godine.

Marija Došen rođ. Blažević je majka koja je u ratnome Vukovaru ostala bez četvero djece, tri sina branitelja i trudne kćeri. Mariji Došen su u Vukovaru ubijena dva unuka. Tri, ako spomenemo i onoga nerođenoga. O Mariji Došen možete pročitati OVDJE.

Marijina najmlađa kći Mirjana Došen rođena je 7. prosinca 1956. godine, a poginula je u centru grada 6. studenoga 1991. godine, tijekom minobacačkog napada sa suprotne strane Dunava. Zbog neprestanoga granatiranja i nemogućnosti prilaska, njeno tijelo ležalo je na ulici dva dana. Kada je ubijena, bila je trudna devet mjeseci, a iza nje je ostalo još dvoje malodobne djece, četverogodišnji Igor i sedmogodišnja Jelena. Imala je trideset i pet godina.

Gordana (Cekić) Senaši rođena je 3. ožujka 1959. godine u Vukovaru. Za Josipa Senašija udala se 1974. godine, te im ubrzo rodila dvoje djece, 1975. sina Gorana, te 1976. kćer Daliju. Nakon općeg napada agresora na grad 14. rujna 1991. godine, sljedeći dan, 15. rujna, Josipov otac Ivan izvodi iz grada unučad Gorana i Daliju, te ih privremeno sklanja na sigurno, u Mađarsku kod prijatelja. Ostatak obitelji Senaši, Gordana, Josip i njegova majka Janja nekoliko su se puta tijekom opsade Vukovara, kako se crta bojišnice pomjerala, sklanjali u različita skrovišta, da bi se početkom smjestili u skloništu Vučedolska kapljica u centru grada, preko puta Gradskog muzeja. 

15. studenog 1991. godine, dva projektila, pretpostavlja se 155 mm, pogodila su direktno u sklonište, u dio gdje su se nalazili civili i usmrtila 11 osoba. Baka Janja Senaši poginula je na mjestu, Gordanin suprug Josip je od zadobivenih rana preminuo na putu za bolnicu, a Gordana Senaši, s teškom ranom prsnog koša operirana je u Vukovarskoj bolnici. 

U knjizi "I bolnica je bila meta" objavljenoj 2007.,  ostat će zabilježeno kako je Gordana Senaši nakon sloma obrane grada i ulaska neprijateljske vojske u bolnicu, 20. studenog 1991. godine unesena u sanitetsko vozilo u konvoju vozila JNA: "Konvoj je oko 16 sati krenuo do vojarne JNA, a potom je, nakon dugog čekanja, nastavio prema Negoslavcima, umjesto prema Nuštru kao što je bilo dogovoreno. Na čelu konvoja bilo je vozilo JNA, potom vozilo s predstavnicima Međunarodnog Crvenog križa, pa oklopni transporter JNA, pa vozila s ranjenicima, potom vozilo Prve pomoći i na kraju autobusi. U Negoslavcima, gdje se konvoj zaustavio, lokalno stanovništvo i četnici prijetili su ranjenicima i osoblju bolnice. Nakon velikih problema i maltretiranja, konvoj s ranjenicima je oko 21 sat stigao u vojarnu JNA u Sremskoj Mitrovici. Oko 120 teških ranjenika prenoćilo je u stacionaru vojarne, a medicinsko osoblje uglavnom je noć provelo u autobusu u dvorištu vojarne. Na putu do S. Mitrovice umrla je G. S. (32 godine) u petom mjesecu trudnoće…".

Gordana Senaši pokopana je na groblju u Sremskoj Mitrovici, a njezini posmrtni ostaci preneseni su u Vukovar na Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata tek 2002. godine te pokopani u grobnicu pored supruga Josipa i njegove majke Janje. Kada je preminula od posljedica ranjavanja, Gordana Senaši  bila je trudna pet mjeseci. Imala je trideset i dvije godine. 

O Ružici Markobašić je hrvatska, ali i svjetska javnost, zbog njenog mučnog ubojstva na stratištu Ovčara ponešto i čula. Ona je također dio strašne, crne brojke ubijenih članova obitelji Došen iz Vukovara, a jedna od tri žene ubijene na Ovčari. 

Ružica Markobašić, kći Ane rođ. Došen i Pere Miličića, rođena je 28. rujna 1959. godine u Vukovaru. Nakon sloma obrane grada, s dijelom civila koji su se nalazili u skloništu na Olajnici povukla se u vukovarsku bolnicu, no po dolasku srbočetnika, odmah je s preostalim članovima obitelji Došen prozvana, izvedena i utrpana u zloglasni zeleni vojni autobus. Svjedoci se prisjećaju kako su Ružicu već pred bolnicom tjerali da prizna gdje joj je "ogrlica od dječjih prstiju", a po dolasku na Ovčaru, kako će ispričati svjedoci tijekom suđenja u Beogradu, Ružicu su tukli u hangaru i ispred hangara, te je nakon višesatnog zlostavljanja nemilosrdno strijeljana.

Ružica Markobašić bila je majka troje djece, no mlađa joj je kći početkom 1991. godine poginula u prometnoj nesreći. Iza nje su ostali još jedna kći i teško bolesni sin. Kada je zlostavljana, a potom ubijena, bila je trudna šest mjeseci. Imala je 32 godine. Nakon ekshumacije i identifikacije, pokopana je na mjesnom groblju u Vinkovcima.

Koliko je trudnica poginulo tijekom Domovinskog rata ne postoji točan podatak, kao ni evidencija imena žena za koje se zna kako su bile trudne u trenutku pogibije uslijed ratnog djelovanja.