Braća po oružju: Marko Knežević i Antun Petričić
Osim Žarka Manjkasa - Crvenkape iz Zagreba i Stjepana Katića iz Bogdanovaca, u masovnoj grobnici na području Marinaca, sela između Vukovara i Vinkovca, ekshumirani su i Antun Petričić i Marko Knežević, pripadnici 1. satnije 2. bojne 3. gardijske brigade Hrvatske vojske. Neobična je sličnost u životima dva mlada Slavonca koja se nisu poznavala prije Domovinskog rata, iako su oba živjela u selima nedaleko od Vinkovaca.
Antun Petričić iz Ivankova i Marko Knežević iz Komletinaca, prije Domovinskog rata nikada se nisu sreli. Pa ipak, njihovi životi neobično su slični. Obojica su rano ostala bez oca, rano su se morali početi skrbiti o obitelji, među prvima su se odazvali braniti domovinu isti dan potpisavši ugovor s Hrvatskom vojskom, isti dan su na istome mjestu poginuli, te naposljetku, prije nešto više od mjesec dana, zajedno ekshumirani.
Antun Petričić, za prijatelje, zbog svoje vesele i dobroćudne naravi - Šokac, rođen je 18. ožujka 1968. godine u Vinkovcima, kao najmlađe dijete Ankice rođene Šamukić iz Prkovaca i Stanka Petričića iz Ivankova, gdje je obitelj i živjela. Bez oca je ostao vrlo rano, već kao petogodišnjak, a kada se majka dvije godine kasnije preudala, dobio je još dvije mlađe polusestre i dva polubrata. Osnovnu školu August Cesarec, Antun je pohađao u Ivankovu, a nakon osnovnog obrazovanja, zbog loših materijalnih prilika u obitelji, nije se mogao nastaviti školovati. Budući da su se dvije starije sestre udale, na njega je pao teret skrbi za četvero mlađih, braću i sestre, te je odmah počeo sezonski raditi u Šumariji, a potom i u lokalnoj pilani "Univerzal". Nakon posla, po dolasku kući, nastavljao bi se brinuti o domaćinstvu, ponajviše oko tova domaćih životinja, a u rijetko slobodno vrijeme, plesao bi folklor u KUD-u Ivan Goran Kovačić iz Ivankova. Sestra Marija Šer, reći će kako su bili bliski, a Antun dobro i vrijedno dijete.
Marko Knežević rođen je 6. studenoga 1969. godine u Komletincima, kao drugo dijete Anice rođene Čolović i Marka Kneževića. Pohađao je Osnovnu školu Vladimir Nazor, gdje je, unatoč teškim obiteljskim prilikama, bio vrlo dobar učenik, a od slobodnih aktivnosti plesao je folklor koji je tada vodila učiteljica Marija Rukavina. Majka ga je othranila sama, pa iako je na sebe vrlo rano preuzeo obavezu muške glave u kući vodeći brigu o domaćinstvu, prijatelji iz djetinjstva opisat će ga kao društvenog mladića, mirnog i nasmijanog dobricu.
Nakon osnovnog, Marko je započeo srednjoškolsko obrazovanje, no ubrzo napušta školu, te počinje raditi, prvo sezonske poslove u Šumariji, a potom, vrijedan i radišan, sve što bi mu ponudili. Sestra Marija Rabik reći će kako ga je posljednji put vidjela u lipnju 1991., kada je iz Zagreba gdje je radila, došla kući na godišnji odmor, te da će sjećanje na njegovu dobrotu u njezinom srcu zauvijek ostati sačuvano.
Prema iskazima suboraca, Antunov i Markov ratni put, gotovo je identičan. Isti dan, 10. lipnja 1991. godine potpisali su ugovor s Hrvatskom vojskom, te su primljeni u 1. satniju 2. bojne 3. gardijske brigade Hrvatske vojske, smještene na stadionu vinkovačke Cibalije, tzv. Daltone, ime koje su si pripadnici postrojbe dali u počast suborcu mučki ubijenome u Borovu selu 2. svibnja 1991. godine, Ivici Vučiću - Daltonu o kojemu više možete pročitati OVDJE.
S postrojbom sudjeluju u akcijama 4. srpnja 1991. godine u Borovu naselju, 22. srpnja u Mirkovcima, na tzv. Kukuruznom putu, a potom bivaju raspoređeni u Bogdanovcima, na obrani sela gdje sa suborcima i domaćim braniteljima sve do 10. studenog 1991. godine pružaju žestok otpor višestruko nadmoćnijem agresoru. Golobradi, s malo vojnog znanja i još manje naoružanja, ali s hrabrim srcem, svakodnevno su se suočavali s brojno jačim neprijateljem, silom granata i projektila koji su padali na njih.
Prisjećajući se suboraca, Antuna Petričića i Marka Kneževića, Zoran Strmota, također branitelj Bogdanovaca, ispričat će:
"U noći s 1. na 2. listopada 1991., padala je jaka kiša. U rovovima nas je bilo desetak, ujutro nam je došla smjena oko 6 sati. Otišli smo se presvući u kuću u kojoj smo spavali, a oko 10 sati dojurio je Marko sav mokar i zadihan, u vojnom džemperu natopljenom vodom, te nas izvijestio da iz pravca Marinaca u selo ulaze tenkovi, transporteri i pješaštvo, da je linija probijena i da su se branitelji pod jakim udarom povukli dublje u selo. Neprijatelj u selo ušao iz pravca Marinaca, ali i iz pravca Negoslavaca, pokraj bogdanovačkog groblja. Odmah smo uzeli opremu i oružje, nešto protuoklopnih sredstava i krenuli za Markom koji nas je poveo do centra, kroz vrtove. U centru se već razvila bitka za svaku kuću, sve do kasnih večernjih sati, kada smo uspjeli potisnuti neprijatelja. Tijekom borbe uništeno je nekoliko tenkova i transportera. Sljedećeg dana, 3. listopada, u jutarnjim satima, krenuli smo u čišćenje sela kuću po kuću, podrum po podrum. Prilikom čišćenja, kod nogometnog igrališta, s Antunom sam doslovno naletio na tenk M-84 i transporter koji su s ugašenim motorima bili skriveni između kuća. Antun je iz ranca izvadio tromblonsku minu, nataknuo je na pušku i pogodio tenk u gusjenicu unatoč tome što je znao kako mu neće nanijeti značajniju štetu. Tijekom daljnje obrane Antun je bio tzv. 'oko', te je uspješno, pod paljbom neprijateljskog topništva s krovova porušenih kuća navodio na neprijatelja naše topništvo koje je djelovalo iz Vukovara i Vinkovaca."
Kada je postalo jasno kako je očajnička obrana sela u okruženju slomljena, Antun Petričić i Marko Knežević s grupom branitelja i civila, njih tridesetak, kreću u pokušaj proboja uz rijeku Vuku prema Nuštru, no, nažalost, obojica su smrtno stradala u minskom polju.
Preživjeli iz grupe koja je krenula u proboj, Antunov i Markov suborac, Đuro Kovačević, pripadnik iste postrojbe, ispričat će:
"Bilo nas je tridesetak u grupi kad smo krenuli preko njiva, prema Nuštru i Vinkovcima. Bila je noć, užasno hladno. Pod stalnim granatama hodali smo napamet, jer nismo bili sigurni gdje je neprijatelj. U koloni smo hodali prvo mi, vojnici, jer smo se dogovorili da kolonu, ako onaj prvi nastrada, dalje vodi sljedeći. A onda odjednom dvije eksplozije. U tom bljesku vidio sam kako dečki oko mene padaju. I ja sam pao. Upali smo u minsko polje. Nas 11 ostalo je ležati. Jauci i zapomaganje sa svih strana. Dozivali smo se međusobno da vidimo tko je živ. Kneževiću je bio pokidan cijeli vrat i bio je na mjestu mrtav, Petričić je govorio da je pogođen u prsa. Nakon pola sata više se nije javljao. Nisam čuo ni Crvenkapu ni Katića. Njihova tragična pogibija jako me je pogodila. Godinama sam se borio s krivnjom što sam ja preživio, zašto i ja nisam poginuo, godinama sam se nadao kako ćemo ih ipak pronaći. Sad kad jesmo, malo mi je lakše."
Prisjećajući se Marka Kneževića, njegov suborac Ilija Zirdum, emotivno je napisao:
"Marko i ja smo se upoznali početkom 1991. godine u srpnju, kada sam došao na stadion Cibalije, gdje smo bili smješteni. S Markom sam od prvog dana bio i u sobi, i na doručku, ručku i večeri. U sve akcije smo išli zajedno i na položajima smo bili skupa. U akciju na Mirkovce išli smo također zajedno, postali smo kao braća. Onda smo poslani na Lužac, pa 'Kukuruzni' put i na kraju u Bogdanovce. Stalno smo bili zajedno, ja gradski dečko, mlad, nadobudan, već sam prošao sve stadione one 'Juge' i bio u puno fajtova, a on slavonsko, seosko dijete odraslo u Komletincima. Spojilo se nespojivo. U Bogdanovcima smo bili zajedno u Barunovoj kući, na punktu preko puta crkve na izlazu iz sela nas trojica, Lovrić, Marko i ja, preko puta nas HOS-ovci, i mislili smo tada kako nam ništa ta srpska vojska ne može. Kad sam bio ranjen, Marko je bio tu oko mene, kad su me odnijeli u stacionar i kad smo odbili napad došli su on i Lovrić i samo šutjeli sat vremena. A tom šutnjom sve su mi rekli, oči pune suza i tišina. U podrumu sam ležao deset dana, svaki dan su mi bili tu njih dvojica, Marko i Lovrić, a s njima i moji HOS-ovci Ramo, Piđo i Crvenkapa. Oni su mi i jabuke donosili. Zadnji napad na selo, prije negoli je okupirano, vidio sam se s Markom. Šepajući sam išao prema Barunovoj kući, a osjećaj i instinkt da je kraj, nije me prevario. Marko je protrčao pokraj mene, sretan što me vidi, zastao i široko se nasmijavši dobacio: ',Možeš ti, možeš!' Te njegove zadnje riječi zvone mi u ušima sve ove godine. Moj Markan napokon je našao svoj mir."
Posljednji ispraćaj Marka Kneževića bit će u četvrtak, 27. veljače 2020. godine, u 13 sati, na groblju u Komletincima. U obrani domovine, Marko Knežević poginuo je četiri dana nakon svog 22. rođendana.
Posljednji ispraćaj Antuna Petričića bit će u srijedu, 11. ožujka 2020. godine, u 15 sati, na groblju u Ivankovu. Kada je poginuo u obrani domovine, Antun Petričić imao je samo 23 godine.
Antune i Marko, vaši suborci nisu vas zaboravili.
