(VIDEO) 3. ožujka 1991. Jugoslavija – Srbi održavaju desetine mitinga protiv Hrvata u kojima pozivaju na rat i ubijanje Imperijalistička politika Srbije je osamdesetih godina prošlog stoljeća postala jako agresivna i otvoreno najavila rušenje Jugoslavije i stvaranje Velike Srbije. Organizirani su brojni mitinzi, tzv. „događanja naroda“ kako su ih prozvali u Srbiji da bi dali dojam da se radi o ugroženosti Srba svugdje gdje žive od Kosova do Hrvatske. Na tim mitinzima se sijala mržnja prema Hrvatima i Albancima, prijetilo im se ubijanjem i istrebljenem, te se pozivalo na otvoreni rat protiv Hrvatske s optužbom Hrvata o “ustaštvu i genocidnosti Hrvata” (vrlo slična retorika provlači se do današnjeg dana). Događajima je prethodio Memorandum SANU (1986. g.) kojim se isticala navodna ugroženost Srba, premda su Srbi ugrožavali Hrvate i druge narode, što je pokazao i napad JNA na Hrvatsku, te masovni zločini nad Hrvatima.  Ovaj pokret stvaranja Velike Srbije osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća vodio je Slobodan Milošević, prvi čovjek Srbija koji je bio na čelu jedne neobične kombinacije fašističko-rasističko-komunističke ideologije u Srbiji. Naravno, Milošević je bio samo eksponent jedne opće klime i velikosrpskog pokreta koji u Srbiji postoji oduvijek, a samo je intenziviran smrću diktatora Tita i željom Srba da konačno ostvare Veliku Srbiju. Tako je u Beogradu 3. ožujka 1991., nakon događanja u Pakracu, održan protuhrvatski miting, na kojem su nošene parole i uzvikivano je: “Objesiti Tuđmana”,  “Ubijte Špegelja”, “Hoćemo oružje”, “Pobićemo ustaše” i slično. Nije to bilo ništa novoga što se već nije čulo u Srbiji u kojoj je mržnja prema Hrvatima kulminirala i davno ranije, kada su čak i ortodoksni titoisti i Jugoslaveni poput Stipe Šuvara bili javno proglašavani “ustašama”. I u Vojvodini su tih dana održani protestni skupovi protiv Hrvatske i osobito predsjednika Franje Tuđmana. I na mitingu u Banjoj Luci, u organizaciji SDS-a, srpski vođe prekrajali su Bosnu i Hercegovinu u korist Velike Srbije. Nešto ranije  2. veljače 1991., kao uvod u predstojeća događanja i najveštaj rata, nezadovoljni hrvatski Srbi održali su niz mitinga i “događanja naroda” po Hrvatskoj, poslije čega više nije bilo sumnje da se spremaju na oružani obračun za ostvarivanje svojih šovinističkih i mrziteljskih ciljeva. Bio je to ne samo govor mržnje, bilo je to do tada neviđeno isijavanje javne mržnje prema Hrvatima i Albancima, fanatizam koji nije viđen u zapadnoj civilizaciji u 20. stoljeću. Okupljanja su tekla jedno za drugim, to je jednostavno bio slijed stvari i događanja u Srbiji još od druge polovice 80-ih do početka rata. Ali Srbi su svoje rušilačke i mrziteljske mitinge pred rat proširili i na teritorij Hrvatske, kao uvod i pripremu za agresiju na Hrvatsku. Niz mitinga u Hrvatskoj i drugim dijelovima Jugoslavije protiv Hrvatske, hrvatskog vrhovništva na čelu s Tuđmanom i hrvatskog naroda uopće, te njegovom stigmatizacijom, jasno su dali predvidjeti – Srbija se sprema na agresiju i pokolj nad Hrvatima. Cilj je etnički očistiti i pobiti Hrvate u krajevima gdje su živjeli i odcijepiti više od 50% teritorija Hrvatske i taj teritorij pripojiti Srbiji. Na jednom od mitinga, u Kninu, jedan od osnivača Srpske demokratske stranke, Jovan Opačić otišao je korak dalje od uobičajene huškačke ratne retorike, ustvrdivši da se na srpskom državnom teritoriju (to je za ovog istaknutog lidera Srba i desne ruke Jovana Raškovića bio veliki dio teritorija Hrvatske) može stvarati samo srpska država. Istog dana na Trgu Slobode u Belom Manastiru okupilo se mnoštvo Srba iz Baranje koji su poduprli Beograd, Srbiju i tražili da JNA intervenira protiv Zagreba i hrvatske vlasti. Mitinzi su trebali biti održani i u Vinkovcima, gradu u kojem je živio vrlo mali broj Srba, ali su trebali doći u grad Srbi iz Mirkovaca i okolice, po oprobanom receptu “događanja naroda”. To je spriječila policija, kao i ista događanja u Vukovaru. Par dana kasnije Srbi drže veliki miting i u Dalju, te prijete ubijanjima i progonima Hrvata, što su kasnije i ostvarili velikim pokoljem u Dalju početkom kolovoza 1991. godine. U Dalj je na miting došlo i puno Srbijanaca iz Srbije, vrlo agresivnih, naoružanih i sa četničkim obilježjima što je stvorilo veliki strah kod nenaoružanih Hrvata. Paradoks je da su Srbi na mitinzima i medijima huškali i ponavljali fraze o “genocidnosti Hrvata”, a razvoj događaja kasnije je pokazao da su ti isti počinili genocid nad Hrvatima. “Beogradska tvornica laži”, kako su je tada zvali u Hrvatskoj, bila je vrlo glasna i efikasna. Mitinzi su u travnju nastavljeni s pojačanom huškačkom retorikom u Jagodnjaku, Borovom Selu, te u srpnju 1991. u Srbu, a prisustvovali su im mnogi političari iz Beograda i Srbije nagovijestivši rat do istrebljenja. Nažalost, nije sve ostalo na riječima: genocidna retorika pretvorila se u okrutno djelovanje. Hrvatski narod se našao na udaru genocidne politike Srbije, zemlje u kojoj je vladala četničko-komunistička simbioza. A Srbija je na svojoj strani imala JNA, tzv. “jugoslavensku narodnu armija”. Bez nje bile bi to prazne riječi, a ovako je to postala bitka Davida i Golijata. Ali goloruki David, hrvatski vojnik, nije se predao i pobijedio Golijata zabivši posljednji čavao u lijes patološke i genocidne ideje Velike Srbije koja već gotovo 150 godina razara mir i suživot na prostorima jugoistočne Europe, te je trajan faktor nestabilnosti i ugroze okolnih naroda. Okupljeni Srbi u Petrinji viču “Ovo je Srbija!”

Prijetnje Hrvatima na srpskim mitinzima uoči početka rata 1991. godine:

Srpski prijeratni miting u Baranji, travanj 1991., i “odluke” o priključenju Baranje i Slavonije Republici Srbiji i otvoreni pozivi na ubijanje Hrvata: