NA DANAŠNJI DAN

U cilju realizacije državnog projekta Velike Srbije, primjenjivana je specifična vojna i strategija etničkog čišćenja poticana i organizirana od vlasti iz Srbije. Etničko čišćenje je teroriziranje stanovništva koje pripada drugoj etničkoj skupini primjenom ekstremnog nasilja i ubijanja, a radi realizacije političkih ciljeva – etnički čistih teritorija.

U posljednjem ratu vojska JNA (prvi dio rata) i vojska Srbije (drugi dio rata) primjenjivala je etničko čišćenje kroz masovna silovanja žena i muškaraca u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Masovna etnička silovanja su sastavni dio ratne strategije države Srbije . Manje je poznato da je srpska vojska istu strategiju primjenjivala u svim ratovima koje je vodila u 20. stoljeću: balkanski ratovi, I. svjetski rat, II. svjetski rat, Domovinski rat u Hrvatskoj i BiH, te rat na Kosovu.

Sustavna silovanja u Domovinskom ratu odvijala su se na okupiranom području Hrvatske, kao iu logorima na teritoriju Srbije i to sustavno. Ratna silovanja žena i muškaraca u Domovinskom ratu godinama su tabu tema hrvatskoga društva. Šute žrtve, šute stručnjaci, šuti pravosuđe. Jedna je takva priča i ona iz okupiranog Vukovara iz travnja 1992. u kojoj je šest muškaraca silovalo dvije sestre, jedna je tada imala 18, a druga samo šest godina. Počinitelji su dobili nakon sedam godina zatvora, a njihova brutalnost i svirepost očitovala se iu spolnom zlostavljanju mlađe, tada šestogodišnje djevojčice. „Ni godinama nakon silovanja žene nad kojima je počeo ratni zločin ne mogu si oprostiti što su doživjele tako strašno poniženje, fizičko i psihičko zlostavljanje, a danas je u Hrvatskoj taj zločin sveden na nevjerojatnu razinu nevažnosti. Pravosuđe silovanim ženama poručuje da pravdu mogu tražiti privatnim parnicama, a zatim silovateljima, zbog lošeg materijalnog stanja, mi porezni obveznici plaćamo sudske troškove“, tvrdi Marija Slišković, predsjednica Udruge Žene u Domovinskom ratu Silovanja – instrument etničkog čišćenja Hrvata u II . svjetskom ratu

Silovanje žena i djevojaka nije bila nikakva novina ni Drugog svjetskog rata, a takva nedjela bila su karakteristična i za mnoge dotadašnje ratove. Međutim, silovanje žena i djevojaka koje su provodili pojedini čimbenici u ovom posljednjem iu Drugom svjetskom ratu bilo je ponajprije metoda etničkog terora jer su se za žrtve uzimale osobe iz protivničkog i neprijateljskog tabora. Ova problematika i taj oblik terora jedan je od najneistraženijih tema hrvatske historiografije o Drugom svjetskom ratu, piše Zvonimir Despot na blog.vecernji.hrO toj problematici može se raspravljati s raznim gledišta, medicinskog, pravnog, moralnog i sl., no nas ovdje zanima kao oblik terora. O silovanjima djevojaka i žena, a poglavito Hrvatica, postoji očuvana relativno ograničena izvorna dokumentacija, a nije prikupljena niti dodatna dokumentacija. Silovane žene čine silovanja rijeko prijavljivale institucije vlasti jer su uglavnom bile iz seoskih sredina s patrijarhalnim moralom, pa bi svako iznošenje u javnost imalo teške posljedice za ženu budućnost i uopće psihofizičko stanje.

Četnička silovanja Hrvatica imala su za cilj nacionalno i vjersko poniženje žene, a vrlo često i političko poniženje.

Silovanje žena bilo je i podcjenjivanje žene kao ličnosti, što je bilo karakteristično za zaostale civilizacijske sredine iz kojih su se četnici novačili. Oružana snaga s kojom su raspolagali četnici pridonosila je i njihovoj skupnoj moći i uvjerenju, da sa svojim protivnicima i žrtvama mogu raditi što hoće. Iako nije moguće na osnovi raspoložive arhivske građe izvesti cjelovitu kvantifikaciju ove problematike, može se ukazati na više primjera silovanja žena, što dovoljno upućuje na ovaj oblik četničkog terora. Neke od tih primjera i navodimo. Tako su npr. četnici na omiškom području početkom listopada 1942. godine između ostaloga, kako se navodi u izvješću Okružnog komiteta KPH za Srednju Dalmaciju od 4. listopada 1942. izvršili i ova zlodjela: “Žene i djevojke silovane, isječene sise i ostali djelovi tijela”. Ovaj primjer pokazuje, da je četničko silovanje djevojaka i žena bilo povezano s njihovim mučenjem žrtve i likvidiranjem. Tu tvrdnju potvrđuje i ovaj primjer.

Kad je rojalistička vojska Jugoslavije iz postrojbe Dinarske divizije (operirala na području Dalmacije) uhitila 26. listopada 1942. djevojku Milku Turudić, koja se vraćala iz Zagreba, preko Vrlike za Knin, ne samo što su između Štikova i Miočića na području Vrlike silovali, nego su je nakon toga i ubili. Nakon zajedničkog napada hercegovačkih rojalista četnika i četnika M. Đujića na Vrliku, Maovice i Kijevo potkraj siječnja 1943. četnici su izveli i silovanje djevojaka.

O tom njihovom zlodjelu izvijestio je i Politodjel 3. dalmatinske brigade NOB-a 3. veljače 1943. Centralni komitet KPJ, ističući: “Dvije djevojke su silovane. U Vrlici je silovana jedna djevojka, u Kijevu su svukli nekoliko djevojaka gole ali su ove uspjele izbjeći silovanje.” Iako su ove zločine četnici izvodili pod okriljem talijanske okupacijske vojske, ona nije poduzimala nikakve aktivnosti da ih u tome spriječi. Ponekad su samo konstatirali činjenice. Tako se u izvješću 107. talijanske legije crnih košulja od 19. ožujka 1943. upućenom Guvernatoru Dalmacije u Zadru, samo konstatiraju oblici četničkog terora, a napose prigodom njihova prijelaza preko područja Imotskog 3. i 4. ožujka 1943. U ovom se izvješću ističe da su se četnici, ušavši u grad Imotski “prihvatili divljačke pljačke, prijeteći svima bez obzira da li su Talijani, Hrvati ili Srbi, nepoštujući nikoga i ništa. Silom su se provaljivali u kuće, kidajući odjeću sa žena i muškaraca, pljačkajući nakit, novac i ostalo što su našli, silujući žene i djevojke u selima. U cilju većeg terora oštrili su noževe pred očima golorukih i zaplašenih žena i muškaraca, prijeteći da će ih na mjestu zaklati.” Četnici iz Kašića, Bilica i Žitnica tijekom veljače 1944. godine izveli su niz zlodjela u okolnim hrvatskim selima, a 20. veljače te godine u selu Gorišu pokušali su silovati djevojke i žene. O tome izvješćuje 29. veljače 1944. Kotorska oblast u Drnišu glavara građanske uprave u Splitu: “Pomenutog dana u kući Mandić Marije nalazila se Radak Luca ž. Antina iz Goriša, nju su četnici nasilno izvukli iz kuće i odveli je oko 500 metara, pa je Sekulić (Luka, četnik iz Bilica – napomena autora) pokušao nad njom izvršiti silovanje, pa kad to Sekuliću nije uspjelo, onda su je tukli i zlostavljali, napominje se, da se Radak Luca nalazi u drugom stanju (trudna). Dok se Radak Luca borila sa ovim četničkim banditima naišla je iz Šibenika Mandić Marta kći Lukina, djevojka 22 godine iz sela Goriša, pa kad su nju četnici opazili, pustili su Radak Lucu i Sekulić Luku, četnik uz pomoć ostalih dvojice četnika (Mileta Nikola iz Kašića i Marka Lukina iz Žitnice – napomena autora) pokušao je silovati Martu ali se ona odupirala te kad im nije uspjelo i nju su tukli i zlostavljali, pa se sumnja da će ostati na životu. Izprebijana Mandić Marta trebala je lječničku pomoć, ali su četnici zabranili i zaprijetili da ne smije ići liečniku ni u Drnišu ni Šibeniku.”

U lipnju 1944. godine četnici iz grupe “Konard – Einheit” uhitili su suradnicu antifašističke borbe djevojke Leposavu Šarić iz Šibenika te je u Zablaću .bila “silovana od cjelokupne grupe”, a zatim na zvjerski način ubijena. Učestala četnička silovanja žena i djevojaka nije mogla sakriti ni četničke strane, te se ova njihova zlodjela navode u nizu dokumenata. Ovdje samo ističemo pismo četnika Ante Kovača od 23. veljače 1944. upućeno kapetanu Francu Kovaču, tada komandantu Skradinske četničke brigade, u kojem ističe da su četnici u okolnim skradinskim selima “silovali jednu djevojku, ubili njezinog momka i još jednog prisutnog čovjeka, koji su na licu mjesta ustali protiv silovanja”. Koliko je žena silovano u Domovinskom ratu, nitko točno ne zna. Niti neke od njih, uglavnom s vukovarskog područja, skupile su snagu nakon više od 20 godina i javnosti ispričale svoje priče.

Knjiga  'Sunčica', nazvana po osmomjesečnoj bebi , sadrži simboličnih  14 svjedočanstava žena i jednog muškarca  o ratnom zločinu o kojem nitko ne progovara:  silovanju. 

VIDEO  --- UZNEMIRUJUĆI SADRŽAJ ---