Na otoku Daksi u blizini Dubrovnika, listopada 1944. godine, partizani su ubili 53 civila, Hrvata, istaknuta građanina, bez ikakvog ispitivanja, suđenja i utvrđivanja moguće krivnje. Ekshumacijom i, utvrđen je ukupan broj žrtava (53), a forenzičkom analizom i identitet za njih 18. Većina ih je pobijena iz pištolja (kalibar 9 mm), metkom u potiljak. U vrijeme smaknuća, svi su bili bosi i goli (bez odjeće). 

 Među žrtvama je bio i svećenik, Isusovac, Petar Perica, koji je osim po savjesnoj i predanoj pastoralnoj službi ostao upamćen i po prekrasnim duhovnim - vjerskim pjesmama koje se među Hrvatima i katolicima pjevaju i danas diljem svijeta u vrijeme liturgija, na procesijama i hodočašćima i za blagdana (Rajska Djevo Kraljice Hrvata i Do nebesa nek' se ori), a mučenička smrt učinila je njegovu prisutnost u našem narodu još življom i značajnijom.

 Partizani su u Dubrovnik ušli 18. listopada 1944. godine, a četiri dana poslije (22. listopada) u kasnim večernjim satima uhitili su svećenika Pericu u zdanju Družbe Isusove. Čuvši da dolaze, on se kratko pomolio Srcu Isusovom, izrazio pripravnost na žrtvu i brzo se pripremio uzimajući svoj redovnički križ, te slike Srca Isusovog i Marijinog i sv. Josipa. Oprostio se od svoje braće redovnika, zatražio od svih oprost i potpuno miran krenuo sa svojim krvnicima. U isto vrijeme u tijeku su uhićenja i mnogih drugih uglednika (mahom intelektualaca i svećenika) svrstanih u "narodne neprijatelje", a o tomu tko je "narodni neprijatelj" i koga sve "u ime naroda" treba smaknuti, odlučivali su komunisti iz vrha tadašnjeg "Oblasnog komiteta Komunističke partije Hrvatske za Dalmaciju".

 Već sljedeće noći (23/24. listopada), iz pritvora u Dubrovniku, s povećom skupinom uglednih građana, pater Perica je prebačen na obližnji otok Daksu, gdje je u kratkom roku njih pedeset i troje ubijeno - bez ikakvog objašnjenja, povoda i razloga. Ovaj će masovni zločin ostati trajno zabilježen u povjesnici naših stradanja nakon Drugog svjetskog rata, duboko urezan u svijest hrvatskog naroda i zapamćen kao Pokolj u Daksi. Bila su to vremena, kad se Hrvate smatralo kolektivnim krivcima i zločincima i tako se prema njima odnosilo, a posebno su na meti bili svećenici i intelektualci - pripadnici građanskog sloja prema kojima su mahom nepismeni i neuki komunisti izražavali naročitu netrpeljivost. 

 Prije same egzekucije, zatočenici su na Daksi bili zatvoreni u staru samostansku crkvu otkuda su ih njihovi čuvari pojedinačno izvodili "u šetnju", dok (kako su govorili) "ne dođe brod koji će ih prevesti na Vis". Patera Pericu su posebno ponižavali i mučili, kako fizički, tako i psihički. Prema svjedočenju jednog od zatočenika, nasilno su mu strgali haljine s tijela čemu se on opirao koliko je god mogao, a potom su mu se grubo i prostački rugali, potežući ga za bradu. Nakon što su ga bacili u iskopanu jamu, ustrijeljen je puškom za podvodni ribolov.

Pater Petar Perica ubijen je samo zato što je bio svećenik i Hrvat

(Adresa slike: https://upload.wikimedia.org/wikipedia/hr/4/42/Petar_Perica.jpg) 

 Dubrovnik je 29. listopada osvanuo oblijepljen primjercima tobožnje "presude" pobijenima koju je "U ime naroda" donijelo "Sudsko vijeće Vojnog suda Komande Južno dalmatinskog područja" i to navodno tri dana prije (26. listopada). Na popisu je bilo 36 imena "osuđenih" (mada nikakvog suđenja nije bilo) i za sve je navedeno kako se kažnjavaju smrtnom kaznom koja će biti izvršena strijeljanjem. Zahvaljujući braći franjevcima (čiji je subrat o. Marijan Blažić također smaknut na Daksi), jedan od tih sramnih letaka je skinut i ostao sačuvan kao svjedočanstvo krvavog, planski izvršenog zločina prema onima na kojima nije bilo nikakve krivnje. Ovaj perfidni i prozirni pokušaj da se pred građanima Dubrovnika opravda već počinjeni masovni zločin (većina žrtava pobijena je 25. listopada, dakle, dan prije donošenja tobožnje "presude") bio je samo još jedan izraz cinizma komunističko-partizanske vrhuške koja je svoj krvavi pohod nastavila u mjesecima koji su slijedili.

 Da su navodi o bilo kakvom "suđenju" pobijenima na Daksi doista lažni, svjedoči i pismo jednog od komunističkih vođa iz Dalmacije i tadašnjeg civilnog upravitelja "narodne vlasti" u Dubrovniku, Ante Jurjevića Baje Okružnom komitetu KPH za Dalmaciju (od 25. listopada 1944. godine). Ovaj vrijedni arhivski dokument baca svijetlo ne samo na ovaj konkretni zločin, nego i na tadašnje okolnosti i ozračje u kojima su ovakvi masovni zločini nad nedužnim civilnim stanovništvom bili mogući.

 Spomenuto pismo - izvještaj potvrđuje kako su partizani u Dubrovnik ušli bez borbe, da su pritom pljačkali, te da je stanovništvo bilo vrlo nepovjerljivo prema njima baš kao što su i oni sami s predrasudama promatrali Dubrovčane, uglavnom ih poistovjećujući s "neprijateljima" i "ustašama". Uostalom, evo citata iz materijala koji potvrđuje rečeno:

"Dragi Drugovi, (misli se na Oblasni komitet KPH za Dalmaciju)

 Javljam vam se iz starodrevnog grada Dubrovnika a u jedno vas upoznajem i sa životom u njemu, mogu dobiti dojam nakon par dana što sam u njemu da ipak valovi Jadrana koji udaraju o njegove hridine da nisu bili uzaludni te da su bar nešto prenijeli u njemu što valja iz naše slobodarske Dalmacije. Narod u ovom gradu je čudan a donekle i nerazumljiv počevši od onih gospara do pučanina, puni su svojih specifičnosti, koja je veoma bliska svim našim neprijateljima i baš iz tih razloga Dubrovnik i postao a i bit će ukoliko ga ne očistimo i posvetimo punu pažnju centar ćitave špijunaže ne samo za Dubrovnik ili južni dio Dalmacije već i za veliki dio Jugoslavije naročito Crne Gore Dalmacije i Hercegovine. Narod u mjestu i okolini nije upoznat ni sa najosnovnijim stvarima a naročito što se tiče naše borbe i našeg pokreta sve promatraju kroz svoje interese (privijaju) se ulizivanje tu je glavna vrlina veliki su prijatelji engleza i svi ih očekuju nama Hrvatima donekle pristupaju sa simpatijama dok Srbe ni da čuju i smatraju ih neprijateljima a naročito Hercegovce anagonizam je vrlo jak i Hercegovce dosta posprdno gledaju a to je još od Jugoslavije, obzirom što su ovi tu radili kao radnici a uvijek bili niži sloj. Dolazak XXIX divizije nije ih mnogo oduševio voljeli bi oni da je došla koja dalmatinska brigada iako je druga Dalmatinska u stvari ušla u grad. Za ulazak u grad naše jedinice nijesu imale teže borbe, glavni teret je pao na XXVI Diviziju i to likvidacija Stona…

 Jedinice koje su upale u Dubrovnik imale su izvjesnih griješaka, ali nijesu bile tako strašne i sami možete znat kad vojska upada kako je ali uglavnom sve je u redu sačuvani su svi magazini kao i ugled naše vojske iako građani njih gledaju kao Srbe četnike a oni narod kao donekle Hrvate nebi mogao reć ustaše ali ipak sumnjive.

 Bilo je došlo do izvjesnih nesuglasica između II Dal. i ostalih jedinica ali je odmah izglađeno. Još je bilo izvjesnih griješaka sa strane izvjesnih organizacija jer su dizale dizale pojedine stvari na svoju ruku a dosta je krivo i to što nije postojala narodna vlast…"

(Vidi: Pismo Ante Jurjevića Baje pisano 25.10.1944. u Dubrovniku, Arhiv Socijalističke Revolucije u Splitu, Smještaj1-102-03A; izvorna stranica s engleskom i hrvatskom verzijom teksta pisma: https://web.archive.org/web/20170224025253/http://safaric-safaric.si/dubrovnik/1944%20Dubrovnik%20Jurjevic%20Baja.pdf ; napomena: dokument je citiran bez jezičnih i pravopisnih korekcija)

 Mada je očito kako je autor ovog dokumenta slabo pismen, iz njega se jasno može razabrati što se po prilici u kritično vrijeme događalo u Dubrovniku.

 Činjenica je kako stanovništvo Dubrovnika nije pristajalo ni uz ustaše ni uz partizane, te da je najviše povjerenja imalo u Engleze (čijih je oko tisuću vojnika tada bilo u gradu - a što je svakako doprinijelo da teror partizana nije imao masovne razmjere).

 Ante Jurjević Baja (koji u to vrijeme pored dužnosti civilnog upravitelja Dubrovnika obnaša i dužnost sekretara Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju), u svome izvještaju na jednom mjestu kaže (vezano za progone civila koji su smatrani "narodnim neprijateljima"), kako ih je zbog prisutnosti Engleza teže hvatati i ubijati, progovara o "otpremanju" onih koji su određeni za strijeljanje, te potvrđuje da nikakvog suđenja nije bilo i da su na letku - obavijesti o strijeljanju građana Dubrovnika - formalno (jer drugog izbora nije bilo) "potpisali sud komande područja"

"(…) Što se tiče narodnih neprijatelja do sada ih je otpremljeno što ovamo što onamo oko 60 među njima i 8 popova odnosno fratara pored svega toga mnogi se kriju i ne može ih se otkrit a sad će bit i teže obzirom na saveznike koji će ih štititi jedino tu može iskusni ljudi i vojnici, mi smo nakon streljanja objavili plakatom ali dosad ne sve samo tek sutra izlazi jedan dio u javnost a potpisali smo sud komande područja jer drugog nismo imali o ovome svemu dajte vaše mišljenje bilo kako bilo ubit ih se mora a za ove koji se kriju trebat će učinit sve da ih se uhvati jer to su......*..( nečitka riječ) Narod je prilično na samu situaciju zadovoljan samo neznamo što će biti nakon ovih streljanja."

(Vidi: isto - )

 Pored Ante Jurjevića Baje, najveću ulogu u ovom zlodjelu odigrao je Dušan Guzina, tada čelnik partizanske obavještajne službe za Dalmaciju. Krvnici su nakon počinjenja masovnih zločina bili nagrađeni od svoje Partije novcem, zlatom, nekretninama, odličjima, ali i različitim sinekurama i položajima u hijerarhiji vlasti. Tako je Ante Jurjević Baja odlikovan i proglašen "narodnim herojem Jugoslavije", a kasnije je obnašao još značajnije političke dužnosti (u CK KPH/SKH i CK KPJ/SKJ). Nedjela što su ih činili NKOJ, OZNA i partizanski eskadroni smrti, sljedećih desetljeća su javno priznali i mnogi od najviših partizanskih i partijskih dužnosnika i izravnih aktera ovih događaja: Svetozar Vukmanović Tempo, Milovan Đilas, Rodoljub Čolaković, Adil Zulfikarpašić, Jovan Kapičić, Simo Dubajić, Vladimir Dapčević i mnogi drugi. Osim o masovnim zločinima i brojnim zvjerstvima nad "narodnim neprijateljima", veliki dio njih svjedoči i o tijesnoj suradnji između partizana i četnika, gotovo tijekom cijelog rata.

 Iako su, kako je vidljivo iz raspoloživih podataka, već te 1944. godine bila objavljena imena većine pobijenih Dubrovčana, komunisti nikad nisu dopustili rodbini žrtava dostojan pokop, a krila se čak i lokacija njihovih grobišta. Srodnici i potomci žrtava nisu smjeli niti pitati za njihove sudbine, a o nekom obilježavanju mjesta stradanja i odavanju počasti nije bilo ni govora - uostalom, oni su svoje krvave tragove i masovne grobnice (pa i za ovu na Daksi) krili, pa se za njih nije niti znalo. Samo rijetki su se usuđivali progovoriti.

 U svome romanu iz 1973. godine (izašao u Sisku u nakladi autora), R2, naš književnik Ivan Dragojević iznio je istinu o događajima u Dubrovniku, pa i ulasku partizana u grad (listopada 1944. godine), te njihovim zločinima u prvim danima "narodne vlasti". Roman je zabranjen odmah po tiskanju, a autor je osuđen na godinu i pol zatvora "zbog blaćenja jedne od najljepših tekovina velike narodnooslobodilačke borbe naših naroda". Budući da u Jugoslaviji tada nije bilo mogućnosti ponovnog tiskanja, njegov je roman objavila Croatica Verlag iz Mainza i Frankfurta 1978. godine. Poslije izlaska iz zatvora Dragojević bježi u inozemstvo. Ne mogavši podnijeti brutalne, neljudske postupke stražara u izbjegličkom logoru Traiskirchen (kod Beča), gladan, bos i izmučen, već načetog zdravlja, kreće natrag prema Hrvatskoj. Na jugoslavenskoj granici su ga uhitili i osudili na četiri godine zatvora.

 Pokušaj Županijskog državnog odvjetništva koje je u Dubrovniku 2004. godine otvorilo spis vezano za zločin na otoku Daksi - pri čemu su saslušani i neki svjedoci - završio je tako što nisu utvrđeni sudionici ovog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, iako se jako dobro zna tko su bili nalogodavci, a tko njihovi podređeni.

 U službenom odgovoru što ga je dostavilo na zahtjev "UDRUGE DAKSA 1944/45." - DUBROVNIK, ŽDO u Dubrovniku, 30. rujna 2010. godine (potpisano od zamjenika županijskog državnog odvjetnika, Vlatka Cibilića), u dijelu obrazloženja stoji:

"(…) Unatoč objektivno utvrđene likvidacije 45 osoba na otoku Daksa od 25. do 27. listopada 1944., rezultati provedenih sudskih radnji: sadržaj iskaza ispitanih svjedoka, koji se ne očituju o određenim osobama kao nalogodavcima ili izvršiteljima tog kaznenog djela, isprave, koje također ne pružaju te podatke, kao ni rezultati očevida, potom ekshumacije i utvrđenje identiteta pogubljenih, ne daju osnova za podnošenje istražnog zahtjeva protiv određene osobe."

(Vidi: Bilten udruge "Daksa 1944/45"; https://web.archive.org/web/20131019162215/http://www.safaric-safaric.si/lokacija_cro/dubrovnik/201103-01%20BILTEN%20UDRUGE%20V.god.pdf; prijepis s faksimila dokumenta; stranica posjećena 20. 10. 2022.)

 Gotovo punih 66 godina nakon okrutnog smaknuća i 20 godina po uspostavi samostalne Republike Hrvatske, poslije desetljetne šutnje - pri čemu se ovaj masovni zločin nije smio ni spominjati - zahvaljujući ogromnim naporima i upornosti građana Dubrovnika okupljenih u udrugu "Daksa 1944/45.", dana 26. lipnja 2010. godine su ekshumirani posmrtni ostaci žrtava, među kojima su bili i oni patera Petra Perice. Pokopan je uz svoju redovničku subraću na gradskom groblju Boninovo. Među vjernicima - katolicima se smatra mučenikom, budući da na njemu ni je bilo nikakve krivnje, a po svojoj kreposti i uzornom vršenju svećeničke dužnosti, za mnoge je još za života bio svetac. Bilo je i pokušaja pokretanja postupka kanonizacije, ali sve je ostalo u sjeni optužbi onih koji relativiziraju komunističke zločine - pa i onaj na Daksi. Jedini njihov "argument" jest kako je pater Petar Perica bio

Otok Daksa trajno je obilježen krvavim partizanskim zločinom i na njemu odavno nitko ne živi; iako nadomak Dubrovnika, kao da je zaboravljen od svih.

(Adresa slike: https://hkm.hr/sakralna-bastina/daksa-maleni-otok-velike-sakralne-bastine/) 

 "simpatizer ustaških vlasti". Pita li se tko danas u Hrvatskoj, gdje bi završio ovaj svijet, kad bi se ljude ubijalo samo zato što je netko prosudio da su simpatizeri ove ili one ideologije ili pokreta?

 No, naš narod drži do svojih mučenika, štuje ih i održava sjećanje na njihov životni put i žrtvu što su je podnijeli. Rodna kuća oca Perice (u Kotišini - dijelu Makarske) preuređena je u spomen kuću, osnovna škola u Makarskoj nosi njegovo ime, a godine 2018., posthumno mu je dodijeljena nagrada za životno djelo Grada Dubrovnika.

 O ovom kršćanskom mučeniku se dosta pisalo u brojnim monografijama, člancima, esejima i znanstvenim radovima i samo zahvaljujući pojedinim entuzijastima i udruzi "Daksa 1944/45.", on i druge nevine žrtve s otoka Daksa nisu pale u zaborav.

Spomenimo barem dio žrtava s otoka Dakse (one koji su bili popisani nakon egzekucije):

1. Tomislav Baća
2. Petar Barbir, tipograf
3. Slavko Barbir, student
4. Boris Berković, novinar (Zagreb, 1920. - Daksa, 1944.)
5. fr. Marijan Blažić, prof. (Sv. Matej, Kastav, 25. ožujka 1897. - Daksa, 25. listopada 1944.)
6. Ante Brešković, trgovac (Nerežišća na Braču, 1. siječnja 1912. - Daksa 25. listopada 1944.)
7. Baldo Crnjak, obrtnik (Trnova 1901. - Daksa 1944.)
8. don Mato Dobud (Luka Šipanska, 19. rujna 1882. – Daksa, 25. listopada 1944.)
9. Milan Goszl, trgovac (Ruma, 1884. - Daksa, 1944.)
10. don Mato Kalafatović-Milić (Janjina, 23. srpnja 1911. – Daksa, 25. listopada 1944.)
11. dr. Niko Koprivica, gradonačelnik Dubrovnika, odvjetnik i prvak Hrvatske seljačke stranke
12. don Đuro Krečak (Dubrovnik, 23. travnja 1883. – Daksa, 25. listopada 1944.)
13. Ivo Knežević, zemljoradnik (Dubrovnik 1910. - Daksa, 1944.)
14. Ivan Kubeš (Kubesch), službenik (Korčula, 1913. - Daksa, 1944.)
15. Jure (Đuro) Matić, listonoša (Točionik, 1895. - Daksa, 1944.)
16. Željko Milić, kapetan duge plovidbe
17. Makso Milošević, prof., ravnatelj Dubrovačke gimnazije,(Dobrota u Boki kotorskoj 1887. - Daksa 1944.)
18. Antun Mostarčić, prof. (Imotski, 1903. - Daksa, 1944.)
19. Ivan Nikić, službenik (Dubrovnik, 1923. - Daksa, 1944.)
20. Niko Nunić, dipl. pravnik, tajnik općine Dubrovnik (Dubrovnik, 1903. - Daksa, 1944.)
21. Nikola Obradović, zemljoradnik (Dunave, 1903. - Daksa, 1944.)
22. Ivo Peko, ravnatelj Krugovalne postaje Dubrovnik i novinar ( Dubrovnik 1903.- Daksa 1944.)
23. o. Petar Perica (Kotišina povrh Makarske, 27. lipnja 1881. - Daksa, 25. listopada 1944.)
24. dr. Baldo Poković, odvjetnik (Dubrovnik, 1897 - Daksa, 1944)
25. Mato Račević, školski podvornik (Vitaljina, 1905 - Daksa, 1944)
26. Vido Regjo (Grbavac, 1906. - Daksa 1944.)
27. don Josip Schmidt (Vukovar, 1. ožujka 1914. - Daksa, 25. listopada 1944.)
28. Nedjeljko Dinko Šarić, porezni službenik (Trstenik, 1905. - Daksa, 1944.)
29. Ante Tasovac, redarstveni izvidnik (Vela Luka, 1907. - Daksa, 1944.)
30. fr. Toma Tomašić, prof. (Baška Draga, 17. kolovoza 1881. - Daksa, 25. listopada 1944.)
31. Martin Tomić (Dračevo, 1907. - Daksa, 1944.)
32. Josip Tuta, student (Dubrovnik, 1924. - Daksa, 1944.)
33. Frano Vojvodić, predsjednik mješovitoga Hrvatskoga zbora Gundulić u Dubrovniku, donačelnik Dubrovnika (Brgat, 1897. - Daksa, 1944.)
34. Marijan Vokić, vozač (Sovići, Drinovci, 1915. - Daksa, 1944.)
35. Frano Žiška, umirovljeni časnik (1897. - 1944.)
36. dr. Ivo Karlović, gradonačelnik Dubrovnika (1893. - 1944.)

(Vidi: https://wp-hr.wikideck.com/Pokolj_na_otoku_Daksi; stranica posjećena 20. 10. 2022.)

 Koliko je u našem društvu još uvijek uvriježen komunistički stereotip izbjegavanja svake argumentirane rasprave o temama žrtava iz razdoblja Drugog svjetskog rata i u kojoj mjeri on i danas prevladava i u mnogim glavama intelektualaca - povjesničara, potvrđuje i znanstvena tribina Sveučilišta u Dubrovniku održana u četvrtak, 9. svibnja 2019. godine, pod nazivom "Kultura sjećanja Traume 20. stoljeća",  na kojoj je dr. sc. Davor Pauković s Odjela za komunikologiju među ostalim rekao:

"Daksa je za neke partizanski zločin, dok drugi smatraju da su žrtve svoju sudbinu zaslužile". Nakon negodovanja brojnih gostiju u dvorani, on je dodao kako "tamne strane ratova postoje", ali da je osobno pesimističan glede izbalansiranog odnosa prema povijesti Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj, jer se "teme iz povijesti često u javni diskurs povlače i nakon njihovog zaključka".

Odavanje počasti žrtvama na mjestu masovnog smaknuća

(Adresa slike: https://static.slobodnadalmacija.hr/Portals/2/Images/2019/10/25/WEB/450307.jpg)

 Za svakoga tko iole poštuje temeljne činjenice, drži do povijesne istine i ima mrvu časti, savjesti, ljudskog dostojanstva, nesporno je sljedeće:

1. Masovni zločin na otoku Daksi kod Dubrovnika iz listopada 1944. godine jest partizansko-komunistički zločin, baš kao i tisuće drugih koji su izvršeni tijekom Drugog svjetskog rata i po njegovu svršetku - jer su ga izvršile partizanske postrojbe po naredbi i u organizaciji svoga političkog vodstva i zapovjednog kadra;
2. I ovdje je (kao i u najvećem broju drugih masovnih smaknuća od strane partizana i komunista) izostalo bilo kakvo utvrđivanje krivnje i suđenje, dok za "crimen" koji se na ovako paušalan način i proizvoljno pripisuje žrtvama u cjelini (kako to čini dr. Pauković) ni danas nema ni jednog jedinog dokaza. Takvi su postupci u potpunoj suprotnosti s međunarodnim i ratnim pravom i predstavljaju zločin nad civilima;
3. Na spomenutoj tribini u Dubrovniku se uopće nije govorilo o ratnim događanjima u ovom gradu i okolici, a još manje o djelovanju i ponašanju žrtava u vrijeme rata, a što bi potvrdilo eventualnu krivnju bilo koje od njih - kao što su izostavljene i sve druge činjenice vezano za samu egzekuciju i naknadni pokušaj opravdavanja zločina uz pomoć obavijesti o tobožnjem "suđenju" koje nikad nije održano;
4. Bilo je to masovno umorstvo s predumišljajem, što su ga partizani pod vodstvom komunista počinili planski u okviru organiziranih likvidacija što su ih po naredbi Vrhovnog štaba, druga Tita i drugih visokih partijskih dužnosnika i istaknutih zapovjednika tadašnje partizanske vojske izvršavali posebni eskadroni smrti formirani upravo zbog masovnih zločina nad "narodnim neprijateljima" (među koje su spadali svi koji nisu pripadali partizanskom i komunističkom taboru);
5. Ovdje, dakle, nije riječ o zadovoljenju bilo kakve pravde, pa niti o slijepoj osveti ili odmazdi, nego o hladnokrvnom, masovnom, planski izvršenom zločinu nad ideološki "nepoćudnim" osobama - što se nikako ne može niti smije pravdati. Zapovijedi za masovne zločine dolazile su iz vojnog i partijskog vrha, a sam Josip Broz Tito, 27. svibnja 1945. godine u svome govoru u Ljubljani, potvrdio je to rekavši: "Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je već ogromnu većinu...";
6. Uostalom, na isti ili sličan način (organizirano, od postrojbi tzv. Korpusa narodne obrane Jugoslavije - KNOJ-a koji je u svrhu masovnih likvidacija formiran 15. kolovoza 1944. godine odlukom ad hoc uspostavljenog tijela - "Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije" - NKOJ-a osnovanog 30. 11. 1943), tijekom jeseni 1944. i proljeća 1945. godine, ubijeno je preko pola milijuna Hrvata, muslimana, Slovenaca, Mađara, Srba, Crnogoraca, Albanaca, Makedonaca, Bugara, Crnogoraca, domaćih Nijemaca i pripadnika drugih naroda s područja tadašnje Jugoslavije u pohodu od Triglava do Gevgelije.
7. U Dubrovnik su listopada 1944. godine pušteni abolirani četnici (uglavnom Srbi iz istočne Hercegovine) koji su se neposredno prije toga priključili partizanima (u sastavu 29. hercegovačke divizije - 10. i 12. hercegovačke brigade) kojih je prema iskazima očevidaca i svjedoka bilo oko 800 (riječ je o podatku koji je službeno objavljen). Ne treba zaboraviti kako je četnicima od kolovoza 1944. do siječnja 1945. godine ponuđena abolicija i dopušten masovni prelazak u partizane (a 12. rujna 1944. godine, pozvao ih je svojim proglasom i sam kralj Petar da se stave na raspolaganje Titu).

(Vidi: Iskaz Joška Radice, autora knjige Sve naše Dakse i glumice Lukrecije Brešković u : Tajna Dakse, dokumentarni film - 25., 26. listopada 1944; https://www.youtube.com/watch?v=Myal54OazsY&ab_channel=propatria; od 1' 30'' do 2' 52''; stranica posjećena 20. 10. 2022.)

 Prešućivanje, prikrivanje ili opravdavanje tih masovnih, organiziranih i planski provođenih partizanskih likvidacija ne samo zarobljenih pripadnika neprijateljskih vojski, nego i žena, djece i staraca, nova je viktimizacija žrtava, ali i preživjelih srodnika i potomaka. Hrvatska će se uvrstiti u red demokratskih i civiliziranih zemalja tek onda kad se bude sposobna suočiti s punom istinom o svojoj prošlosti, bez kompleksa, predrasuda i ideoloških ograda. Samo tako ćemo konačno i zauvijek zatvorili ovu bolnu i tragičnu stranicu nacionalne povijesti bez koje društvenog konsenzusa oko najvažnijih pitanja naše sadašnjosti i budućnosti nema - a to je moguće samo objektivnim i nepristranim valoriziranjem povijesnih procesa i događaja i prihvaćanjem činjenica, umjesto nametnutih ideoloških dogmi i stereotipa.

Tajna Dakse, dokumentarni film - 25., 26. listopada 1944.;

Zlatko Pinter/PDN