Dok je u siječnju 1993. godine potpisivanje Vance-Owenova mirovnog plana u Ženevi ulijevalo nadu u završetak rata, na terenu Srednje Bosne pripremao se mračni scenarij. Umjesto mira, uslijedio je “nož u leđa” od strane dotadašnjih saveznika. 15. travanj 1993. ostaje upisan kao početak sustavne eliminacije i progona hrvatskog naroda iz prostora koje su branili od zajedničkog agresora.

Dok je međunarodna zajednica s opreznim optimizmom promatrala diplomatske napore u Ženevi, u Srednjoj Bosni odvijao se krvavi plan. Iako su Bošnjaci i Hrvati formalno bili saveznici, siječanj 1993. donio je prve pukotine kada je tzv. Armija BiH, pod krinkom neutralnosti, započela koordinirane napade na položaje Hrvatskog vijeća obrane (HVO) kod Gornjeg Vakufa/Uskoplja.

Cilj je bio jasan: razbiti hrvatske enklave, presjeći ključne komunikacije i fizički eliminirati prisutnost Hrvata u strateškim dijelovima Srednje Bosne.

Pakleni travanjski četvrtak

Vrhunac ofenzive dogodio se u ranu zoru 15. travnja 1993. godine. U 5:30 sati ujutro, srce Lašvanske doline – grad Vitez – probuđen je granatama. Mete su bile zgrade Zapovjedništva HVO-a, općine i pošte. Istovremeno, šest brigada tzv. Armije BiH iz smjera Zenice i Kaknja pokrenulo je silovit topničko-pješački napad na Busovaču.

Najstrašnije scene odvijale su se u Zenici. Hrvatsko stanovništvo bilo je izloženo masakru, dok su civili i zarobljeni vojnici strijeljani ispred crkve u Čajdrašu. Čak 424 pripadnika HVO-a uhićeno je i zatočeno u zloglasne kazamatima poput KPD-a Zenica i mračnih rudarskih jama.

Statistika užasa: 15 tisuća protjeranih u jednom danu

Prema dokumentima HVO-a, razmjeri stradanja tog kobnog četvrtka su zastrašujući:

• 15.000 Hrvata protjerano je iz Zenice u svega nekoliko sati.
• 1.986 osoba prošlo je kroz 25 logora (najzloglasniji “Muzička škola” i KPD Zenica).
• 48 civila brutalno je ubijeno, među kojima i šestero djece.
• 78 pripadnika HVO-a položilo je svoje živote u obrani.

Jedna od najtragičnijih sudbina bila je ona Slavka Miletića, predsjednika HDZ-a Zenica, koji je podlegao posljedicama zvjerskog premlaćivanja u logoru.

Strategija izolacije i sloma

Napadi nisu bili izolirani incidenti, već dio šire strategije. Busovača, Kiseljak, Novi Travnik, Fojnica i Kakanj gorjeli su pod stalnim napadima. Civilni objekti i crkve, umjesto skloništa, postali su primarne mete.

“Krajnji cilj operacija bio je izolirati hrvatske enklave jednu od druge i slomiti svaku organiziranu obranu miniranjem mostova i blokadom humanitarnih konvoja.“

Druga faza ofenzive ciljala je na potpuno presijecanje veza s Hercegovinom preko Kaknja, Žepča i Vareša, pokušavajući tako “ugasiti” posljednju žilu kucavicu Hrvata u ovom dijelu Bosne.

Otpor koji traje: Sjećanje protiv zaborava

Unatoč silovitim udarima, hrvatski otpor nije slomljen. Brigade iz Zenice povukle su se prema Vitezu, formirajući nesalomljivu liniju obrane Lašvanske doline.

Danas, više od tri desetljeća kasnije, 15. travanj 1993. stoji kao bolno svjedočanstvo o izdaji i brutalnosti, ali i o nepokolebljivosti jednog naroda. Ova priča još uvijek traži svoje pravedno mjesto u povijesnim udžbenicima i savjesti svijeta, jer šutnja o ovakvim zločinima otvara vrata njihovom ponavljanju.