ZNA LI ANA BRNABIĆ KOLIKO SU SRPSKI KVISLINZI POBILI SRBA U SRBIJI?

Djevojčica Vida Pantić – žrtva četničkog pokolja u Vraniću
Evo imena nekih od tih koljača: Spasoje Drenjanin „Zeka“, narednik Miša Gačić iz Piromana, dočasnik Dragan Lazić, podnarednik Dušan Marković iz Kumanova, Milorad Sudimac „Ustaša“ iz sela Dučalović, Velimir Vićentijević „Kurijačić“ iz Draževca, Đoka „Šifonjer“ iz Beograda, Veselin Kuzmanović iz sela Joševo, narednik Rista Ružić iz Čačka, Stojanović Vojislav „Kopilan“ iz Baćevca, Aleksandar „Dobrovoljac" iz Kruševca, pravoslavni svećenik zvani "Lale“, Vasiljević Borivoje, Savić Branko, Tomić Dragoljub „Arnautče“ iz Vrbovna, Borislav Joksić, Vladislav Simić „Sutula“, Jakov Popović iz Vranića, Predrag Todorović iz Vranića, Branislav Petrović „Trćko“ iz Slovca, Miloje Cvetić iz Rucke, podnarednik Luka Nikolić „Lune“ iz Valjeva, Boža Kojić iz Grabovca, Mihailo Todorović „Putula“ iz Lisopolja, Bora „Visoki“, Dule „Ciganin“ iz Meljaka, Prodan Živković iz Draževca, Neša „Čačanin“, Milojko Marinković iz Pridvorice kod Čačka, Ilica Simić iz Vrbovna, Ljuban „Pograničar“, Žarko Ugrilović iz Piromana, Ljuba Preradović, Mijailo Ristić iz Jasenka, Milovan Ilić „Minda“ iz Jasenka, Radivoje Stančić iz Jasenka, Boško iz Rucke, „Mačak“ sa Čukarice, Steva Milovanović, Milan Jovanović iz Mislođina, Živan Topolac iz Draževca, Slavko Čučuković iz Bariča, Milan Rafailović „Beli“ iz Baćevca, Sava Cvetanović iz Obrenovca, Ilija Arnautović iz Bačevca, Ljubomir Filipović iz Mislođina, Dragoljub Urošević iz Mislođina, Raja Radosavljević iz Bariča, Dragiša Vesić iz Jasenka, Jordan Andrić „Joca“ iz Jasenka, Ljubisav Ilić iz Rucke te izvjesni Ćosić. (http://povijest-svijeta.orgfree.com/pokolj_u_vranicu.htm; Dokumentarni flim „Pokolj u Vraniću“ (https://www.youtube.com/watch?v=r70kq0yXTTQ) Ovdje su po imenu (ili nadimku) navedeni samo oni četnici koji su sudjelovali u pokolju u Vraniću (njih ukupno 52), ali treba napomenuti da su poznati podaci i za mnoge druge čija su zvjerstva zabilježena u drugih 80 ovdje nabrojanih mjesta diljem Srbije. Pitanje koje se neizbježno nameće jeste: treba li se čuditi masovnim klanjima Hrvata, muslimana i drugih nesrpskih naroda, ako su tako postupali s pripadnicim vlastite nacije? U Beogradu je povodom hvatanja Draže Mihailovića (koje je uslijedilo, ne bez razloga, gotovo godinu dana po svršetku Drugoga svjetskog rata – 13 ožujka 1946. godine!?), dana 24.03.1946. godine održana svečana sjednica Narodne skupštine FNRJ, na kojoj je govorio i prvi čovjek OZN-e, Aleksandar Ranković. Iste godine, u izdanju Narodnog Fronta Jugoslavije tiskana je brošura Svedočanstva naroda o izdaji i zločinima Draže Mihailovića – Telegrami zahvalnosti drugu Aleksandru Rankoviću (str. 76., cijena: 18 dinara - originalni primjerak knjige nalazi se u osobnom arhivu autora ovog teksta) u kojoj su objavljeni prijepisi ukupno 89 pisama telegrama (uz 11 faksimila). Bile su to zahvale građana vezano za uhićenje četničkog vođe i to: 64 pisma iz Srbije; 11 iz Bosne i Hercegovine; 5 iz Srijema, Banata i Bačke (odn. današnje Vojvodine); po 3 iz Hrvatske i Crne Gore; po jedno pismo s Kosova i iz Metohije i jedno pismo iz Makedonije. Sva pisma su datirana, s točnim mjestom i nazivom pošiljatelja (bilo da se radi o institucijama, udrugama ili pojedincima), i u velikoj većini s konkretno poimence navedenim žrtvama, izvršiteljima zločina i opisima pokolja. Na kraju I. poglavlja (na zadnjim stranicama knjige) naveden je popis od još ukupno 185 neobjavljenih pisama i telegrama, uz napomenu da je to samo dio pristigle pošte, te da su sve pismene pošiljke slične sadržine kao i one koje su objavljene, što znači da je ukupno upućeno najmanje 274 pisma odn. telegrama, od čega je najveći broj (143) iz „uže“ Srbije, a ostatak iz drugih republika, pokrajina i regija tadašnje Jugoslavije.
Četnici su bili sluge i Nijemcima i Talijanima
Neovisno o mogućoj političkoj manipulaciji i ideološkoj obojenosti (što se ne može u potpunosti isključiti), ovaj materijal ima svoju vrijednost, i može poslužiti u svrhu dokaza da su četnici počinili masovne zločine ne samo nad nesrpskim pučanstvom, već i nad Srbima, pripadnicima vlastitog naroda. Riječ o sasvim konkretnim, dokumentiranim i provjerljivim događajima, s velikim brojem još uvijek živućih svjedoka. U spomenutoj knjizi izrijekom se spominju 53 četnička zločinca – đeneral Draža Mihailović, pukovnik Nikola Kalabić, vojvoda Momčilo Đujić, vojvoda Dobrosav Jevđević potpukovnik Račić, kapetan Vasić, kapetan Vasiljević, vojvoda Vojo Tribrođanin, poručnik Mišić Aleksandar, vojvoda Kerović, kapetan Medić, poručnik Ajdačić, vojvoda Buda Bosiljčić, poručnik Milić Bošković, Marko Kotarac, poručnik Matić, kapetan Boroša, poručnik Mirko Tomašević, kapetan Leka Damjanović, Miloš Erkić, Boro Mitranović, pukovnik Borota, pukovnik Vranešević, vojvoda Rade Radić, , kapetan Jakov Jovović, Dražin komandant Miodrag Damjanović, braća Gordić, komandant korpusa Keserović Dragutin, Vučko Ignjatović, Miloš Marković, vojvoda Kovač, Uroš Drenović, Vukašin Marčetić, Vaso Mijatović, Mladen Slavković, Kosta Pećanac, Čabrić, Đujićev bliski suradnik Đuro Marić, Lapčević, Radović, Komarčević, Perić, kapetan Pantović, Dražina veza s Nijemcima u Srbiji „Garagan“, kapetan Nikola Sokić, Raković, Barišić, Bojan Ristanović, Ljubo Jovanović, Cveja Nedić, Marjanović, Kinićevac. Svi nabrojani spominju se kao kolovođe i izvršitelji brojnih masovnih likvidacija kroz gotovo cijelo ratno razdoblje (od 1941 do jeseni 1944. – sve dok prije odlučne bitke za Beograd većina njih nije prešla u partizane i izbjegla zaslužene kazne ). Tako se, primjerice, za Bojana Ristanovića u jednom pismu tvrdi, da je ubio 178 osoba u Čačanskom srezu – Srbija). Ovo je samo djelić istine. Zaboravljene istine o kojoj se u Srbiji ne govori. I riječ je o nevinim žrtvama koje još uvijek nisu dobile svoju zadovoljštinu. Ni one ni njihovi potomci koji se ne mogu pomiriti s tom nepravdom koja vapije u nebo. Zlatko Pinter











