RAZOČARENJE NAKON POBJEDE: Jesu li se hrvatski branitelji borili za slobodu ili za povratak komunističkih provokacija?

Trideset i pet godina nakon Domovinskog rata, među hrvatskim braniteljima sve je više gorčine, razočaranja i osjećaja izdaje. Ne zbog toga što ne znaju što su branili, nego zato što danas jasno vide u što se Hrvatska pretvara pod pritiskom ljevičarskih dvostrukih mjerila, agresivnog “antifašizma” i sve otvorenijeg toleriranja komunističkih simbola.

Branitelji su stvarali hrvatsku državu krvlju, ranama i žrtvom. Ginuli su da Hrvatska bude slobodna, suverena i dostojanstvena država hrvatskog naroda. A danas, u toj istoj državi, bez srama se paradira sa zvezdom petokrakom, simbolom pod kojim su počinjeni masovni zločini nad Hrvatima, osobito u poraću nakon Drugog svjetskog rata ali i u Domovinskom ratu.

I neka više nitko ne podvaljuje priču da je petokraka samo “antifašistički simbol”. Nije. To je simbol komunizma. To je simbol režima koji je ubijao političke protivnike, svećenike, intelektualce, vojnike i civile. To je znak pod kojim su likvidirani brojni Hrvati bez suda i bez prava na grob. To nije nikakva romantična prošlost, to je simbol totalitarizma i krvave represije.

Ali problem nije samo u simbolu.

Problem je u onima koji ga danas peru, relativiziraju i ponovno guraju u javni prostor. Problem je u samozvanim antifašistima koji godinama glume moralne arbitre, a ni jednom riječju ne žele priznati zločinačku narav komunističkog režima. Problem je u ljevičarima koji će na svako spominjanje hrvatskog identiteta, Domovinskog rata ili nacionalnog ponosa odmah iz ladice izvući etiketu “ustaša”, ali će zato za petokraku uvijek imati opravdanje, fusnotu, kontekst i izliku.

Spomeni hrvatske branitelje — odmah si sumnjiv.
Spomeni Domovinski rat — odmah te pokušavaju gurnuti na krajnju desnicu.
Spomeni slovo H — odmah kreće histerija.

Ali kada netko istakne simbol komunizma, onda odjednom slušamo predavanja o umjetničkom izrazu, slobodi mišljenja i povijesnoj složenosti.

To licemjerje više nije slučajno. To je ideološki obrazac.

Ljevičari su desetljećima proizvodili fantome ustaštva kako bi imali neprijatelja kojim će plašiti javnost, disciplinirati drukčije mišljenje i gušiti svaki ozbiljan razgovor o komunističkim zločinima. Njima ne odgovara istina, njima odgovara podjela. Jer dok god mogu vikati “ustaše”, ne moraju odgovarati na pitanje zašto i danas toleriraju simbole režima koji je iza sebe ostavio masovne grobnice.

I zato branitelji imaju pravo biti ogorčeni.

Jer nisu se borili da bi danas povampireni apologeti komunizma, razni salonski antife i politički aktivisti pod zaštitom “slobode govora” ismijavali ono što je stvoreno u Domovinskom ratu. Nisu ginuli da bi se Hrvatsku ponovno ideološki trovalo jugoslavenskim ostacima, crvenim mitovima i prijezirom prema svemu što je hrvatsko, nacionalno i pobjedničko.

Posebno boli šutnja onih koji bi morali stati u obranu digniteta Domovinskog rata. Gdje su sada institucije? Gdje su političari koji se na obljetnicama zaklinju u branitelje, a kada treba jasno reći da je petokraka simbol totalitarnog komunističkog režima — odjednom nestanu? Gdje su svi oni koji govore o toleranciji, a nemaju ni minimum poštovanja prema žrtvi hrvatskih branitelja?

Branitelji vrlo dobro znaju što znači šutnja. I znaju kako izgleda kada se istina počne gušiti pod krinkom naprednosti i demokracije.

Najveća uvreda nije samo u tome što se danas toleriraju provokacije. Najveća uvreda je što se hrvatskim braniteljima poručuje da “ne žive u prošlosti”, dok se istodobno desetljećima njeguje kult partizana, antifa narativa i komunističke simbolike. Za Domovinski rat kažu da je bio davno. Za partizane očito nije prošlo ni osamdeset godina.

To nije povijesna rasprava. To je otvorena politička manipulacija.

Vrijeme je da se stvari nazovu pravim imenom. Komunizam nije bio oslobodilačka bajka, nego režim krvi, straha i represije. Petokraka nije bezazleni znak, nego simbol pod kojim su ubijani Hrvati. A oni koji ga danas brane, opravdavaju ili relativiziraju, ne rade to iz neznanja, nego iz ideološke zaslijepljenosti ili političkog interesa.

Hrvatski branitelji nisu izborili slobodu da bi danas šutjeli pred novim valom starih laži.

I zato pitanje nije pretjeruje li netko kada upozorava na povratak komunističkih provokacija. Pitanje je koliko još Hrvatska misli trpjeti one koji preziru njezine temelje, vrijeđaju njezine branitelje i pod firmom “antifašizma” pokušavaju rehabilitirati simbole jedne krvave ideologije.

Jer država koja zaboravi tko ju je stvarao i počne opravdavati one koji gaze po toj žrtvi, polako gubi ne samo pamćenje — nego i dostojanstvo.Branitelji više nemaju luksuz šutnje – ako su mogli stati pred tenk, mogu i danas stati pred političko licemjerje. Vrijeme je za jasno, glasno i organizirano djelovanje: ujediniti udruge, izaći u javni prostor, tražiti od institucija konkretne odgovore i odgovornost, prozivati dvostruke kriterije bez kalkulacija i bez straha od etiketa. Ne pristajati na nametnute krivnje, nego uporno i argumentirano braniti istinu o Domovinski rat, njegovo dostojanstvo i žrtvu. Istodobno, treba zauzeti medijski prostor, odgajati mlađe generacije istinom, i svaki pokušaj relativizacije razotkrivati činjenicama – jer tko danas šuti, sutra pristaje da mu drugi pišu povijest.