TKO JE U PRAVU? Hod za život razotkrio Tomaševića: “Ako je Trg bio zauzet – zašto ste tražili popis izvođača?”

U političkom sukobu koji potresa Zagreb, inicijativa Hod za život otvoreno je prozvala gradonačelnika Tomislav Tomašević zbog, kako tvrde, niza neistina, manipulacija i svjesnog opstruiranja njihovog javnog okupljanja zakazanog za 9. svibnja 2026.

Njihovo pitanje pogađa ravno u srž problema: ako je Trg bana Josipa Jelačića navodno bio zauzet još 20. siječnja – zašto je Grad tražio popis izvođača i program? Zašto zahtjev nije odmah odbijen? Zašto se čekalo gotovo dva mjeseca da bi se bez objašnjenja odbio?

Kronologija koja ruši službenu verziju

Prema navodima organizatora, zahtjevi su podneseni pravovremeno i transparentno. Već 13. siječnja zatraženo je korištenje paviljona na Zrinjevcu, a 6. veljače potvrđeno je da je lokacija rezervirana. Paralelno, 20. siječnja predan je i zahtjev za korištenje Trga.

No umjesto jasnog odgovora, Grad 4. veljače traži – popis izvođača. Presedan bez presedana.

Nakon što je traženo dostavljeno, 11. ožujka slijedi odbijenica – bez ikakvog objašnjenja o “Danu Europe”, koji se kao razlog pojavljuje tek naknadno u javnim istupima gradonačelnika.

Drugim riječima – razlog je naknadno konstruiran.

“Dan Europe” kao izgovor?

Organizatori dodatno razotkrivaju nelogičnosti: od ulaska Hrvatske u EU 2013. godine, obilježavanje Dana Europe redovito se održavalo na Europskom trgu, a ne na glavnom zagrebačkom trgu. Tako je bilo i prethodnih godina – bez iznimke.

Još je ozbiljnije to što u službenim aktima nema traga odluci nadležnog Povjerenstva da je Trg dodijeljen za tu namjenu. Povjerenstvo koje odlučuje o javnim površinama sastaje se redovito – pa se postavlja pitanje: tko je i kada donio odluku?

Novi kriterij: politička podobnost?

Gradonačelnik Tomislav Tomašević pokušao je opravdati traženje popisa izvođača tvrdnjom da je to “uobičajena praksa”. Organizatori to nazivaju – potpunom izmišljotinom.

U 11 godina održavanja Hoda za život, niti u Zagrebu niti u drugih 20 gradova, takav zahtjev nikada nije postavljen. Pozornice su se postavljale i na Trgu bana Jelačića i na Markovu trgu – bez ikakvih političkih filtera.

Danas, međutim, izgleda da više nije dovoljno imati prijavu – potrebno je imati i “ispravan svjetonazor”.

Administracija kao sredstvo blokade

Situacija postaje još apsurdnija: tri tjedna prije događaja još uvijek nije izdano rješenje za zatvaranje prometa. Bez tog rješenja nije moguće podnijeti zahtjev drugom gradskom uredu – što jasno ukazuje na koordinirano odugovlačenje.

To nije birokracija. To je – blokada.

Zagreb pod političkom kontrolom

Organizatori poručuju da svi građani plaćaju iste, najviše prireze u Hrvatskoj i imaju pravo na jednak pristup javnom prostoru. No praksa pokazuje suprotno.

Pod vodstvom sekte Možemo!, Zagreb sve više sliči na ideološki filtriran prostor u kojem prolaze samo “podobni”, dok se druge inicijative guši procedurama, zabranama i izmišljenim kriterijima.

Istovremeno, manifestacije i projekti bliski vladajućoj strukturi bez problema dobivaju prostor – često i uz financiranje iz gradskog proračuna.

Povratak jednoumlja?

Ono što posebno zabrinjava jest obrazac ponašanja traženje podataka koji se nikada nisu tražili, odgađanje odluka iz tjedna u tjedan, naknadno konstruiranje razloga i izbjegavanje odgovora na ključna pitanja. 

To nisu slučajne pogreške. To je sustav gušenja demokracije.

Gradonačelnik koji bi trebao štititi prava svih građana ponaša se kao politički arbitar koji odlučuje tko smije, a tko ne smije koristiti javni prostor.

U glavnom gradu Hrvatske danas svjedočimo opasnom presedanu: zabrane za jedne, otvorena vrata za druge.

Dok se građanske inicijative blokiraju i razvlače, komunističke i ideološki podobne manifestacije prolaze bez ikakvih prepreka – često i uz novac poreznih obveznika.

To nije demokracija.
To nije sloboda. To je diktatura, kao i ona od kraja II svjetskog rata pa sve do stvaranja nezavisne i slobodne države Hrvatske. 

To je model u kojem vlast odlučuje što je dopušteno, a što nije.

I zato pitanje više nije samo “tko je u pravu?” – nego u kakvom to Zagrebu danas živimo.