AUTOR: Marcel Holjevac/7dnevno/Dnevno.hr

HSS ima novo vodstvo i novu političku orijentaciju, ako se ono što je od njega ostalo nakon dugogodišnje autokratske vladavine Kreše Beljaka uopće može smatrati strankom čak i u Hrvatskoj, gdje većina onih koji se bave politikom kad–tad osnuje vlastitu stranku, najčešće sa svojim imenom u nazivu, a birača takva stranka obično ima koliko i stranački lider rodbine. Takvu stranku ima i Dalija Orešković. To je izdaja birača, to je prevara, kažu Dalija i Anka Mrak Taritaš. Klub zastupnika u kojem su bile više ne postoji pa sad kažu kako se više neće moći javljati za riječ onoliko koliko su dosad. Smatraju da bi oporba bila “jača i glasnija” i da bi imala više prilika za javljanje da i dalje imaju klub. “Dakle, ja sutra ne mogu postaviti premijeru pitanje koje sam željela”, žali se Dalija. Inače dosad nije bila dovoljno glasna i nije dovoljno često govorila. A baš je mislila uništiti Plenkovića nečim posve novim. Recimo rantom o inflaciji. Ili o američkom nosaču, koji je u međuvremenu napustio splitsku luku.

U pravilu oni koji najmanje toga imaju reći govore najglasnije, kako bi galamom prikrili ispraznost. E sad, zašto Dalija ne uđe u klub SDP-a, kad se ionako u Sabor prošvercala na njihovoj listi, listi “Rijeka pravde”? Ona kaže: “Teško je zamisliti da bi, primjerice, SDP meni dopustio da govorim u ime SDP-a, kada je moja retorika puno oštrija, eksplicitnija. Ulazak u njihov klub ne donosi ni njima ni meni nešto dobro.” Dakle, i sama priznaje da je cijela poanta saborske oporbe ta da bude glasna i agresivna. Kad još u jednadžbu dodate Sandru Benčić, ispada da se oporba uglavnom sastoji od frustriranih žena koje se natječu koja će biti glasnija i agresivnija. Blago Plenkoviću s takvom oporbom, vladat će nam sto godina, sviđalo se to nama ili ne.

No meni se čini da pravi problem nije to što one neće moći govoriti dovoljno često i glasno. Hoće, upravo zato što nemaju što reći osim “HDZ lopovi” (što još ima novog?). Pravi je problem, čini se, onih oko 180.000 eura godišnje koje Dalija i Anka Mrak gube nestankom svoga zastupničkog kluba, 90.000 svaka. To je novac koji se isplaćivao njihovim marginalnim strančicama dok su bile u zajedničkom klubu zastupnika s HSS-om. Vidite, problem je s ljevičarima to što vole novac koliko i svi drugi, često i više, ali to nikad ne žele priznati. A novac se dijeli zastupničkim klubovima, ne zastupnicima, i tu je pravi problem za antifašističku oporbu. Dalija tvrdi da nam vladaju fašisti, a sad će antifašisti ostati bez dijela novca koji im je ta fašistička država davala da bi se borili protiv fašizma. Gdje ćete boljeg dokaza da je Hrvatska klerofašistička! Da nije, rekla bi Daliji, uzmi iz proračuna koliko god ti treba za borbu protiv fašizma. 

Tko je i kada izdao HSS

No je li stvarno izdaja Vuletićev prelet u HDZ ili je izdaja bila kada je Krešo Beljak, nakon više od sto godina, promijenio političku orijentaciju stranke iz “katolibanske” u antifašističku i izbacio iz nje sve koji su nešto značili, sve ljude “s imenom i prezimenom”? O tome kako je Krešo uništio nekoć slavnu stranku ne treba puno pisati, samo konstatirati kliničku smrt. Nije HSS nestao sada, kako neki tvrde, kada je prešao na stranu vladajućih. HSS je kao relevantan čimbenik na političkoj sceni sporo i dugo umirao još od 2000., kada ga je vodio Zlatko Tomčić i kad je imao čak 16 zastupnika, a posve je propao tijekom Beljakova mandata, rješavajući se jakih imena poput Marijane Petir i pretvarajući se u rezervni položaj SDP-a, što HSS po svom habitusu jednostavno nije mogao biti, i što je suprotno svemu s čime se ta povijesna stranka uvijek poistovjećivala. A to su ponajprije vjera i domovina, uz nešto socijalne pravde, ali i izraženi antikomunizam kako Stjepana Radića tako i njegovih nasljednika iz vremena povratka u domovinu nakon dolaska demokracije.

Beljak je, odvevši HSS, koji je od osnutka bio demokršćanska stranka, u antifašističke vode – što će reći, projugoslavenske, prosrpske i prokomunističke, da ne kažemo baš antihrvatske i antidemokratske, izravno išao protiv prirode HSS-a i njegova članstva i birača. To je kao kad biste HDZ pokušali pretvoriti u Radničku frontu, a Možemo u HČSP Ante Pavelić 1941. Stjepan Radić, nesporni lider hrvatskog naroda prije Drugoga svjetskog rata i osnivač HSS-a, bio je ideološki i politički protivnik komunizma, te ga se komotno može smatrati antikomunistom, iako je njegov fokus bio ponajprije na borbi za hrvatska nacionalna prava, agrarnom pitanju i demokraciji unutar Kraljevine SHS. Radić je bio veliki zagovornik parlamentarne demokracije, republikanizma i socijalne pravde utemeljene na seljaštvu, i slobodno se može reći da je bio humanistički pacifist i demokrat, što je u potpunoj suprotnosti s diktaturom proletarijata i antifašističkim komunizmom s kojima se dobro upoznao tijekom svog puta u Moskvu 1924. Iako ga neki i danas pogrešno smatraju ljevičarom zbog zalaganja za prava seljaka i siromašnih slojeva, što je povezano s njegovim narodnjačkim svjetonazorom, on je bio svjetlosnim godinama daleko od bilo čega komunističkog, od internacionalizma (de facto, velikoruske, a u Hrvatskoj velikosrpske agende) do nacionalizacije i kolektivizacije.

Nasilništvu komunista – antifašista pretpostavljao je prosvjećivanje naroda i parlamentarizam. Njegova politička misao bila je ukorijenjena u privatnom vlasništvu seljaka i dobrovoljnom zadrugarstvu, što je bilo suprotno sovjetskom modelu prisilnih kolhoza. Boljševičku nacionalizaciju zemlje i nasilnu kolektivizaciju vidio je kao način pretvaranja seljaka u kmetove, pod kontrolom komunističkih velmoža. Smatrao je, ispravno, da socijalizam guši ljudsku osobnost i slobodu, birokratizirajući društvo i porobljavajući garađane. Privatno vlasništvo, naročito seljaka nad zemljom, smatrao je temeljem slobode i neovisnosti pojedinca od države. 

Za sebe se dobro pobrinuo

Te zablude o nekakvoj tobožnjoj Radićevoj sklonosti komunizmu dijelom proizlaze iz toga što je u Moskvi potpisao pristupanje preteče HSS-a, HRSS-a, Seljačkoj internacionali, boljševičkoj organizaciji, no on je to učinio isključivo kako bi internacionalizirao hrvatsko pitanje, a ne zbog prihvaćanja komunističke ideologije, za što su ga optuživali beogradski vladajući krugovi. Približavao se Moskvi kad mu je to taktički odgovaralo, slično kao i komunist Tito Americi kad je to njemu odgovaralo, ali je otvoreno govorio da se protivi boljševičkom teroru, naglašavajući da hrvatski seljak želi slobodu od velikosrpskog hegemonizma, a ne novu vrstu diktature, “čovječansku republiku”, a ne neljudski i robovlasnički socijalistički sustav.

Ukratko, komunistima se približavao koristeći tu bliskost kao privremeni alat u diplomaciji, ali je ostao nepokolebljiv protivnik komunističkog, i svakog drugog, totalitarizma. To je ono što je bila bit HSS-a, a protivljenje svakom totalitarizmu, i nacističkom i komunističkom, preuzeo je i njegov nasljednik Maček, kojeg su zatvarali i proganjali i jedni i drugi. Nakon prvih demokratskih izbora HSS se pod Dragom Stipcem profilirao kao seljački sindikat i našao svoju nišu. Kasnije je ideološki i kadrovski lutao, i od 2000. na svakim izborima imao sve manje zastupnika, ali u jednom je trenutku izgledalo da će karizmatična Marijana Petir preuzeti stranku i vratiti joj dio stare slave. No dobili su Beljaka, nakon čega je uslijedio konačni pad. HSS će kao brend možda nedostajati tek najstarijim Hrvatima i Daliji Orešković.

Prvima će nedostajati iz istog razloga iz kojega nekima nedostaju jugoslavenski socijalistički brendovi, nostalgija na kojoj Atlantic grupa Emila Tedeschija sjajno zarađuje iako danas ima i puno boljih stvari u dućanima. Isto tako, mjesto HSS-a na hrvatskoj političkoj sceni još početkom devedesetih zauzeo je Tuđmanov HDZ. I Radić i Tuđman bili su protiv hegemonije Beograda, dakle po današnjoj terminologoji nacionalisti, protivnici elitizma i zagovornici narodnjaštva, i žestoki protivnici komunizma. I kao što je Tuđman uspio na izborima iako su Koalicija narodnog sporazuma i SPP raspolagali i potporom medija i novcem, a naročito potporom vladajućih struktura oslonjenih na Udbu, a on bio proglašen ustašom i neprijateljskim elementom, tako je i Radić u svoje vrijeme uspio na izborima iako je bio u zatvoru i u selima nije bilo vidljive agitacije, nisu se održavale nikakve velike skupštine, a građanske su stranke imale potporu tiska i značajna sredstva. I tu dolazimo do zanimljivog obrata: HSS-ov klub zastupnika, koji više ne postoji, najviše će nedostajati upravo Daliji Orešković koja se, u nedostatku birača vlastite stranke, prikrpala njemu, iako predstavlja sve ono protiv čega se Radić borio. Beljak? On se za sebe, očito, dobro pobrinuo. 

Opažanje o kuknjavi

Često u novinama možemo pročitati da je neki stranac rekao ovo ili ono o Hrvatima. U nekim normalnijim vremenima to se nikoga ne bi ticalo niti bi ikad došlo u medije. Ipak, rijetko je kad bilo toliko komentara koliko na Filipinku koja radi u Hrvatskoj, Camille Faith Bequio, koja na TikToku redovito objavljuje svoja opažanja o Hrvatima. Ona su uglavnom pozitivna, smatra nas ljubaznim i dobrim suradnicima, velikodušnim i gostoljubivim narodom koji, kaže, obožava darivati razne stvari – bombonijere, vino, maslinovo ulje, rakiju, domaći ajvar, s povodom ili bez povoda. No kontroverziju je izazvalo opažanje o kuknjavi: sviđa joj se što su žene uvijek dotjerane i dobro odjevene, čak i za nebitne prilike, ali je primijetila kako neke nose kapute od 300 ili haljine od 500 eura, a svejedno se žale i kukaju kako se nema novca i kako su plaće male.

Nemamo razloga ljutiti se, opažanje je točno. Jedan je od najčešćih stereotipa o nama Hrvatima da volimo prigovarati i kukati. Negativnost je postala dio naše kulture. Ako nas išta definira kao naciju, to je potreba za kukanjem, pri čemu obično najviše kukaju šampanj-socijalisti u skupim krpicama, a najmanje prava sirotinja. Kuknjava nam je dio nacionalnog identiteta. Mnogi Hrvati smatraju da moraju kukati, prigovarati i stalno biti loše volje kako ih se ne bi doživljavalo kao budale, mrzovolja im je pitanje časti i intelektualne vjerodostojnosti. To ritualno naricanje ide na jetra i mnogima u Hrvatskoj, a kamoli da bi kome od stranaca to bilo simpatično. U biti, uvredljivo je u odnosu na one koji stvarno teško žive kad ljudi koji imaju vile i stanove u centru nariču kako narod gladuje, a najviše idu na jetra oni kojima je Hrvatska kriva i kad pada kiša iako imaju dva stana, kuću na moru i cijeli vozni park njemačkih auta, a u Jugi im je sve bilo savršeno iako su se naguravali s punicom i klincima u 50 novozagrebačkih kvadrata i krpali hrđavog Jugića da imaju čime otići po kavu u Trst.

Sklonost kukanju o siromaštvu kod Hrvata ima svoje povijesne uzroke, najviše u socijalizmu, u kojem je priznati da imate novca bila ne samo sramota nego i grijeh, jer ste time kršili proklamirane egalitarističke vrijednosti. Usto, isticati se bogatstvom ili priznati da se ima novca moglo vas je uvaliti u gadne nevolje jer se podrazumijevalo da ih niste mogli pošteno zaraditi, znalo se da u Jugi samo šverceri i lupeži imaju para. Kultura kuknjave tako je postala socijalni lubrikant, način povezivanja s okolinom. Ako se žalite na bijedu ili ospujete vlast kao lopovsku, lakše ćete započeti razgovor. Usto, jal je također poznata hrvatska osobina, pa i tu treba tražiti razloge. Postoji duboko ukorijenjen stav da će vas, ako kažete da nam je dobro, okolina gledati kao čudaka, a ako kažete da je vama dobro, onda će vas gledati s ljubomorom. Zato je sigurnije opsovati vlasti i reći kako ste sirotinja kao i svi oko vas. Odatle paradoks da se Hrvati s jedne strane vole razmetati statusnim simbolima, pa i biti darežljivi prema drugima, a s druge strane moraju to popratiti kuknjavom kako narod gladuje. Dok Englezi konverzaciju započinju komentiranjem vremena, Hrvati to rade komentiranjem sveopćeg siromaštva koje već odavno nije sveopće. To je postao ritual, danas gotovo da je stvar pristojnosti kukati. Možda kao narod još nismo počeli doživljavati i uvažavati činjenicu da više nismo postsocijalistička sirotinja, već razmjerno dobrostojeća država s brzorastućim standardom. 

Sandra Benčić ujediniteljica

Plenković nije čovjek koji okuplja nego čovjek koji dijeli – ispalila je Sandra Benčić. Priča je na N1 TV bila o tome treba li zbog rata na Bliskom istoku osnovati vladu nacionalnog jedinstva, što inače nije učinila ni jedna država dosad, niti namjerava. Čak ni one na Bliskom istoku. Benčić je rekla da Plenković nije suradljiv za takvo što. “Ta je teza puštena od ne znam koga, ali ne stoji. Plenković, otkad je na vlasti, a posebno od 2021. ili 2022., ne surađuje ni s kim. On nije čovjek koji okuplja, nego čovjek koji dijeli”, zaključila je Benčić i nastavila s pričom o genocidu nad Palestincima i tome da napad Izraela na Gazu trebamo tretirati jednako kao i napad Rusije na Ukrajinu. Slažem se, samo što rat na Bliskom istoku nije počeo napadom Izraela na Gazu, nego Gaze na Izrael, i namjernim ubojstvom više od 1000 civila.

No nebitno. Malo je smiješno kad Benčić, koja vodi stranku koja dijeli Hrvate više nego ijedna u nedavnoj povijesti, koja je ekstremna i radikalna i koja sustavno dijeli građane na one urbane, progresivne i zatucane seljačine iz provincije (bit će tu veze imaju provincijski kompleksi vodstva stranke), na “poštenu inteligenciju” (Možemo i simpatizeri) i “ustaše i fašiste” (svi ostali), govori kako je Plenković čovjek koji dijeli. Kao prvo, u demokracijama postoje stranke, a one po prirodi stvari “dijele narod”. Jer nude razne vizije razvoja i politike, i jer ljudi imaju mogućnost izbora. A ljudi su ljudi, posvađat će se i podijeliti i oko toga može li se burek sa sirom zvati burek, kao što u nogometu navijačke strasti “dijele ljude”, tako dijele i u politici. A kao drugo, zabrinjavaju me političari koji govore kako netko drugi “dijeli narod” jer oni sebe očito vide kao osobe koje bi trebale i mogle ujediniti narod oko sebe. Odnosno, kao diktatore, jer samo diktatori i njima slični, poput Vučića, govore o potrebi “jedinstva naroda” koji, naravno, mora biti okupljen oko njih, da oko koga drugog.

Zadnji političar koji je “ujedinio narod” bio je Tito, ako se niste htjeli ujediniti oko njega, išli ste u Gradišku ili u emigraciju. Ujediniti narod oko sebe i antifašizma pokušao je i Milošević, osim, naravno, ustaša koje je htio pobiti. Oko Tuđmana su ljudi bili podijeljeni, itekako, jer smo ipak i u ratu imali kakvu-takvu demokraciju. Ujedinjeni smo bili, i to samo donekle, jedino oko neovisnosti i otpora “antifašizmu” JNA i Srbije. A i tu je bilo puno ljudi koji nikad to nisu uspjeli probaviti. Na kraju, Plenković očito nije osoba koja dijeli, kako tvrdi Benčić. On itekako okuplja, ali kao vješt diplomat koji skuplja “žetončiće”, ne kao neki narodni ujedinitelj, a naročito ne bi bilo dobro da se ujedinimo na antiameričkoj i antižidovskoj platformi kako sugerira Benčić, govoreći o potrebi jedinstvene vanjske politike. Da, država mora imati vanjsku politiku, ali nju određuje izabrana vlast, a Benčić i Možemo to nisu, i nema nikakve potrebe pitati njih što bi oni i kako. Kad budu na vlasti, nadam se nikad, onda će oni slati vojnu pomoć Palestincima, udomljavati teroriste poput Carlosa Šakala i raditi što je već Tito sve radio. Ali dotad neka budu u oporbi, a ne da nameću svoje politike koje nitko nije birao u ime “jedinstva”. 

Tomašević se nakačio na HDZ

Ostanimo još malo kod Sandre Benčić, koja se pokraj mlitavog i potkapacitiranog Siniše Hajdaša Dončića nametnula kao jedini pravi lider oporbe u Saboru, na zadovoljstvo premijera Plenkovića koji zna da je ona zadnja osoba koja oko sebe može ujediniti Hrvate: manje izglede od nje imali bi jedino Kata Peović i Keleminec. Ona, naime, tvrdi da je Plenković “opsjednut Zagrebom” i da se “pokušava nakačiti na njihove uspjehe”, što je nadrealno. Koje uspjehe?! Gdje su?! Jedini su uspjesi oni projekti koje vodi ili bar plaća Vlada. A njezina konstatacija kako će, “kad HDZ ode u oporbu, i na razini države biti rezultati kakvi su u Zagrebu”, ne može se protumačiti drukčije nego plašenje birača. Navija li ona to za Plenkovića?

Koji su to, dakle, uspjesi na koje se HDZ pokušava nakačiti? Ona navodi to da je Zagrebu, otkad su oni na vlasti, pet puta dizan kreditni rejting! Pet puta! A rejting države je, otkad je HDZ na vlasti, što Benčić prešućuje, dakle od Milanovićeva vremena, dizan šest puta! Gradu Zagrebu rejting je spušten za dva stupnja u covidu, i onda vraćen nakon toga, a svatko tko išta zna o financijama zna da kreditni rejting lokalne samouprave u pravilu prati onaj državni, a ne obratno! Dakle, ako se netko nakačio na nečije uspjehe, kad se govori o kreditnom rejtingu, to je Tomašević koji se nakačio na HDZ!

Sandri Benčić bolno nedostaju samokritičnost i bilo kakav osjećaj za stvarnost. Projekti koje je nabrajala kao uspjehe Možemo uglavnom su pripremili i pokrenuli bandićevci, a Možemo je dosad jedino uspio zapanjiti Zagrepčane epskom nesposobnošću u organiziranju najjednostavnijih komunalnih poslova, poput odvoza smeća, košnje trave ili javnog prijevoza koji je već dulje vrijeme u kolapsu, naročito autobusni. Nasumce su otpuštali zaposlenike “jer ih je Bandić zaposlio” da bi ih nakon mjesec dana zvali da se vrate na posao, a svoju očitu umiješanost u aferu Hipodrom ne priznaju. Kad je riječ o inflaciji, koja je “najviša u EU-u”, iako je i gospodarski rast najviši u EU-u, kao i rast plaća, i to onaj realni, ne nominalni, dakle onaj kad se uračuna i inflacija, to piljenje po njoj više je znak bezidejnosti nego nečeg drugog. 

Hrvat s Princetona

Ili Hrvat s Harvarda i Princetona, ili profesor s Princetona, ili kako ga već mediji oslovljavaju. Riječ je o jednom od onih proroka koji su uvijek u krivu, ali nikomu to nije bitno, njihova se proročanstva provlače kroz medije. Ovog je puta “Hrvat s Princetona”, Dejan Kovač, ustvrdio, što su mediji i prenijeli, da će nas Trumpov rat na Bliskom istoku koštati milijardu i pol eura, nas Hrvate, jer ako cijena goriva poraste za jedan euro, to će povećati troškove putovanja automobilom u Hrvatsku iz, recimo, Njemačke za 150 – 200 eura, pa će tako Nijemci odustati od dolaska u Hrvatsku. Ostat ćemo bez deset posto turista, eto.

Računica je nakaradna i krajnje neozbiljna, tim više što svi predviđaju da će hrvatski turizam itekako profitirati od ovog rata, prvo zato što smo sigurna destinacija, drugo zato što su cijene avionskog prijevoza otišle u nebo, a letenje nije ni previše sigurno kad je rat pa će dobar dio onih koji bi inače otišli na Bali ili tako negdje završiti u Hrvatskoj do koje se može autom, i to jeftino. A zbog sto eura nitko neće odustati od godišnjeg odmora, kao što ni Hrvati zbog skupljeg goriva ne odustaju od odlaska autom svagdje. No mediji vole prognostičare katastrofe i zloguke proroke, naročito kad ciljaju iste politike i ljude. Dotični “profesor s Princetona” zapravo je stipendist, no to i nije bitno, bitno je da se takve ljude uvijek prezentira medijski kao “ugledne” i “profesore”, što je u osnovi manipulacija poput onih na prezentacijama na kojima se za velik novac naivcima pokušava uvaliti ovo ili ono, a prezenter uvijek nabraja svoje diplome i reference prije nego što vam objasni zašto vam treba madrac od dva soma eura. Znanstveno. Iako je isti kao onaj od dvjesto u Jysku.

To se zove “argument iz autoriteta” i logička je pogreška, odnosno manipulacija. Isti taj “Hrvat s Princetona” 2019. godine dao nm je analizu “kako će izgledati konačna propast Hrvatske”, u kojoj je prorekao da će se to dogoditi već 2025. godine ako HDZ ostane na vlasti i ako ne “provedemo reforme” u smjeru socijalizma. Isti taj vrhunski znanstvenik podario nam je i rad “What’s in a Name in a War”, kojim nas je podučio da su imena poput Ante, Ivo, Josip itd. odraz “hrvatskog nacionalizma i simpatija za ustaštvo”. Što nam govori ime Dejan? I za koga on ima simpatije? Jasno mi je da mediji svake godine moraju, uoči turističke sezone, predvidjeti njezinu propast, ali zar ne mogu naći boljeg proroka? 

** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stavove redakcije Portala Dnevnih Novosti