JANAF već isporučuje MOL-u, no Budimpešta traži ruski pravac i osporava troškove te kapacitete. Dan uoči izbora u Mađarskoj priču donosi Politico
Politico, jedan od najutjecajnijih političkih medija na relaciji Bruxelles–Washington, objavio je članak Bena Munstera u kojem se konstatira da Zagreb već neko vrijeme Budimpešti nudi Jadranski naftovod kao strateški važnu alternativu ruskoj nafti. Riječ je o oko 600 kilometara dugom sustavu naftovoda kojim upravlja JANAF, koji dovodi sirovu naftu s terminala u Omišlju na Krku prema unutrašnjosti Balkana i srednje Europe — dobro poznatoj infrastrukturi čiji strateški značaj Politico sada ponovno potvrđuje, ističući da bi mogao poslužiti kao stabilna alternativa ruskoj nafti za Mađarsku i Slovačku te dodatno pogurati nastojanja Europske unije da zatvori preostale energetske veze s Moskvom.
Uoči sutrašnjih izbora u Mađarskoj, u kojima je Viktor Orbán jeftinu rusku naftu pretvorio u jednu od ključnih poluga svoje kampanje, Budimpešta tu alternativu odlučno odbija. I to unatoč činjenici da isti taj naftovod, gotovo neprimjetno, već sada u značajnoj mjeri opskrbljuje mađarsko tržište.
Upravo na tom paradoksu inzistira i Politico: dok Mađarska politički odbija alternativu, u praksi je već koristi.
Od početka ruske invazije na Ukrajinu 2022., Mađarska i Slovačka ostale su među rijetkim državama koje su nastavile snažno ovisiti o ruskoj nafti, suprotstavljajući se širem europskom pokušaju da se smanji uvoz ruskih energenata. Štoviše, Mađarska je u tom razdoblju svoju ovisnost dodatno produbila: s oko 61 posto ukupnog uvoza 2021. na više od 90 posto 2025. godine, prema procjenama analitičara.
No taj model oslanjanja počeo je pucati krajem siječnja, kada je došlo do prekida na Družba naftovodu, ključnom ruskom pravcu kojim ruska nafta preko Ukrajine dolazi do srednje Europe. Dotok je praktički presahnuo, pa je Budimpešta optužila Kijev za odugovlačenje s popravcima, upozoravajući na moguće poremećaje u opskrbi, osobito u trenutku kada globalne napetosti, uključujući i ratne rizike povezane s Iranom, dodatno pritišću tržište energenata. Ukrajina je najavila da će kvar biti saniran tijekom proljeća, ali radovi na saniranju Družbe još su u tijeku.
U takvim okolnostima u prvi plan ponovno dolazi Jadranski naftovod. Hrvatska ga sada pozicionira, ističe Politico, kao ključni instrument kojim bi se Mađarska konačno mogla odvojiti od ruskog izvora, osobito u uvjetima sve većih sigurnosnih rizika.
U određenoj mjeri, usprkos opiranjima Budimpešte, to se već i događa.
Nakon što je Mađarska u veljači zatražila hitne isporuke, Hrvatska je povećala protok kroz Jadranski nafovod. Premijer Andrej Plenković i ministar gospodarstva Ante Šušnjar višekratno su isticali kako je JANAF “u potpunosti spreman svojim kapacitetima osigurati sigurnost opskrbe naftom i Mađarskoj i Slovačkoj”. S hrvatske strane navodi se kako je zajednički kapacitet dviju MOL-ovih rafinerija, u Mađarskoj i Slovačkoj, oko 14 milijuna tona godišnje, dok Jadranski naftovod, prema tim procjenama, može transportirati i do 15 milijuna tona godišnje.
Između 26. veljače i 25. ožujka isporučeno je oko 800 tisuća tona nafte mađarskoj kompaniji MOL, koja upravlja rafinerijama u Mađarskoj i Slovačkoj. Politico na temelju tih brojki piše kako takav obujam sugerira da bi se preko ovog pravca moglo pokriti i do dvije trećine ukupnih potreba tih postrojenja, koja godišnje prerađuju između 14 i 15 milijuna tona.
Prema pisanju Politica, od veljače je organizirano ukupno 17 isporuka, od čega je devet usmjereno prema Mađarskoj u travnju i svibnju.
I sam MOL priznaje da opskrba funkcionira. Politico piše da glasnogovornik kompanije navodi kako su isporuke zasad stabilne i neprekinute, zahvaljujući nafti iz Libije, Kazahstana, Norveške, Saudijske Arabije i Sjedinjenih Država — dobrim dijelom upravo preko hrvatskog naftovoda.
Na prvi pogled riječ je o idealnoj prilici da Budimpešta konačno presječe svoju ovisnost o ruskoj nafti. No Mađarska ne popušta.
Iako priznaje da trenutačnih nestašica nema, Budimpešta tvrdi da nafta koja dolazi preko Hrvatske nije adekvatna zamjena za rusku. Tu tvrdnju obrazlaže time da je ruska sirovina jeftinija i tehnički pogodnija za postojeće rafinerije. Uz to, Mađarska odbija trajno povećati korištenje Jadranskog naftovoda, pozivajući se na, kako tvrdi, previsoke tranzitne naknade i na test kapaciteta iz rujna, koji je, prema mađarskom tumačenju, pokazao ograničenja sustava.
Istodobno, Mađarska traži da joj Hrvatska omogući i transport ruske nafte kroz isti sustav, pozivajući se na izuzeća iz sankcijskog režima EU.
Kako navodi Ben Munster, dio analitičara smatra da takvi zahtjevi pokazuju da se ne radi samo o ekonomiji. Politico piše da procjene pokazuju kako bi kapacitet Jadranskog naftovoda bio dovoljan za pokrivanje cjelokupnih potreba Mađarske, uz potencijalno niže tranzitne troškove nego kroz ruski pravac.
U Zagrebu kažu, navodi autor, da se cijela priča dodatno dramatizira. Politico piše da je glasnogovornica JANAF-a Michaela Julijana Vranješ poručila kako su “pregovori namjerno dramatizirani” te da Adria može isporučivati oko 280.000 barela dnevno — više nego što je stizalo kroz Družbu — dok su tranzitne naknade, prema njezinu tumačenju, korektne.
No sukob ima i dublje slojeve, piše ovaj utjecajni medij prisjećajući se događaja iz aferične ‘vladavine‘ Ive Sanadera.
Odnose između Hrvatske i MOL-a i dalje opterećuje afera iz 2011. vezana uz preuzimanje upravljačkog udjela u INA. Predsjednik MOL-a Zsolt Hernádi u Hrvatskoj je u odsutnosti osuđen u korupcijskom predmetu vezanom uz INA-u, dok Mađarska odbija njegovo izručenje. Taj slučaj ostavio je trajan trag nepovjerenja koji se prelijeva i na današnje pregovore.
Viktor Orban i Zsolt Hernadi
Mađarska, pak, tvrdi da je u ovoj priči oštećena. Kako prenosi Politico, glasnogovornik MOL Group Ambrus Halász ocijenio je da odbijanje Hrvatske da omogući transport ruske nafte kroz Jadranski naftovod predstavlja “uskraćivanje opskrbe i ograničavanje pristupa tržištu”. Pritom je optužio JANAF za zlouporabu, kako je naveo, “monopolskog položaja u opskrbi mađarskih i slovačkih rafinerija s morske strane”.
Prema istom izvoru, Mađarska je zbog toga već podnijela pritužbu tijelima Europske unije za zaštitu tržišnog natjecanja.
U Budimpešti dodatno problematiziraju i hrvatsko odbijanje novog, sveobuhvatnog testiranja kapaciteta naftovoda. Pozivajući se na izjave mađarskih dužnosnika upoznatih s pregovorima, Politico navodi kako se kratkoročni podaci o protoku ne mogu izjednačiti s pouzdanom cjelogodišnjom opskrbom, osobito zbog razlika u vrstama sirove nafte i ograničenja rafinerija u preradi neruskih sirovina.
Zbog toga, tvrde iz mađarske strane, traže testiranje cijele trase — od terminala u Omišlju do rafinerija — kroz više sezona i u punim operativnim uvjetima. Kako prenosi Politico, jedan od dužnosnika postavlja i izravno pitanje: ako naftovod doista može isporučivati potrebne količine u svim okolnostima, zašto se Hrvatska protivi takvom testu?
Dodatni argument MOL vidi i u tehničkim ograničenjima na vlastitoj strani. Halász je, prema pisanju Politica, upozorio da je trenutačno teško procijeniti može li Adria u potpunosti zadovoljiti potrebe kompanije, među ostalim i zbog požara u jednoj od mađarskih rafinerija koja još nije vraćena u puni pogon.
Na te optužbe uzvraća hrvatska strana. Glasnogovornica JANAF-a Michaela Julijana Vranješ, kako navodi Politico, poručila je da je “jasno da primjedbe MOL-a nisu usmjerene na cijene ili kapacitete, nego na očuvanje izuzeća koje omogućuje nastavak uvoza sankcionirane ruske nafte što je dulje moguće”.
Razmjena optužbi nastavila se i na razini Europske unije. Kako tvrdi Politico, na nedavnom zatvorenom sastanku ministara energetike mađarski predstavnik nije osporio da isporuke preko Adrije pomažu stabilizirati opskrbu, ali je ponovno inzistirao na zadržavanju pristupa ruskoj nafti. Glasnogovornik MOL-a pritom je ponovio da Budimpešta ne želi ovisiti ni o jednom izvoru te da joj je cilj osigurati što više opskrbnih pravaca i maksimalnu fleksibilnost u nabavi.
Hrvatska uzvraća da pravi cilj takvih zahtjeva nije tehnička provjera, nego očuvanje izuzeća koje omogućuje nastavak uvoza ruske nafte što je dulje moguće.
Politico piše da se rasprava prelila i na razinu Europske unije, gdje je na zatvorenim sastancima ministara energetike ponovno potvrđeno ono što se već vidi u praksi: Mađarska koristi Adriju kako bi održala opskrbu, ali istodobno inzistira na zadržavanju ruskog pravca.
MOL pritom naglašava da ne želi ovisiti ni o jednom izvoru te da Budimpešta traži maksimalnu fleksibilnost, što više opskrbnih pravaca i što širi manevarski prostor.
Upravo takav zaključak, da infrastruktura postoji, ali politička odluka izostaje, Politico provlači kroz cijeli članak. To je vjerojatno i razlog zašto se ova tema, dan uoči izbora u Mađarskoj, nalazi na radaru jednog tako utjecajnog medija: ovaj slučaj, naime, govori o širem raskoraku između europske strategije i nacionalnih politika.
Mogući zaokret mogao bi doći nakon izbora u Mađarskoj. Oporbena stranka Tisza najavljuje postupno napuštanje ruskih energenata, ali tek do 2035. godine, što pokazuje koliko je tranzicija politički osjetljiva.
Istodobno se nazire i drugačiji scenarij. Hrvatski ministar gospodarstva Ante Šušnjar, kako u svojoj analizi navodi Politico, sugerirao je da Mađarska razmatra kupnju nafte iz administracije Donalda Trumpa, pri čemu bi transport mogao ići preko hrvatskog Jadranskog naftovoda.
A to, u konačnici, otvara mogućnost da ista infrastruktura oko koje se danas vode sporovi postane ključni most prema novoj energetskoj ravnoteži u Europi — upravo onako kako to sada, iz perspektive Bruxellesa i Washingtona, zaključuje Politico.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.