Dr. Ivan Šreter je bio najviši rangirani hrvatski dužnosnik, koji je izgubio život u Domovinskom ratu. Prije svega, bio je čovjek, domoljub, liječnik i mirotvorac koji se svim silama borio da bi smirio situaciju u Pakracu. Dr. Šreter nije dijelio ljude po nacionalnosti i vjeri, on je želio da svi ljudi budu braća. Ubijen je od strane četnika iz SDS-a tijekom oružane pobune u Pakracu i zapadnoj Slavoniji.

Ni do danas nisu pronađeni posmrtni ostaci dr. Ivana Šreter. Da bi došli do istine, a valja pitati glavnog šefa SAO Zapadne Slavonije u to doba. Ništa se nije moglo dogoditi, a da on nije znao. Pa isto tako, onaj tko je bio komandir "obrane" sela Kukunjevac. Još je živ i na području je Pakraca. Teško da bi takva akcija, uhićenja i otmice dr. Ivana Šretera prošla a da šerif sela ne zna za to, jer mu je kuća udaljena nekih sto metara od mjesta otmice. Već smo pisali o nekima koji su u Beogradu, Australiji i svi ti podaci sa slikama zločinaca nalaze se u DORH-u. Uloga Milorada Pupovca, jednostavno pitanje, kako i na koji način je došao do SAO "Zapadne Slavonije", valja ga to pitati, tu će se nešto otvoriti. Cijelu priču oko Pupovca i Degoricije ne treba niti spominjati. Ima osoba koje još nešto znaju, ali nastupio zaborav i šutnja, ali nitko se niti previše ne trudi oko pronalaska dr. Ivana Šretera. Jedan zatočenik logora Bučje, govorio nam je o famoznom majoru u odori JNA, zbog još neke eventualne istrage ne želimo odati podatke, samo se pitamo hoće li se tko prihvatiti te istrage? 

Jedan krojač koji se vratio s križnoga puta i jedna domaćica, roditelji Ivice Šretera i dvije mlađe sestre Verice i Ankice. Katolici, uvijek nedjeljom na misi. Tata tutor ili, kako danas kažemo, pastoralni vijećnik. Sestre u crkvenom zboru, a Ivica ministrant do odlaska na studij u Zagreb. U to vrijeme su ih zvali „klerikalcima“ a Ivicu podrugljivo „prvim do popa“. Bio je pokretač i prvi dugogodišnji urednik još i danas postojećeg župnog lista; „Zov Kalvarije“.

Zašto smo životopis započeli s vjerom, s crkvom? Time se dokazuje njegov životni izbor po kršćanskim načelima pravednosti, milosrđa i razuma, po kojem je prekratko živio kao moralni, odgovorni, hrabri, liječnik, prijatelj, Hrvat.

Završio je osnovno i srednje obrazovanje u Pakracu i usprkos vrlo teškim materijalnim uvjetima obitelji upisao Medicinski fakultet u Zagrebu gdje je 1978. diplomirao. Istovremeno se upisao i na Institut za teološku kulturu laika gdje su ga oduševljavali profesori, osobito profesor Josip Turčinović. Bio je pun hvale o prijateljima, anegdotama, bavio se raznim hobijima – obožavao je fotografiju i režiju, općenito filmsku umjetnost. Tijekom cijelog studija je radio razne poslove, jer drugačije nije išlo, a u međuvremenu mu je umro i otac. Prijateljstva sa studija je uvijek njegovao, mnogima kasnije i kumovao, a Ivo Fabijan, pokojni pjevač, njegov cimer s Laščine, posvetio mu je pjesmu iz koje citiramo: “Skupa smo Ivane bili i stoput budni do zore slobodnu Hrvatsku snili“. Bio je član studentske mladeži profesora Ivančića gdje je stekao solidnu teološku naobrazbu.

Nakon studija i odrađenog staža zaposlio se u bolnici u Lipiku, specijalizirao je fizikalnu medicinu a tijekom 1987. je upisao postdiplomski studij iz reumatologije. Bio je poznat i cijenjen liječnik s razvijenim osjećajem za radne obveze, za humanost, ali skroman i taktičan u ponašanju i ophođenju. Neiscrpnom energijom, voleći medicinu, organizirao je niz stručnih skupova, bio predavač u fizioterapeutskoj školi u Pakracu, konzilijarni liječnik u bolnicama u Pakracu, Novoj Gradišci, ambulanti Garešnica i u Podravskoj Slatini. Na privatnom obiteljskom planu, iako se Ivica nije oženio, silno se vezao za dječaka Vitu, koji je večeras ovdje, kojega je obitelj udomila, kasnije usvojila i postao je Ivičin sin.

Kao liječnik je 1987. godine osuđen je, koliko znamo to je jedinstven slučaj, presudom Vrhovnog suda radi hrvatskog jezika na mjesec dana zatvora u Bjelovaru. Napisao je pacijentu u rubriku pod zanimanje – umirovljeni časnik umjesto očekivanog – penzionirani oficir. Ogorčen presudom u zatvoru je štrajkao glađu i napisao na desetke protestnih pisama. Odgovorio mu je jedino kardinal Kuharić neka prekine štrajk i misli na svoje zdravlje. Radi te sramotne presude, Ivanu u spomen Zaklada osnovana od strane njegovih prijatelja imena „Dr. Ivan Šreter“ i časopis „Jezik“ svake godine organiziraju natječaj za najbolju hrvatsku novu riječ. Danas je nagrada dodijeljena u pakračkoj gradskoj vijećnici za riječ ALKOMJER.

Devedeseta! Ivan kaže da će se moramo žrtvovati za Hrvatsku. Osniva političku stranku – Hrvatsku demokratsku zajednicu. Sudionik je, zajedno s nekolicinom članova ovog društva prvog napada, pucnja iz pištolja kroz prozor, tijekom inicijalnog sastanka za osnivanje HDZa, ovdje u Hrvatskom domu. Zaslužan je za okupljanje hrvatskog jezgra obrane a početkom 1991. – otvorene agresije, dr. Tuđman ga imenuje predsjednikom Kriznog štaba čime je postao najsnažnije politička osoba ovog dijela Domovine. No, u svojim brojnim javnim istupima i govorima nastavlja pozivati na mir i suživot, toleranciju nesagnute glave. Govori o demokraciji, o Europi, o zajedništvu, a Srbe zove „braćom“.

Nedjelja, 18.08.1991. Ivica se vraća iz Zagreba. U Kukunjevcu, selu ispred Lipika, srbočetnička barikada. Zaustavljaju sve prolaznike, ali ih i puštaju. Naoružani i sa šljemovima na glavi, dočekali su Ivicu i nasilno oteli.

Neodgovoreno je pitanje – kako su znali da će se Ivica vraćati taj dan i tim putem iz Zagreba?

Odveli su ga u šumarsku kuću u Grđevici, a potom u Branešce na kućni broj 110 dok je istovremeno nastajao prvi organizirani srbočetnički logor u Hrvatskoj – logor Bučje. Poslije te otmice, uslijedila su brojna odvođenja civila u logor po kriteriju – nisu Srbi. Dr. Ivan Šreter teško je tučen, psihički i fizički zlostavljan. Nakon nekoliko dana u ćeliju su mu doveli dr. Solara iz Lipika, također zarobljenog, u modricama, razbijene usnice i šljivom na oku – sjeća se Vlado Solar i svjedoči: „Ivica je bio potpuno plav od batina, nije mogao pomicati lijevu ruku radi, vjerojatno slomljene, lopatice, desna je bila slomljena u podlaktici. To sam mu malo imobilizirao ručnicima i letvicama.“

Proveli su nekoliko dana u praznoj prostoriji, ležali na daskama, gore nego životinje. Donosili su im hranu i vodu. Trećeg dana Ivica više nije mogao jesti a toga dana su im uzeli i naočale rekavši „Naočale vam više nikada neće trebati“.

Dana 22. ili 23. kolovoza, peti – šesti dan nakon otmice, u sobu je ušao Predrag Vukadinović i rekao: „Dragi doktori, nije dobro s vama“, doktoru Solaru: „Ti ćeš vjerojatno ostati živ, a ovaj tu.. nikako“. Dana 29. kolovoza doktora Solara su odvezli zavezanih očiju na Bučje i taj dan dr. Solar je zadnji puta vidio Ivicu. Kasnije, tijekom jednog ispitivanja u logoru, dana 06.10.1991. Branko Pavić mu je rekao „Šreter je likvidiran“.

Dok su zajedno, prebijeni, ležali na daščanom podu u Branešcima, dr. Šreter je rekao doktoru Solaru: „Vlado, nek me nađu i nek me stave u obiteljsku grobnicu pa pakračkom groblju, uz mog oca!“.

Dragi sugrađani, prijatelji, do danas nismo pronašli Ivičine posmrtne ostatke. Ne znamo kako je „likvidiran“ a tu sudbinu s njim dijeli još 22 zarobljenika četničkog logora Bučje za čije posmrtne ostatke ne znamo. Nitko od zlotvora nije osuđen za zločine u tom logoru, a optužnice potkrijepljene svjedočanstvima i činjenicama još stoje u Državnom odvjetništvu.

Moralna vetrikala prepoznatljivog hrvatsko katoličkog čovjekoljublja kojoj se treba diviti i kojom se treba ponositi, dr. Ivan Šreter rođen je 22. prosinca 1951. godine i po svemu sudeći nije dočekao svoj četrdeseti rođendan.

Uz sve što smo rekli o doktoru Ivanu Šreteru spomenut ćemo da nije bio niti jednog područja njegova interesa gdje se nije dao u cijelosti. U KPD SLOGI bio je predsjednik Kino sekcije i vodio prikupljanje sredstava za novu opremu koja je koštala 125.000 njemačkih maraka. Simbolično, na toj opremi projicirali su, prije nego li je izgorjela 29.rujna 1991. od zapaljivih granata kao i cijeli Dom, samo jedan film – Život Isusa Krista – prvi dio.

Uz brojna odličja i priznanja, postavljena poprsja, knjige, filmove o Ivici… i ova dvorana nosi njegovo ime. 

U čast doktora Šretera, hrvatska jezikoslovna nagrada od 2005. godine nosi naziv Nagrada Dr. Ivan Šreter. U Pakracu je po njemu imenovan i trg, te je proglašen i počasnim građaninom Pakraca. Godine 2009. je snimljen i dokumentarni film 'Časnik mirotvorac' gdje možete saznati više detalja o ovom čovjeku koji se borio za neovisnu državu Hrvatsku. 

I za kraj da ponovimo, odgovor o otmici i nestanku dr. Ivana Šreter, ne treba tražiti daleko. Tu je nedaleko. U Pakracu, možda Cikotama, a možda i u samom Kukunjevcu ili Branešcima? Da su meritorne služebe zainteresirane, tražili bi i u Beogradu, ali i u Australiji. Samo treba raspisati tjeralicu. Nad nekima je istraga obustavljena, pitamo se zašto ili nije postavljeno dobro pitanje ili se pitalo da se ne dobije odgovor. UHB RH-a poslao je podatke o osobama koje se dovode u svezu s otmicom, premlaćivanjem i na kraju onim djelom tko zna sudbinu i mjesto gdje je mrtvo tijelo dr. Ivana Šreter. Godine prolaze, još jedan zločin bez kazne, a zločinci su poznati. Protiv nekih osoba istraga je obustavljena, ali zločin ne zastarjeva, da podsjetimo i više je krajne vrijeme da istinu o dr. Ivanu Šreteru doznamo, pa neka se krene od "ugroženog", prvog čovjeka SAO "Zapadne Slavonije, ključnih osoba koje znaju sudbinu dr. Ivana Šretera.

NAVIK ON ŽIVI KI ZGINE POŠTENO!