Vrijeme je da se Hrvatsku prestane bičevati jasenovačkim mitom

31.01.2017. 08:54:35

Nije Mesić na toj snimci „ustašovao“, kao što to iznose i neki povijesno vrlo slabo upućeni 'desničari', on je iznio činjenice Ban Khuen-Héderváry svojedobno je izjavio da su prečanski Srbi koji žive u Hrvatskoj njegov „bič za Hrvate“. Jasno je što je u hrvatskoj povijesti ozloglašeni ban podrazumijevao pod „bičem za Hrvate“. Hrvate se je bičevalo kroz cijelo 20. st., a nema nikakve sumnje da je jedan od glavnih bičeva za ušutkavanje, discipliniranje i svekoliko iskorištavanje hrvatskog naroda predstavljao bič jasenovačkog mita. Taj su mit partizansko-komunistički propagandisti započeli stvarati još za vrijeme trajanja Drugoga svjetskog rata, s ciljem mobilizacije što većeg broja ljudi u partizanski pokret, a svoj je vrhunac doživio u vrijeme Jugoslavije u publicističkim i kvazihistoriografskim radovima jugoslavensko-komunističkih hagiografa. Izmišljanjem suludog broja žrtava od 700 000 ili milijun ljudi Hrvate se je držalo u pokornosti. Jednadžba je bila poznata: ustaše su pobili 700 000 ili milijun ljudi, ustaše su htjeli samostalnu i neovisnu hrvatsku državu, pa je jasno da bi pokušaj stvaranje samostalne i neovisne hrvatske države mogao predstavljati jedino rehabilitaciju ustaštva. Titov general Jefto Šašić, napadajući Tuđmanove radove koji su znanstveno rušili jasenovački mit, ustvrdio je kako je „... u pitanju (...) pokušaj uništenja one snage i svih snaga koje čine 'kohezivno tkivo Jugoslavije'“. Jasenovački mit – koji je Hrvate de facto proglasio za genocidan narod - predstavljao je, dakle, kohezivno tkivo Jugoslavije. Ne čudi stoga što pred kraja raspada bivše Jugoslavije srbijanski „istoričari“, novinari i književnici pojačano rade na promicanju jasenovačkog mita, pa tako neki od njih u svojim naučnim istraživanjima dolaze i do broja poginulih koji premašuje broj Srba koji su živjeli u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH). Hrvate se je, posebno na međunarodnoj sceni, nastojalo prikazati kao genocidan narod koji ne zaslužuje vlastitu državu. I dan danas većina srbijanskih političara i historiografa – a što je poznato svima koji barem povremeno pogledaju koju emisiju na nekoj od srbijanskih televizija – brižljivo „njeguju“ jasenovački mit, vjerojatno u skladu s onom „tko se ne osveti, taj se ne posveti“. „Zdravo sine, mali osvetniče Kosova!“, govorile su stoljećima majke novorođenoj srpskoj djeci, a Kosovu su u bolesnoj velikosrpskoj mitomaniji kasnije očito dodani i Jasenovac i Oluja. Nakon haaških presuda ponovno ustaše haraju Hrvatskom Kad je u pitanju hrvatska historiografija, broj jasenovačkih žrtava je od početka devedesetih „smanjen“ na 80 – 90 000 tisuća. Uz iznimku povjesničara mr. sc. Mladena Ivezića, koji je objavio nekoliko besprijekorno dokumentiranih knjiga o ovoj problematici, do pred koju godinu gotovo nitko nije dovodio u pitanje navedeni broj, a sama tema Jasenovca donekle je potisnuta iz medijsko-političke scene. Naime, nakon thermidorskog prevrata 2000. nove-stare jugofilne elite kao toljagu umjesto Jasenovca inauguriraju „detuđmanizaciju“, koja je prema cijelome svom sadržaju predstavljala protuhrvatsku platformu praćenu općom kriminalizacijom Domovinskog rata. Kao što je Jasenovac služio kao instrument kojim se je onemogućavalo hrvatsko osamostaljenje, tako je sada „detuđmanizacija“ postala sredstvo dezavuiranja svih vrijednosti izborenih u obrambeno-oslobodilačkom ratu u kojemu je stvorena hrvatska država. I kad se je činilo kako sve ide po planu onih koji su demonizirali Domovinski rat i stvarali političke i psihološke pretpostavke za geopolitički projekt „Zapadni Balkan“ odnosno „Jugosferu“ došao je šamar iz Haaga: oslobađajuća presuda hrvatskim generalima. Upravo od tada iz povijesnog se naftalina vadi jasenovački mit i upravo od tada nevladine udruge sinkronizirano s nekim političarima izmišljaju „ustaške zmije“ po Hrvatskoj. Bič detuđmanizacije zamjenjuje jasenovački bič, iz jednostavnog razloga što u svakom trenutku mora postojati neki bič kojim se može bičevati i disciplinirati one kojima je dosta terora bivših struktura koje i danas vladaju Hrvatskom i uništavaju budućnost mladih generacija. Istina o Jasenovcu kad tad će izići na vidjelo, a mnogi će se tada sramiti svojih imena i prezimena No, kao što se od 2011. za najprizemnije dnevnopolitičke potrebe ponovno pojačano izmišljaju ustaše i fašisti u Hrvatskoj, što je nužno praćeno i ponovnim preuveličavanjem broja jasenovačkih žrtava, tako se javlja i otpor takvim tendencijama, pa su posljednjih godina objavljeni neki vrlo vrijedni radovi koji se bave viktimologijom Jasenovca. Autori tih radova uglavnom dolaze iz Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac na čelu kojeg je dr. sc. Stjepan Razum. Tu prije svega treba istaknuti knjigu „Jasenovac – istraživanja“ čiji su autori mr. sc. Blanka Matković, pater Vladimir Horvat i Igor Vukić. Navedenoj knjizi treba dodati niz članaka koje su znanstvenici Nikola Banić i Mladen Koić objavili u „Hrvatskom tjedniku“, a koji do temelja ruše službeni popis jasenovačkih žrtava objavljen na web stranici JUSP Jasenovac. Istraživanja navedenih znanstvenika, novinara i publicista ne ostavljaju nikakve dvojbe da je službeni popis jasenovačkih žrtava lažan i preuveličan, a da je pravi karakter jasenovačkih logora daleko od „istine“ koju i danas propovijedaju ideologizirani povjesničari s Filozofskog fakulteta u Zagrebu i novinarska trčkarala koja im u tome sekundiraju. Začudo, najnovija istraživanja o Jasenovcu – koja se temelje na arhivskim istraživanjima i relevantnoj literaturi - u bitnome se poklapaju s tezama koje je 1992. u Novskoj iznio bivši predsjednik Stjepan Mesić. Nije Mesić na toj snimci „ustašovao“, kao što to iznose i neki povijesno vrlo slabo upućeni „desničari“, on je iznio činjenice koje su posljednjih godina dobile potvrdu i u znanstvenim istraživanjima. A to što Mesić danas te iste istraživače proglašava „revizionistima“ i „ustašoidima“, to ne govori ništa o samoj jasenovačkoj problematici, ono prije svega govori o psihopatološkim osobinama samog Mesića. Istraživanja posljednjih godina sve više daju realnu sliku jasenovačkih logora koja se temelji na nepobitnim arhivskim dokazima i literaturi, a ne više na guslanju velikosrpskih mitomana i jugoslavensko-komunističkih skribomana. Istina se više ne može skrivati, ma što o tome mislili patološki lažovi koji preuveličavaju jasenovačke žrtve i tako vrijeđaju pijetet prema žrtvama koje su stvarno ubijene ili umrle u Jasenovcu. Povijest je neumoljivi sudac, a takvi – koji misle da će laži skriti etiketirajući druge kao ustaše i fašiste - će u njoj ostati ubilježeni onakako kako im i priliči: kao nacionalna sramota.

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.