Zaustavljaju se, izlaze u suzama i ječajima, a zapovjednik voda prilikom izlaska ne mogavši ​​izreći riječi pokazuje dva prsta, nema glasa. ..

Ponedjeljak 10. travnja 1995. godine.

Dan za neki poseban, za neki običan, ali ne i za nas, inženjerijski vod 126. brigade. Suncem okupan dan za nas je bio težak dan, dan prepun tuge.

Poslije dobro odrađene akcije na padinama Dinare pješačka bojna je pomakla crtu bojišnice na nove položaje. Do novih položaja bilo je potrebno probiti put i ukopati se, izraditi betonsko sklonište za pješaštvo. Nije nam bio prvi put pošto smo bili u stalnom pomjeranju crte bojišnice u pravcu Knina. Dio naše vode koji se nalazio na Dinari započeli su svoj dio posla pomoću buldožera Katerpillar D8 “OSMICU”. Mi smo se nalazili u vojarni u Sinju i imali smo zadatak na točkove utovarivača montirati zaštitne lance, a poslije toga uputiti se na Dinaru i otkloniti novonastale kvarove na strojevima i vozilima. U vojarni smo završili s radovima oko 10 sati te smo se uputili terenskim vozilom na Dinaru. U bazu smo stigli oko 12 sati i zatekli smo jedan dio ekipa u predahu, poslije ručka.

Grah s kobasicama je za ručak pa smo i mi pošli ručati. U tim trenutcima zazvoni poljski telefon i naš služeći pohita da se javi. Nakon razgovora izlazi pomalo u nedoumici, kaže da je dobio informaciju od zapovjedništva bojne da su naši inženjeri koji se nalaze na probijanju puta imali nekakvu nezgodu, da im se nešto dogodilo. Po svemu što je čuo preko telefona, pozadinski žamor u prostoru je signalizirao da se nešto dogodilo i da mu ništa nije drago. Odlučivši da situaciju i sumnju u dobivenu informaciju odmah istjeraju na čistac, zajedno sa zapovjednikom vode sjedaju na teren i kreću do zapovjedništva bojne.

U tim trenutcima je nestalo osmijeha na našim licima, nastavili smo započeti ručak, ali svatko je bio u svojim mislima. Nešto se u trenutku promijenilo, nemir se osjećao svakim tenom sve više. Očekivanje informacija se odužilo. Nama se svaka minuta činila kao godina. Ne znam ni sam koliko je prošlo vrijeme, jer u tim trenucima za nas je vrijeme stalo. Nakon nekog vremena ipak se vraćaju. Približavajući se odmah smo vidjeli na njihovim licima grč i bol.

Zaustavljaju se, izlaze u suzama i ječajima, a zapovjednik voda prilikom izlaska ne mogavši ​​izreći riječi pokazuje dva prsta, nema glasa. Osupnuti prizorom, nepomično stojimo, ne znajući što reći. Tišina vlada u taboru i sami još nismo svjesni stvarnosti, čuju sa samo ječaji mada još ne znamo što se točno dogodilo. Vrijeme je stalo, još se samo čuje zvuk terena, ali to nikome ne smeta. Stislo se sve u nama, bol je jedina stvarnost. Nakon prvih trenutaka čujemo potpuniju informaciju da smo izgubili naša dva rukovaoca na OSMICI.

Prilikom izvršavanja zadatka naišli su na odskočnu minu koja ih je pokosila. Nakon prvih trenutaka kada smo se pokrenuli, vratili u donekle stanje normale odlučeno je da se spremimo i krenemo u vojarnu. Krenuli smo s dva terenca i kamionom prema Sinju. Tijelo u grču, košmar u glavi, nije bilo previše razgovora, svatko je vrtio svoj film. U tim trenucima bol je otupi razum, vozača kamiona pogreškom skreće na jednoj raskrsnici, ne znajući ni sam kako. Pokušaj da se vrati jednostavno ne ide, ostavlja kamion, prelazi u teren i stisnuti nastavljamo mučno putovanje. Dolaskom u vojarnu doznajemo potpuniju informaciju, saznajemo da smo izgubili dva čovjeka, ali ne kako smo prije dobili informaciju već smo izgubili jednog rukovaoca i načelnika inženjera. U trenutcima udesa drugi rukovatelj nije bio u blizini.

Načelnik inženjerije je krenuo iz Sinja i odmah se vratio na mjesto radova. U trenutku dolaska rukovatelj zaustavlja stroj izlazi i staje na minu (paštetu) koja ga baca i aktivira odskočnu minu. Tupa pogleda primamo informaciju bez nekih vidljivih izražavanja osjećaja. U boli i sveopćem košmaru informaciju smo primili bez glasa i reakcije i nastavljamo u nekom svom svijetu. U nama vlada crnilo, tuga i bol, ne primjećujemo ništa i nikoga.

Razilazimo se i ostaje nam još samo jedan susret s našim inženjerima. Ostaje zadnji pozdrav na groblju. Okupljamo se u tišini, blijedih lica s bolnom grimasom postrojavamo se u dvored, posljednji pogled na lijes prekriven zastavom, na obitelj, posljednji pozdrav i rastanak s prijateljima, braćom s kojom smo dijelili dobro i zlo. Inženjerijski vod i njihove obitelji uvijek će pamtiti taj dan. Ostaju nam uspomene na nama drage ljude. Ostaje nam slika i priča da se ne zaboravi.

Na spomen pripadnicima inženjerijskog voda 126 brigade, Nediljko Milun i Zdenko Pavela.

Napomena;Poginuli Nediljko Milun u vrijeme pogibije bio je načelnik inžinjerije Operativne grupe Sinj, a načelnik inžinjerije 126. brigade u to vrijeme bio je pokojni Ivan Katić.

Neka Vam je laka Hrvatska gruda.

Jozo Klarić-Klajo